Akademik Filipović u intervjuu za “Dnevni avaz” objašnjava zašto je Bošnjački sabor važan, ko bi ga trebao organizirati i na njemu učestvovati, porazima bošnjačke politike, izdaji puta Alije Izetbegovića, razlozima napada na Islamsku zajednicu BiH i bošnjačke autoritete, propasti domaćih univerziteta, reisu Ceriću, Harisu Silajdžiću, Sulejmanu Tihiću…
Nedostatak politike
– Obzirom na potpuni nedostatak jedne razrađene politike i strategije bošnjačkoga naroda i činjenicu da je naš narod izložen različitim utjecajima, političkim projektima za koje ne može utvrditi da potječu iz njega, za koje možemo tvrditi da su različita porijekla i modificirani, potrebno je da se jedna takva opća politička strategija izrazi.
Elementi te strategije su jasni. Bošnjaci ne mogu imati nacionalni politički program, jer se oni nikada nisu u kontekstu BiH ponašali sa stanovišta svojih separatnih nacionalnih interesa. Oni su uvijek vodili politiku BiH. Zašto? Jednostavno jer je BiH uvjet opstanka Bošnjaka. Nezavisno od toga kako se opredjeljuju Hrvati i Srbi, odnosno katolici i pravoslavci, Bošnjaci nikada nisu napuštali originalni identitet i vezanost za Bosnu kao zemlju i njenu historiju.
Bošnjački Sabor bi trebao da definira jednu strategiju u tom smislu. Dakle, ne strategiju Bošnjaka, ne neku usku nacionalnu strategiju koja bi rješavala pitanje odnosa između Bošnjaka i Srba, Bošnjaka i Hrvata, već strategiju borbe za multinacionalnu i multipolitičku, multilateralnu, demokratsku Bosnu – rekao je Filipović za “Avaz”.
Nekako se stiče utisak da bošnjačka politika nema odgovora na težak aktuelni trenutak u BiH. Bošnjački lideri su na razmeđu između svoje sitnošićardžijske želje za nekom bošnjačkom državicom i jedinstvene i jake Bosne, koju ne znaju stvoriti?
Problem i jeste u tome. Vidljivo je da političke stranke, koje danas zastupaju Bošnjake, nekompletno, nejasno, nedefinirano, neispravno vide politiku, ponašaju se i vode narod. Potrebno je da Bošnjački sabor nakon 15 godina ponovno bude sazvan. Prvi Bošnjački sabor je bio 1993. godine. Tada su ga sazvali političari. I to je bila njegova slabost, jer su neki Sabor iskoristiti da se jedna stranačka politika verificira kao općebosanska, umjesto da se formulira jedna općebosanska politika prema kojoj će onda stranke usmjeravati svoj rad i pokazati da li su bosanske ili nisu.
Prema, tome, ovaj Sabor bi trebao biti sazvan tako da se okupi stotinjak najuglednijih Bošnjaka, ali pod uvjetom da nisu politički angažirani i da u svojim gledištima nisu ovisni od politika i strategija interesa određenih stranaka.
U centru njihovog interesa moraju biti Bosna i bošnjački narod. Trebaju se sastati i kazati šta je to politika koja bi najviše odgovarala Bosni kao državi, našoj zemlji i Bošnjacima kao narodu.
To bi trebao biti i svebošnjački sabor i okupljati Bošnjake izvan BiH, one u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, pa i Makedoniji, da se čuje i njihov glas.
Već duže vremena u intelektualnim krugovima, se javlja ideja i interes za formiranje Bošnjačkog sabora. Nažalost, bošnjački političari se nastoje prilagoditi strategijama i mišljenjima drugih. No, bez sopstvene strategije ne možemo odgovoriti na pitanja koja historija postavlja pred nas.
Glavno pitanje koje historija danas postavlja pred Bošnjake jeste opstanak Bosne i nas Bošnjaka.
Ali, to je jedno pitanje koje se neprestano postavlja pred nama?
Mi moramo tražiti strategiju koja će definitivno raščistiti s tim ponavljanjem pitanja o Bosni kao problemu koji proističe iz navodnog prava koji drugi narodi, odnosno Srbija i Hrvatska polažu na našu zemlju.
I danas se ponavlja pitanje podjele Bosne, a to znači njenog uništavanja. Mi na Bošnjačkom saboru moramo dobiti političke i ustavno-pravne solucije koje će za svagda onemogućiti mogućnost podjele BiH. To će nam dati sigurnost od ambicija političkih oligarhija unutar i izvan Bosne da se ova zemlja stalno dovodi u pitanje.
Vođa uleme
Kakva bi ulogu reisu-l-ulama dr. Mustafa ef. Cerića, kao najveći duhovni vođa Bošnjaka, trebao imati u Bošnjačkom saboru?
On je vođa uleme. Pošto je u našem narodu ulema cijenjena, otuda i značaj njegove uloge. Reis Cerić bi trebao da bude učesnik Bošnjačkog sabor, jer on nije dio politike. On ima sustav moralnih vrijednosti koje mora braniti. On treba biti faktor koji će reći da je nešto što se odluči na Saboru sahi, to jest, sukladno načelima naše vjere i našeg bošnjačkog bića. Ali, ne kao kontrolni ili dirigirajući faktor.
Gdje vodi današnja politika bošnjačkih lidera Harisa Silajdžića i Sulejmana Tihića?
Vjerujte, ne vodi nigdje. Jedini rezultat politika koji oni vode jeste stalni sukob između njih. A to je najgora moguća situacija. To paralizira političke snage našeg naroda.
Rahmetli Izetbegović je bio jasan kada je rekao da je za nas dogovor u Dejtonu katastrofalan, ali da je bio prisiljen da ga potpiše i da sljedeća generacija u Bosni treba da ispravi te greške. A šta oni rade? Oni ne slijede ni Aliju na kojeg se zaklinju! Kakvog smisla ima zaklinjati se sada na Izetbegovićevim političkim naslijeđe, a voditi politiku koja se direktno protivi njegovom političkom testamentu.
Primjerice, Tihić ima obraza da kaže da ne treba gledati u prošlost. Naprotiv. Nama prošlost traje! Ono isto što nam se dešavalo prije 100, 60 i 18 godina, dešava nam se i sada.
Nemalo je primjera u historiji Bošnjaka gdje su sukobi njihovih prvaka, na koje ukazujete, završavali pogubno upravo po Bošnjake i Bosnu.
Ali, ja Vam mogu reći da je naš narod znao napraviti korekciju. Kad je muftija Maglajlić (muftija Ibrahim ef. Maglajlić) pristao na ponudu kralja Aleksandra Karađorđevića da se Rijaset IZ BiH premjesti u Beograd, a kralj mu obećao da će ga postaviti za reisu-l-ulemu, ali uz uvjet da izvrši disidenciju, da se sa svojim političkim istomišljenicima izdvoji iz stranke Mehmeda Spahe – propao je. Tad je narod govorio: “Selam alejk muftija, sedma mu je kutija” i odgovarao: “Šućur Allahu, mi smo za Spahu”. Naš narod je uvijek znao osjetiti moment kada neki od lidera zastranjuju, kad idu mimo interesa naroda, kada ide na ruku drugima, onima koji su protivnici Bosne i Bošnjaka.
Danas je takvo vrijeme i mi jednostavno moramo reagirati. Moramo reagirati zbog toga što neki naši lideri uzurpiraju pravo predstavljanja naroda. Niko od nas u Bosni, nijedan Bošnjak, osim onih koji su kupljenih, nije dao nijednom od lidera mandat da radi na podjeli Bosne.
U posljednje vrijeme žestoki su napadi na institucije Islamske zajednice BiH i to upravo u trenutcima dok ona snaži i institucionalizira se. Šta je uzrok tih napada?
Jasno je zašto se napada Islamska zajednica BiH. Ona je jedan od faktora stabilnosti i egzistencije BiH u cjelini i bošnjačkog naroda! IZ BiH je trenutno jedina bošnjačka institucija koja djeluje na cijelom prostoru BiH i bivše Jugoslavije. S druge strane, pale se džamije, skrnave mezarja… Dakle, radi se o jednoj sihroniziranoj aktivnosti naizgled vrlo različitih faktora, ali koji su svi zajedno jedinstveni u tome da se zapravo ruše svi temelji egzistencije BiH i nas Bošnjaka u našoj zemlji.
Nekompetentan čovjek
Ali, ti napadi ne prestaju. Profesor Enver Kazaz, recimo, reisa Cerića čak naziva Staljinom?
Pa, Kazaz nije kompetentan čovjek čak i u onome čime se bavi. Osporeni su njegovi radovi, a on sebi uzima takva prava. Reći za Reisa Cerića da je Staljin je neviđena sramota.
Bez obzira na to što mu se mogu postaviti određene primjedbe, reis Cerić u osnovi ima jedno ispravno gledište, a to je da smo mi evropski muslimani, da trebamo biti tako profilirani, da smo nosioci mira i spremni surađivati, ali da čvrsto insistiramo na onome što su naša prava. Zašto od svih vjerskih zajednica smeta Islamska zajednica?
Napadi su posebno postali žestoki nakon početka izgradnje sjedišta Rijaseta na Kovačima. Zašto smeta sjedište reisu-l-uleme?
Haris Silajdžić je u ponedjeljak emisiji “60 minuta” rekao jednu nepotrebnu floskulu. Ako mene neko pita treba li se izgraditi zgrada Rijaseta IZ BiH, ja odgovoram pozitivno. Bio bih sretan da se takvo nešto napravi! IZ BiH ima veliku ulogu, zadatke, ona nas reprezentuje u svijetu i ona mora imati odgovarajući prostor. Ako postoje ljudi koji su spremni da u to ulože sredstva, ja im čestitam i drago mi je da se gradi.
No, nemojte se začuditi da postoji jedno raspoloženje i jedno organizirano djelovanje koje traje već jednu deceniju kod nas, koje postaje sve agresivnije i koje se u nekim glasilima može vrlo jasno prepoznati.
Te aktivnosti imaju za cilj da ukažu da sve što Bošnjaci rade ne valja, da je sve što se tiče islama problematično, da su svi naši ljudi improvizirani, sumnjivi. Čak ste mogli primijetiti direktne denuncijacije pojedinaca. Jedan tobožnji naučnik je za mene u “Oslobođenju” napisao da vodim agitaciju, antievropsku i evrofobičinu akciju.
Zašto su bošnjački autoriteti stalno meta napada, počevši od Vas pa do reisa Cerića?
Nama se historija ponavlja. Ko god se profilirao kao branilac interesa jedinstvene Bosne i bošnjačkog naroda i njegovih prava bio je izložen napadima. To je konstantna našeg života. Ja sam napadan od 1962 godine i to samo zato što sam zastupao stav da su Bošnjaci poseban narod i da kao takav treba biti priznat.
Sječe glava naših autoriteta trajat će sve dok naš politički establišment i država ne budu počeli štititi nas kao što štiti druge. Zašto je nama stalo do bosanske države? Pa, svaki narod u svojoj državi ima zaštitu, samo mi Bošnjaci nemamo. Zaštite nemamo u Fazlagića Kuli, Banja Luci, pa ni u Sarajevu.
Zahtijevamo od bosanske države i političkog establišmenta da nas zaštiti. Pogledajte, može se pljuvati po svakom značajnom Bošnjaku bez ikakve reakcije. Kad ste čuli Harisa Silajdžića, Sulejamna Tihića ili Zlatka Lagumdžiju da je ustao i rekao: “Dosta je više o tome čovjeku, to je ugledna osoba u našem narodu, velikodostojnik”.
Svjedoci smo nove radikalizacije srpske politike u BiH. Šta je, po Vama, krajnji cilj politike Milorada Dodika?
To je jasno. Srpska politika je ista. Od Garašanina, Bosna treba biti Srpska na ovaj ili onaj način. Garašanin kaže: “Pridobijte muslimane, kupite, platite, pobijte ako treba, ali Bosna treba biti srpska”! To politiku je vodio Garašanin, Obrenović, vodili su Karađorđevići, Milošević i SANU-u. Dodik je samo sljedbenik te politike i ona je legitimna sa stanovišta srpskog nacionalnog interesa.
U isto vrijeme, snažno se aktuelizira priča o federalizaciji BiH i stvaranju trećeg, hrvatskog entiteta, čemu to vodi?
Treći entitet je samo međufaza plana o podjeli Bosne, odnosno odvajanja teritorija koji je Tuđman tražio za Hrvatsku. Taj projekt je živ. Broj Hrvata u biH je takav da oni ne mogu formirati nikakav entitet, osim na papiru. Ali, taj teritoriji se želi priključiti Hrvatskoj. Oni i dalje to guraju i politika HDZ-a se nikako ne može odmaknuti od toga.
Tu politiku vode hercegovački Hrvati i to na štetu bosanskih Hrvata, koje su mislili preseliti u Stolac, Čapljini, Dubrave, Ljubuški… To su (hercegovački Hrvati) agresivni ljudi. Nemaju osjećaj za Bosnu, jer su, kad se gleda historijski, oni uostalom i došli u Bosnu.
Bojite li se da Bošnjaci ne završe kao Palestinci. Da se u jednom trenutku odvoji RS, formira hrvatski entitet i da se, zahvaljujući ovakvim vođama, jednog jutra Bošnjaci probude sabijeni u nekakvu enklavu?
To se može desiti ukoliko ne dođe do ozbiljne promjene u političkom mišljenju, ponašanju i stavovima bošnjačkih prvaka. Te ljude bošnjačka javnost treba da pozove na odgovornost. Da im kaže: “Stop Sulejmane, Harise, Zlatko”. Izvolite sjesti i dajte nam objašnjenje kakvu to politiku vi vodite. I dokle ćete se svađati preko naših leđa.
Dakle, bez jasne politike i jedinstvenog stava mi ćemo progutati bananu! Zbog toga ja i tvrdim, pa zatvorimo ih bolan (bošnjačke političare – op. a.), pa nisu oni nad nama, nego smo mi nad njima.
Narod i bošnjačka javnost ima prava prema tim ljudima. Sramota je da nikad niko nije sazvao ugledne Bošnjake da ih nešto pita. Rahmetli Izetbegović je u toku rata znao sazivati bošnjačku pamet da ih se pita. Ovi čak ne smatraju potrebnim da nas išta pitaju.
Pa jeste vidjeli ko sjedi u glavnim odborima i drugim tijelima bošnjačkih stranaka koje trebaju presuditi našu sudbinu. Ko su ti ljudi, gdje su, ko ih u javnosti zna?! Po čemu su poznati, šta su učinili za Bosnu?! Oni su jedan zasebni svijet. Oni se po nekim, nama nepoznatim, kriterijima sastaju i baš ih briga za narod.
Na djelu je tihi državni udar
Kako gledate na ulogu međunarodne zajednice pred sudbonosnim danima za BiH?
Ja se bojim da je danas u organizaciji međunarodne zajednice, visokog predstavnika Miroslava Lajčaka na djelu jedna vrsta tihog državnog udara i da ćemo mi na kraju progutati bananu!
To znači da ćemo dobiti rješenje koje će biti protiv naših interesa, kao što smo to dobili u Dejtonu! Ja nemam povjerenja u Evropu. Kako ću imati povjerenja u one koji su nas naveli da proglasimo nezavisnost, priznali nas i glasali za nas u UN-u, a zatim nam zabili nož u leđa i oduzeli pravo na odbranu.
Univerzitet je propao
Kako gledate na stanje na Univerzitetu u Sarajevu i akademskoj zajednici uopće u BiH? Mediji pišu o seks aferama, drogi i korupciji na univerzitetima.
Univerzitet je propao! To sa profesorima je sramota. U pitanju je dio sindroma općeg pada svih vrijednosti u društvu i opće korupcije od politike pa naniže.
Sarajevski univerzitet je bio evropski vrijedan. Na njemu je radio veliki broj naučnih radnika. Svaki profesor je mogao raditi bilo gdje u Evropi. Danas je to palo. Osuo se veliki broj ljudi. Neki su umrli, neki pobjegli. U univerzitet je ušao veliki broj nespremnih i nekvalificiranih ljudi. Naša država je usvojila politiku obaranja kvaliteta rada na Univerzitetu usvajanjem Bolonjskog modela, koji univerzitet svodi na školu. Padom univerziteta, gubimo nauku. I uskoro nećemo imati bosanske nauke.
Sramota je ono što se dešava sa imovinom Adil-bega Zulfikarpašića
Kako Vi gledate na trakavicu oko podjele imovine Adil-bega Zulfikarpašića na šta ste Vi ranije upozorili?
– Sramota je da to rade ljudi, kojima je Adil, a ja to znam, strahovito mnogo dao. Često sam ga pitao da je li daidža baš dužan da toliko daje sestrićima. On bi mi rekao: “Ja im želim dati iz vruće ruke, dok sam živ, da se ne bi uplitali u ono što će iza mene ostati”. Eto, nije mu uspjelo.
Meni je žao da se to dešava. I sam Adil je doprinio tome svojim “šetanjem”, neodređenošću svoga stava, uplitanjem raznih nekompetentnih ljudi. Stvar bi bila jasna kad bi Institut bio odvojen od imovine i kad bi to bio stvarni vakuf, a ne pseudo vakuf. Kad bi imao svoju vakufsku upravu i kad bi Institutom upravljali stručnjaci. Adil je uvijek miješao svoje političke i ambicije vakifa i onda je dobio rezultat koji je logičan.
Bošnjaci nemaju institucija
– Mi Bošnjaci nemamo nikakvih institucija, osim BZK “Prporod” koji po karakteru i značenju pripada 19. vijeku. Mi smo jedini narod koji nema instituta za istraživanje njegove kulture, tradicije… Drugi imaju. Hrvati i Srbi imaju u Mostaru i Banja Luci, ali i u Zagrebu i Beogradu. Mi nemamo ništa. Mi moramo osigurati te institucije kako bi se na suvremeni način izučavalo sve što se tiče nas i naše historije. Jer, nepostojanje institucija nas je koštalo! Naprosto su nas negirali, osporavan je naš identitet. Oduzimana su nam svojstva kulturnog subjekta, historijskog subjekta i narodnog subjekta – kazao je Filipović.
(www.dnevniavaz.ba)
| Komentari |
|