a – Vjerovanje da Allah dž.š ne sliči stvorenjima i da je daleko od svake manjkavosti.
b -Vjerovanje u Allahova dž.š imena i svojstva koja su spomenuta u Kur'anu i Sunnetu, bez ikakvog oduzimanja ili dodavanja i bez iskrivljenja ili nijekanja.
c – Prekidanjem svake želje za pokušajem spoznaje istinskog značenja tih svojstava.
a – Pod prvim principom (temeljem) podrazumijeva se poricanje svake sličnosti između bilo kojeg od svojstava Allaha dž.š i svojstava stvorenja. Dokaz su riječi Allaha dž.š.: “I niko Mu ravan nije…” (El-Ihlas)
„Allaha ni sa kim ne uspoređujte!“ (En-Nahl, 51)
A El-Vasiti – rahimehullahu teala – kaže: „Ne postoji zat (biće) kao što je Njegov zat, niti ime kao što je Njegovo ime, niti djelo kao što je Njegovo djelo, niti svojstvo kao što je Njegovo svojstvo, izuzev u jezičnom pogledu (izgovoru). Zat koji nije stvoren daleko je od toga da posjeduje svojstvo stvorenog, kao što je nemoguće i da stvoreno biće posjeduje svojstvo Onoga koji nije stvoren. Sve ovo je pravac sljedbenika Istine, puta (sunne) Poslanika i džemmata prvih generacija muslimana.”
Sejjid Kutb u svome tefsiru ovog ajeta, kaže: „Čovjekova priroda, sama po sebi, u sve ovo vjeruje jer ne mogu tvorcu biti slične stvari koje je sam stvorio…“
U ovaj temelj spada i poricanje svega što se suprodstavlja onome čime je Allah dž.š. opisao Sam Sebe ili čime Ga je opisao Njegov Poslanik s.a.v.s. Zato vjerovanje u Allaha kao Jedinog kome pripadaju imena i savršena svojstva, zahtijeva negiranje i poricanje žene, druga, partnera, pomagača, zagovarača (izuzev Allahovom dozvolom) i zaštitnika od poniženja. Kao što zahtijeva i poricanje drijemeži i spavanja, umora, zamora, smrti, neznanja, nepravde, nehata, zaborava, nesanice, uobličenja i ostalih svojstava manjkavosti.
b – Drugi princip zahtijeva obaveznost ograničavanja u svemu što se pripisuje Allahu dž.š na ono što je spomenuto u Kur'anu i vjerodostojnim hadisima. Jer, svojstva i imena Allaha dž.š saznaju se putem čuvenja, a ne mišljenjem. Allah dž.š ne opisuje se, izuzev onim čime je Sam Sebe opisao ili čime Ga je opisao Poslanik a.s. Isto tako i ne naziva se, osim imenima kojima je Sam Sebe nazvao, ili Ga je njima nazvao Njegov Poslanik, a.s. Zato što Allah dž.š najbolje zna Svoja imena i svojstva, kaže:
„Reci: „Znate li bolje vi, ili Allah…“ (El-Bekare, 140)
Ako je Allah dž.š. najznaniji Samom Sebi i ako su Njegovi poslanici samo istinu govorili, jer oni samo prenose ono što im je Allah dž.š objavio, onda se na području Allahovih dž.š imena i svojstava – prihvatajći ih, i obratno – moramo obratiti onome o čemu nas je obavijestio Allah dž.š. i Njegov Poslanik a.s.
Imam Ahmed bin Hanbel kaže: „Allah, dž.š. ne opisuje se, izuzev onim čime je Sam Sebe opisao, ili čime Ga je opisao Njegov Poslanik a.s. nimalo ne prekoračujući u tome Kur'an i hadis…“
Nuajm bin Hammad – učitelj Buharije – rekao je: „Ko Allaha uporedi s Njegovim stvorenjima, učinio je kufr; ko zaniječe bilo šta od onoga čime je Allah dž.š. Sam Sebe opisao ili čime Ga je opisao Njegov Poslanik a.s. učinio je kufr, i ono čime je Allah dž.š opisao Sam Sebe i čime Ga je opisao Poslanik a.s. ne može se ni s čim porediti…“
Ovaj princip zahtijeva od svakog punoljetnog – šerijatski obaveznog – čovjeka da vjeruje u sve što se prenosi od Allahovih imena i svojstava u Kur'anu i Sunnetu Poslanika a.s. i da ih prihvati u njihovom jasnom i osnovnom značenju u arapskom jeziku, bez nijekanja bilo čega od njih i bez ikakvog iskrivljavanja u njihovom tumačenju, odstupajući od njihovih značenja.
c – Treći princip od čovjeka zahtijeva da vjeruje u sva svojstva koja su spomenuta u Kur'anu i Sunnetu, bez pitanja o njihovoj suštini i stvarnom značenju (u odnosu na Allaha dž.š), zato što se spoznaja svojstava temelji na spoznaji bića, jer se svojstva razlikuju shodno razlici njihovih nosilaca. Kao što se uopće ne pita o Allahovom dž.š biću i Njegovoj kakvoći, isto tako nije ispravno pitati o Njegovim svojstvima.
Prenosi se od velikog broja prvih generacija (selefa) da su, kad su bili upitani o Allahovom dž.š uspinjanju (elistiva’), rekli: „Uspinjanje je poznato, a način nepoznat, iman u njega je vadžib (obavezan), a pitanje o njegovom načinu je bid'at(zabranjeno)…”
Selef se, dakle, složio da je nama nepoznat način (uspinjanja Allaha, dž.š.) i da je pitanje o tome bidat. Pa ako bi nas neko upitao: „Kako naš Gospodar silazi na dunjalučko nebo?”, mi bismo mu rekli: „Kako On izgleda?“, pa ako kaže da ne zna, mi ćemo mu reći: „Mi ne znamo kako On silazi, jer znanje o atributu zahtijeva znanje o nosiocu tog atributa. Pa kako od nas možeš tražiti da ti objasnimo na koji način Allah dž.š čuje, vidi, govori, kako se uspinje i silazi, a ti ne znaš kako On izgleda? Ako ti prihvataš da je Allah dž.š i Njegovo postojanje sa svim svojstvima savršenstva i da Mu niko nije sličan – stvarna činjenica, isto tako je i Njegov sluh, vid, govor, silazak i uspinjanje – stvarna činjenica, a 
istovremeno ne sliči sluhu stvorenja, njihovom vidu, govoru, silaženju i uspinjanju…“
Iz navedenog se vidi da ovu vrstu tevhida narušava nekoliko stvari, koje musliman ne bi smio sebi dozvoliti:
1 – Et-tešbih – upoređivanje svojstava Allaha, dž.š. sa svojstvima stvorenja (antropomorfizam), kao što kršćani upoređuju Isaa a.s., sina Merjemina, jevreji Uzejra, a mušrici svoje kipove sa Allahom dž.š. Ili kao što pojedine sekte upoređuju Allahovo dž.š. lice s licem stvorenja, Njegovu ruku s rukama stvorenja, Njegov sluh s njihovim sluhom, i sl.
2 – Iskrivljavanje značenja Allahovih, dž.š svojstava alegoričnim tumačenjem, ili bilo kakva zamjena i izmjena u njima (et-tahrif bit tevil), kao što je iskrivljavanje riječi, imena i svojstava, dodavanjem ili oduzimanjem, ili promjenom hareketa (konsonanta) u riječi, kao što su neki uradili s Allahovim dž.š. riječima: „A Allah je sigurno s Musaom razgovarao…” (En-nisa, 164) – tako što su umjesto damme na riječ Allah stavili fethu, da bi značenje bilo da Allah nije govorio sa Musaom, nego da je Musa Njemu govorio.
Najispravniji put po pitanju Allahovih dž.š. svojstava je pravac prvih generacija muslimana (selefa), pripisujući Allahu dž.š. ono što je On sam Sebi pripisao i ono što mu je pripisao Njegov Poslanik a.s., bez alegorije kojom se negiraju svojstva i bez uporedbe koja ne priliči Allahovom dž.š veličanstvu i jednoći (vahdanijjetu).
Zato, sve što se spominje u Kur'anu i vjerodostojnim hadisima, kao što je lice, ruke, uspinjanje, silaženje, srdžba, zadovoljstvo i ostala svojstva, mi pripisujemo Allahu dž.š. bez uporedbe sa svojstvima stvorenja i bez alegoričnog tumačenja koje vodi u njihovo nijekanje.
I kažemo, kao što je rekao imam Šafija: „Vjerujem u Allaha i sve što je došlo od Allaha, onako kako to On želi i vjerujem u Allahovog Poslanika i sve što je od njega došlo, onako kako je to on mislio i želio.“
3 – Et-tatil – Shvatanje o lišenosti Allaha svih atributa, nijekanje Allahovih dž.š. svojstava i poricanje njihove povezanosti s bićem Allahovim dž.š. kao što je negiranje Allahovog dž.š. potpunog savršenstva putem nijekanja Njegovih imena i svojstava. Ili negiranje ophođenja s Allahom dž.š. ostavljanjem ibadeta ili poricanje veze između stvorenja i njihovog Stvoritelja, ili kao što neki tvrde, da je materija oduvijek (nije nastala) i da je Allah dž.š. nije stvorio.
4 – Et-tekjif – razmatranje o kakvoći: određivanje kakvoće svojstava Allaha dž.š. i ustanovljenje njihove suštine.
Ovaj pravac prihvatanja Allahovih dž.š. svojstava i imena, koja su spomenuta u Kur'anu i Sunnetu, u njihovom prvobitnom značenju, bez uporedbe, iskrivljenja, nijekanja i razglabanja o njihovoj kakvoći pravac je (mezheb) selefa – ashaba, tabiina i tabi tabiina.
El-Ševkani kaže: “Pravac selefa od ashaba, tabiina i tabi tabiina je prihvatanje i prenošenje dokaza (tekstova) o svojstvima u njihovom osnovnom značenju, bez ikakvog iskrivljenja, prenaglašene alegorije, komparacije i nijekanja kome vodi najveći dio te'vila (prenesenog tumačenja). Oni bi, ukoliko ih neko upita o nečemu od svojstava Allaha dž.š. citirali dokaz i sustezali se od rekla – kazala, govoreći: „Allah dž.š. rekao je ovako i mi ništa više o tome ne znamo i ne pokušavamo govoriti o onom što ne znamo niti nam je Allah dž.š. dao da to prekoračujemo…“
A ako bi pitalac nastojao od njih dobiti nešto više od toga, oni bi ga izgrdili, zabranjujući mu da se zanima za ono što ga se ne tiče i da traži ono do čega je nemoguće doći, izuzev ulazeći u zabranjeno (bidat), koje je mimo onog na čemu su oni bili, a što su upamtili od Allahovog Poslanika a.s., a tabiini od ashaba i tabi tabiini od tabiina.
U ovim odabranim stoljećima bio je jedinstven stav i govor po pitanju svojstava Allaha dž.š. Oni su se brinuli o onome o čemu im je Allah, dž.š. naredio da se brinu i što im je naredio da izvršavaju, počevši od imana u Allaha dž.š. pa do obavljanja namaza, davanja zekata, posta, hadždža, džihada, udjeljivanja imetka u razne dobrotvorne svrhe, što je garancija pobjede u Džennetu i spasa od džehenemske vatre. Zatim, upućivanja na dobro i odvraćanja od zla, sprečavanja nasilnika od nereda svim raspoloživim sredstvima; nisu se zanimali ničim drugim što Allah dž.š. nije tražio da čine niti ih zadužio. Zato je vjera tada bila čista od primjesa novotarija.
Iz knjige „Iman“ dr. Muhammeda Nuajma Jasina
(islam bosna)