1) Da ostaviš raspravljanje i navođenje dokaza protiv onoga ko spomene neko pitanje, jer su u tome mnoge mane. Šteta u raspravljanju je veća od njene koristi, obzirom da je ona izvor svih pokuđenih svojstava kao što su pretvaranje (er-rijâ), zloba, oholost, neprijateljstvo, nadmetanje i tako dalje. Ako između tebe i nekoga, pak, iskrsne određeno pitanje, a ti želiš da se raspravom pokaže istina, onda ti je dozvoljeno da se upustiš, s takvom namjerom, uz navođenje argumentacije.
Iskrenost ove namjere ima dva znaka:
– Da ne praviš razliku da li će se istina objelodaniti na tvom jeziku ili na jeziku tvoga sagovornika. Čak, trebaš želiti da se istina pokaže na strani tvog sagovornika kako bi mu to bio motiv više da istinu prihvati i primjeni, jer mu je prihvatanje istine, od njega samog, lakše nego od tebe.
– Da ti je navođenje argumenata dok ste sami draže nego kad ste u društvu drugih ljudi.
Međutim, ako nekome spomeneš pitanje i znaš da je istina na tvojoj strani, a on se tim pitanjem ismijava, pa dobro se čuvaj da tada u vezi toga navedeš dokaz. Ostavi govor, jer on tada vodi u divljaštvo i u njemu nema koristi.
Ovdje ću ti spomenuti još jednu korist. Znaj da je pitanje o zamršenim stvarima poput izlaganja bolesnika svoje bolesti liječniku, a odgovor na zamršene stvari su poput liječničkog nastojanja da pronađe lijek za bolesnika. Neznalice su bolesnici, a učenjaci su liječnici. Nepotpuni učenjak (el-âlimu’n-nâkis) nije dostojan da im bude liječnik, nego je onaj koji liječi bolesnike potpuni učenjak (el-âlimu’l-kâmil), jer je on taj koji poznaje suštinu bolesti.
Nekada je bolest preteška i nije je moguće izliječiti, pa je iskustvo i sposobnost liječnika u tome da se tada ne okupira liječenjem. Znaj da se bolest neznanja dijeli na četiri vrste. Za tri vrste nema lijeka, a samo jednu je moguće izliječiti.
Prva vrsta: Ukoliko pitanje ili oponiranje izvire iz zavisti, a zavist je bolest za koju nema lijeka. Znaj, kakav god ukrašen i jasan odgovor ponudiš takvoj osobi taj mu odgovor neće povećati ništa drugo osim zavisti, a zavist će mu samo povećati oholost. Zato se ne trebaš zamarati davanjem odgovora takvim osobama.
Divno je pjesnik rekao:
Za svako neprijateljstvo postoji nada za njeno izliječenje
osim za onoga koji ti pokazuje neprijateljstvo zbog zavisti
Sa zavidnim je postupak slijedeći: ostavi ga u njegovoj bolesti i okreni se od njega, postupajući po Njegovim riječima: „Zato se ti okani onoga koji našu Opomenu izbjegava i koji samo život na ovom svijetu želi.“ (En-Nedžm, 29) Ako mu se posvetiš i nastojiš da ga izliječiš već si time zapalio vatru njegove zavisti koja uništava dobra djela, kao što se navodi u hadisu: „Zavist jede dobra djela kao što vatra jede drva.“
Druga vrsta: Ukoliko uzrok pitanja bude vezan za ograničenost i glupavost, što je nemoguće izliječiti kako kaže Isa, alejhi’s-selam: „Nisam bio nemoćan oživjeti umrle, ali sam bio nemoćan popraviti luđaka.“
Takav je onaj koji se bavio naukom dva-tri dana, i koji uopšte nije ni kročio u intelektualne nauke (el-ulûm el-aklijje), pa i pored toga se suprotstavlja učenjacima koji su čitav svoj vijek proveli u stjecanju nauke, i ne zna da je oponiranje velikom učenjaku od strane malog učenika zbog neznanja i lišenosti spoznaje.
Ovaj, zbog svoje ograničenosti i neznanja, ne poznaje ni svoje mjesto ni vrijednost učenjaka, pa se trebaš i od ovoga također okrenuti i ne zamarati se davanjem odgovora.
Treća vrsta: Ukoliko svojim pitanjem traži uputu, a jednostavno ne posjeduje sposobnost razumijevanja riječi velikana zbog kratkoće njegovog shvatanja. Takav traži odgovor na teška i dubinska pitanja za koja nema sposobnosti shvatiti njihovu suštinu. On ne opaža manjkavost svog shvatanja, pa se, ni takvom, ne zamaraj davanjem odgovora, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nama skupini vjerovjesnika je naređeno da govorimo ljudima shodno nivou njihovog razuma.“
Četvrta vrsta: Ako onaj koji svojim pitanjem traži uputu bude razborit, oštrouman, pametan, koga ne savladavaju srdžba, prohtjevi, zavist, ljubav spram dunjaluka i ugleda, nego da je onaj koji traži Hakkov put i koji pita bez čangrizavosti. Ovakvog bolesnika je moguće liječiti, stoga je podesno ovakvome dati odgovor, čak je to i dužnost.
2) Da se čuvaš držanja vazova i predavanja, osim ako prije toga tačno znaš šta ćeš reći, i uz veliko promišljanje prije nego budeš otpočeo govor. Uzvišeni Allah je rekao Isau, alejhi’s-selam: „Sine Merjemin, prvo opominji i pouči sebe, pa ako prihvatiš pouku onda opominji ljude, u suprotnom stidi Me se!“ Pa ako budeš takav i Allah te iskuša držanjem vaza onda se čuvaj dvije stvari.
Prvo se čuvaj izvještačenosti u govoru; izrazima, aluzijama, ekstatičnim izjavama i stihovima. Uzvišeni Allah prijeti izvještačenim govornicima time da su Njegovi neprijatelji, obzirom da izvještačenost ukazuje na opustošenost nutrine i nemarnost srca. A cilj opominjanja je zapravo približavanje ahiretskih nedaća i objašnjenje manjkavosti spram hizmeta Uzvišenom Gospodaru.
Pa razmisli o vremenu života koje ti je proteklo i o zaprekama na duhovnom putu kako bi izašao iz dunjaluka sa selametom imana, spasio se siline pesnice meleka smrti i odgovorio na pitanja Munkira i Nekira.
Također, dobro promisli o strahotama Kijametskog dana, kijametskim postajama, polaganju računa, mizanu (vagi), prelasku preko Sirat-ćuprije, vatri i njenim nedaćama, jer ovo je ono čega se treba sjećati i čime treba ljude opominjati. Tako će im biti ukazano na njihove manjkavosti i mane pa će strah od vreline vatre i njenih užasa doprijeti do srca slušalaca. Sjetit će se prisutni svojih propusta tokom života pa će se pokajati i tugovati zbog propuštenih vremena i prilika koje su otišle bez djela pokornosti spram Uzišenog Allaha.
Govor na ovakav način se naziva vazom, uz neizvještačenost stilistikom, rimovanjem i tome sličnim. Jer, primjer vaiza je poput vlasnika kuće u kojoj mu je porodica, a bujica je krenula. On se boji da će bujica provaliti u kuću i pogušiti djecu. On zove: „Čuvajte se, pazite! Bježite ukućani moji, jer bujica samo što nije navalila!“ Ovaj čovjek, u ovakvom stanju, neće se obraćati izvještačenim izrazima, rimovanjem i aluzijama. Onaj koji vazi ljudima treba biti ovakav.
Drugo čega se trebaš čuvati, dok vaziš, je obraćanje pažnje na vriske onih koji uzdišu, suze onih koji plaču i komentare onih koji govore: „Ovaj vaiz je dobar.“ Obraćanje pažnje prema tome se rađa iz nemarnosti. U vazu pažnja treba biti usmjerena ka okretanju ljudi od dunjaluka prema Ahiretu, od neposlušnosti ka pokornosti, od nemarnosti ka budnosti, od zavaravanja ka bogobojaznosti. Govor treba biti vezan za sustezanje od dunjaluka (ez-zuhd) i za iskreno robovanje.
Vaiz treba gledati da li su težnje prisutnih suprotne zadovoljstvu Stvoritelja ili ne. Da li su njihova srca nageta ka kršenju šerijata ili ne. Kakva su im djela i da li su prisutnije pokuđene ili pohvalne osobine.
Pa kod koga je prisutniji strah treba ga vratiti nadom, a kod koga je prisutnija nada treba ga vratiti strahom. Na način da slušaoci sa vaza odu, a da na njima nisu ostala ni javna ni tajna pokuđena svojstva i da su ukrašeni pohvalnim osobinama. Da odu sa željom za djelima pokornosti u kojima su ranije bili lijeni i sa prezirom spram djela neposlušnosti za kojima su žudili.
Svaki vaiz i njegov govor koji ne bude ovakav je kazna i za vaiza i za one koji ga slušaju. Čak je vaiz u tom slučaju zavodljivi šejtan, jer skreće ljude s Hakkovog puta i upropaštava ih vječnom propašću. Ljudi su dužni od ovakvog vaiza bježati, jer nered koji on sije nije ga ustanju ni šejtan posijati. I svaki onaj koji ima utjecajnu ruku treba ga skinuti s minbera, jer to spada u naređivanje dobra, a odvraćanje od zla.
3) Da ne naginješ vladarima, namjesnicima i sudijama, niti da se s njima miješaš i sjediš. Čak, i da ih ne gledaš, jer u miješanju i sjedenju sa njima su mnogobrojne manjkavosti. Ako ipak budeš iskušan da ih gledaš i da sa njima sjediš onda ih ne hvali. Ako ti oni dođu u posjetu, i tada je ovakav postupak nužan, jer se Allah srdi kada se hvali nemoralna osoba i zulumćar. A onaj koji čini dovu za dug život silnika, pa on voli da se prema Uzvišenom Allahu bude neposlušan na Njegovoj Zemlji.
4) Da od njih ne prihvataš ništa, pa makar znao i da je halal. Jer, želja za njihovim imetkom je uzrok pokvarenosti vjere, dodvoravanja, laskanja i pažnje prema njima i saglasnosti sa njihovom nepravdom. Iz toga proističe njihov nemoral, griješenje, a sve je to propast vjere.
Najmanja šteta iz toga je da ih počneš voljeti, a svako ko nekoga voli želi mu i dug život. A ko njima želi dug život, on želi trajnost njihovog zuluma i pokvarenosti svijeta.
Od Allaha molim zaštitu, pa da te šejtan ne zavede sa Hakkovog puta, jer će ti šejtan u početku šapnuti da uzmeš od njih dirheme i podijeliš ih dervišima i siromasima olakšavajući im tegobe, jer to je dijeljenje u nuždi i na kapijama dobra, a on ih troši na razvrat i griješenje. Šejtan je na ovaj način prolio krv mnogih ljudi. Mane gramzivosti su mnogobrojne. Spomenuo sam ih u svom djelu Ihja ulumi’d-din, pa ih tamo pronađi. Dijete moje, čuvaj se ove četiri stvari koje moraš ostaviti!
Semerkand.ba