Prvi dio
Prije nego li se počne ozbiljnije govoriti o Osmanskom carstvu, neophodno je oslikati prilike i vrijeme u kome se ono pojavilo, kako bi se potpunije razumjela njegova uloga na svjetskoj pozornici, a posebno njegova uloga u očuvanju islama. Zato ćemo napraviti kratak pregled razvoja događaja u islamskom svijetu nakon četvorice pravednih halifa pa do pojave Osmanlija.
Prvi dinastički halifat u islamu je osnovan 661. godine. Bili su to Emevije, čija je prijestolnica bila u Damasku. Vladali su do 750. godine kada halifat prelazi u ruke Abasija, a prijestolnica je prenešena u Bagdad. Abasije će vladati sve do 1517. godine, sa prekidom od tri godine (1258-1261). Za vrijeme Abasija učinjeno je vrlo mnogo na polju nauke, kulture, arhitekture, proširenju islamske države i svega što je napredno i civilizovano. Međutim, nakon prvog stoljeća vladavine, Abbasije su posustali, pa njihova moć i uticaj opadaju, te se formiraju lokalne dinastije, prije svega u Persiji, a zatim u Španiji, Maroku, Tunisu i Egiptu.
U XI vijeku jedan novi element počinje sve više uticati na razvoj događaja u islamskom svijetu. Bili su to Turci Seldžuci koji vladaju sve do kraja 13. stoljeća i to na području Male Azije, zatim u Palestini, Siriji i Jerusalimu, u Perziji i u Iraku. Svi ovi sultanati i halifati su načelno priznavali Abasijskog halifu, osim jednog potpuno samostalnog, Fatimijskog halifata osnovanog u Tunisu 909. godine, da bi se kasnije proširio na Egipat, cijelu sjevernu Afriku, Siriju i dijelove Arabije. Fatimije su bili šiije, a Abasijskog halifu su smatrali uzurpatorom. Salahuddin Ejubija, Kurdski vojskovođa, je godine 1171. pokorio Fatimijski halifat i svrgnuo šiije sa vlasti.
Zatim dolazi jedan od najcrnjih trenutaka u historiji muslimana, najezda divljih Mongola koji su u nekoliko navrata porušili i popalili glavninu islamskog svijeta. Bila je to neusporediva rušilačka mašina koja je, skoro u trenu, razorila skoro sve ono što je građeno stoljećima. Najstrašnije što su ovi divljaci učinili je to da su godine 1258., predvođeni divljim zločincem Hulagu-hanom, razorili i popalili Bagdad, ubivši na desetine hiljada muslimana, među kojima i posljednjeg Abasijskog halifu. Bio je to nenadoknadivi gubitak za cijeli civilizirani svijet. Neki historičari kažu da se nikako ne može pretjerati u opisima razmjera Mongolskih razaranja. Međutim, muslimani su preživjeli ova divljanja, a Mongole su islamizirali. Tri godine nakon razaranja Bagdada, Turci Memluci u Kairu proglašavaju halifat, kao nastavak Abasijskog hilafeta.
Nakon Mongolskih razaranja, i prestanka njihovog značaja, iskristalisalo se pet centara islamske moći.
Prvi je bio Memlučki sultanat u Egiptu, Palestini i Siriji. Dugo vremena je bio glavno uporište arapsko-islamske kulture. Smjenjuju ih Čerkezi Memluci koji su uglavnom bili nesposobni, a historičari nisu sigurni da li su posljednji od njih uopće bili pravi muslimani. Pošto su bili okrutni, neobrazovani i slabe vjere, nisu predstavljali nikakvu značajnu silu, bez obzira na veličinu teritorije kojom su vladali i bogatstvo kojim su raspolagali.
Drugi su bili Persijanci, stara moćna nacija. Međutim, odavno su već bili skloni šiizmu, a početkom 16. vijeka šiizam proglašavaju državnom religijom. Bio je to oblik šiizma koji apsolutna većina ehli-sunnetske uleme svrstava u nevjerništvo. (Napomena: Današnje šiije u Iranu su uglavnom daleko od ovog oblika šiizma).
Treći centar je bio na širem području današnje sjeverne Indije, gdje su vladale Turske dinastije, a u XVI vijeku ih smjenjuju Moguli, koje je osnovao Babur, islamizirani potomak Timura Lenka. Moguli će se u tom području zadržati sve do dolaska Britanaca.
Četvrti su bili islamizirani Mongoli koji uspostaviše Hanat Zlatne Horde na području današnje južne Rusije i Čagatajski Hanat na području Srednje Azije.
Peti i posljednji su bili Turci Osmanlije, čije je carstvo u usponu godine 1402. raskomadao Timur Lenk. Bila je ovo i posljednja najezda Mongola. Međutim, Sultan Mehmed I je relativno brzo ponovo ujedinio carstvo uspostavio kontrolu nad njim.
U XII i XIII stoljeću krstaši iz Evrope punih 195 godina organizuju kontinuirane pohode na islamske zemlje s izlikom zauzimanja „svetog groba”, a stvarni razlog je bio napad na islam i pokušaji uništenja muslimana. Turci Memluci, Turci Seldžuci, Salahuddin Ejubija i drugi su uglavnom uspješno odolijevali ovim napadima, ali su se svi vremenom umorili. Bila je potrebna jedna nova snaga koja će zaštititi islam i muslimane. Persijanci su tada uglavnom bili šiije, čime se isključuje svaka mogućnost nošenja zastave islama. Čerkezi Memluci ni po čemu nisu bili dostojni predvoditi muslimane, muslimanske dinastije u Indiji su bile preokupirane unutarnjim problemima, a netom islamizirani Mongoli su bili suviše mlada muslimanska nacija da bi preuzeli tako važnu ulogu. Arapi su, nakon mongolskog razaranja Bagdada potisnuti na margine islamskog svijeta.
Allah Uzvišeni je obećao da će čuvati svijetli Islam. U svakom vremenu je On Uzvišeni odabirao pojedince između svojih dobrih robova, te preko njih održavao Svoje obećanje. U tom trenutku historije Uzvišeni Gospodar je odabrao svoje dobre robove Osmanlije, pozicionirao ih u srce Anadolije i dodijelio im ovaj časni zadatak. Od male vazalske kneževine Osmanlije će vrlo ubrzo na temeljima pobožnosti, pravednosti, učenosti i hrabrosti izgraditi neslućeno snažnu silu, koja neće sjediti u Aziji i drhteći čekati prodore krstaša i navale Mongola, nego će predziđe islama prenijeti na zapad, duboko u Evropu i na taj način zamijeniti uloge sa neprijateljima islama. Punih 300 godina Evropa će drhtati od straha pred Osmanskom vojskom koja će izrasti u nepobjedivu borbenu mašinu. Nekada moćno Bizantsko carstvo će biti potpuno uništeno, šiijama će biti podrezana krila, a zatim će preuzeti hilafet od onih koji ga nisu bili dostojni, a koji će u njihovim rukama ostati 407 godina. Nakon Osmanlija, do danas, neće se pojaviti niko dostojan da ga nosi.
Osmansko carstvo je formirano 1299. godine proglašenjem nezavisnosti Osman Gazijinog begluka, a prestalo je postojati 1922. godine, dakle, postojalo je 623 godine pod upravom jedne dinastije. Utemeljivač Osmanskog carstva je Osman Gazi koji potiče iz plemena Kaji, najuglednijeg od 24 plemena koja su činila Oguski klan. Duhovni otac Osmanskog carstva je Šejh Edebali. Gazi Osman i njegov babo Ertugrul Gazi su bili muridi ovog velikog šejha. Gazi Osman je još bio i zet šejh Edebalija. Orodivši se ovim Allahovim evlijom, Gazi Osman je obezbijedio rađanje časnog potomstva. Slijedivši primjer svojih predaka, svaki potonji sultan je imao šejha.
Osmansko carstvo, za kratko vrijeme dobija važne bitke protiv Bizantije i begluk sa površinom od 48. 000 km, koji je Osman Gazi nasljedio od svog oca, za vrijeme njegove vladavine proširuje se na 160. 000 km. Vremenom se ovo carstvo u brzom usponu proširilo zahvaljujući velikim osvajanjima i pokoravanjima ostalih turskih begluka tako da u vrijeme vladavine dvanaestog Padišaha, Sultan Murata III, zahvata prostor od 19.902.000 km. Granice Osmanske imperije u ovom periodu dosezale su od Atlanskog okeana na zapadu do Kaspijskog mora na istoku, od Baltičkog mora na sjeveru do polovine Afričkog kontinenta na jugu. Sredozemno more tada je bilo samo jedno od osmanskih jezera.
U razdoblju 623 godine postojanja Osmanskog carstva, na njegovom prijestolju izmjenilo se 36 Sultana. Od 1516 godine, kada je deveti vladar po redu, Sultan Selim Javuz (žestoki), preuzeo halifat od Arapa, osmanski Sultani su počeli nositi zvanje “muslimanski halifa” i to je trajalo narednih 407 godina. Među svim sultanima najduže je trajala vladavina desetog sultana, Sulejmana Veličanstvenog, koji je carstvom rukovodio punih 46 godina, dok je najkraća bila vladavina trideset trećeg sultana, Murata V, a trajala je samo tri mjeseca. Svi osmanski sultani su bili predmet neosnovanih i nemilosrdnih kritika nekih zapadnjačkih i turskih historičara zadnjih namjera, a zapravo su sultani još u ranom djetinstvu sticali visoki stepen naobrazbe u skladu sa tadašnjim potrebama. Svakom mladom princu bi bio dodijeljen učitelj. Učitelji su pažljivo birani iz redova najbolje uleme. Posebna pažnja se posvećivala princu prijestolonasljedniku. Kod ponajboljih alima tog vremena prinčevi su izučavali discipline iz islamskih znanosti, strane jezike (arapski i persijski obavezno), književnost, historiju, vještine ratovanja i upravljanja. Kad bi mladi princ dostigao petnaestu godinu, pa i manje, bio bi upućen u jednu od Osmanskih pokrajina gdje bi sticao iskustva u vođenju države. Mnogi od njih su se ubrajali u prave umjetnike svoga vremena. Među njima je bilo 22 pjesnika, 12 kaligrafa, 8 kompozitora, jedan draguljar, jedan majstor streljaštva, te jedan rezbar. Svi, bez izuzetka, bili su sportisti i ratnici. Sultan Murat IV se odlikovao vještinom jahanja i dizanjem tegova, a Sultan Abdulaziz je bio majstor hrvanja.
Zapadni historičari su, pokušavajući se osvetiti, do u detalje opisali raspad Osmanskog carstva, dok o njegovom usponu govore tek u natuknicama. Samo rijetki od njih su opisali i uspon Osmanlija, ali i tada sa neskrivenom mržnjom i zavišću, sistematski ih ocrnjujući.
Nerijetko su Osmanlije, iz pera zapadnjaka, opisivani kao gramzivi osvajači koji su ognjem i mačem osvajali sve pred sobom i silom ugonili u islam. Ali, Allah Uzvišeni je htio ostaviti lijep spomen ovim Njegovim dobrim robovima, pa se pobrinuo da njihova znamenja u vidu džamija, čaršija, česmi, kupatila, karavan saraja, književnosti, poezije i ostalih grana umjetnosti ostanu sve do današnjih dana i tako jasno svjedoče o sasvim suprotnoj Osmanskoj prirodi. Ova mržnja prema Osmanlijama potiče od toga što su Osmanlije u presudnom trenutku historije uradili nešto što zapadnjaci do danas nisu uspjeli “ispraviti.” Suviše je kasno. Osmansko carstvo jest propalo, ali je propalo sa takvih visina do kakvih se nikada nijedna zapadnjačka civilizacija nije popela.
Osmanski duh je bio neopisivo širok. Istovremenom širinom duha i strogim pridržavanjem Šerijata, Osmanlije su čitavim muslimanskim pokoljenjima održali lekciju izgradnje muslimanskog društva i ličnosti. Vasijjet (testament) koji je utemeljivač osmanske Imperije, Osman Gazi, neposredno prije svoje smrti 1326. godine, ostavio svome sinu Gazi Orhanu, od svih potonjih sultana je usvojen i sačuvan kao jedna vrsta državnog konstitutivnog dokumenta. Vasijjet glasi ovako:
“Prvu oporuku koju ostavljam mojim sinovima i mojim dobrim dostovima je, kada budete vodili borbu na Allahovom putu uvijek pokazujte veličanstvenost prave vjere Islama, kada budete postizali uspjehe na putu džihada, uvijek visoko podignite sveti bajrak Islama. Uvijek činite hizmet Islamu, jer je Dženab-i Hak jednom svom slabom robu povjerio dužnost osvajanja zemalja na Njegovom putu. Odnesite Kelime-i Tevhid u daleke krajeve kroz vaše bitke i džihad. I ako bilo ko iz moje loze skrene s pravog puta i nanese nepravdu, neka na Sudnjem danu bude lišen Muhamedovog a.s. šefa’ata.
Sine! Ne postoji insan koji je na dunjaluk došao a da se smrti nije pokorio. I meni se sada, Allahovom odredbom, približila smrt. Ovu državu ostavljam tebi na amanet, a tebe ostavljam Allahu na amanet! Neka ti u svakom poslu pravda bude na prvom mjestu”.
U upravljanju, prema ovom vasijetu, pravda je usvojena kao temelj u izvršavanju svih državnih poslova kao i u ispunjavanju dužnosti, kako prema muslimanskim tako i prema nemuslimanskim podanicima. Radi toga su neki nemuslimanski narodi koji su se suočavali sa velikom nepravdom i nasiljem, izrazili volju da žive pod Osmanskom upravom i na taj način Osmanlijama olakšali pojedina osvajanja. Primjer pridržavanja principa pravednosti bile su i posljednje riječi koje je Sultan Murat izgovorio nakon atentata koji je nad njim kukavički izvršio Miloš Kobilić, prerušen u ranjenika: “Nemojte povrijeđivati zarobljenike! A sada vas i našu pobjedničku vojsku ostavljam Allahu na amanet”. Kao rezultat njihovog islamskog vaspitanja, naučili su se ophoditi bez mržnje i bijesa, bez pohlepe i oholosti i na taj način su uspijevali izbjeći sebičnost.
Svrha postojanja Osmanske države je bila promicanje islama, a ne sticanje bogatstva radi njega samog. Istorija pokazuje da Osmanlije nikada nisu gomilali bogatstva, naprotiv, neprestano su ga trošili na Allahovom putu, pa im se ono uvećavalo. U Osmanskoj tradiciji postojao je običaj da za vrijeme svečanosti održavane povodom ustoličenja Sultana na vlast, zapisničar jako dovikne Sultanu: “Ne oholi se moj Sultanu, Uzvišeni Allah je iznad tebe!”
Osmansko rukovodstvo ni u jednom periodu nije slijedilo politiku nacionalnih i rasnih podjela. Ponajbolji primjer za ovo načelo je veliki vezir Mehmed Paša Sokolović, po rođenju Srbin, ali po odgoju Osmanlija. Važna je bila odanost sultanu i Osmanskoj državi. Građani nemuslimanske vjeroispovjesti nikada nisu bili tlačeni i silom uvođeni u islam. Kao rezultat ovakve vjerske i kulturne slobode, određene etničke grupe su stekle suverenitet takvom lahkoćom kao da nisu bili pod Osmanskom vladavinom. Čak se može reći da ovi narodi, u drugim uslovima, pa čak i u uslovima nezavisnosti, ne bi mogli do tog stepena sačuvati svoj vjerski i kulturni identitet.
Dostojan pažnje je gest Sultan Abdulhamida Hana II kao vladara Imperije koja se suočavala sa raspadom, kada je u tako teškim vremenima izdvojio velika materijalna sredstva za restauraciju Bizantijskih dijelova Ajasofija džamije u Solunu, dok su Grci 1950. godine, uništili raskošna obilježja iz XVI stoljeća tog istog zdanja, kao što su mimber koji je predstavljao umjetničko djelo, kjurs, mahfil ili mjesto gdje je stajao mujezin, pri tom ne ostavivši ni jedan trag islamske kulture.
Sultan Murat II je, umoran od ratovanja, predao princu Sultan Fatihu državu na upravljanje, a on se sa bliskim prijateljima povukao u tišinu planine Uludag. Budući je Sultan Fatih tada imao svega 12 godina, neprijatelj je pokušao iskoristiti ovu priliku i uništiti Osmanlije. Sultan Fatih je, iako vrlo mlad, osjetio da nije dorastao ovom problemu, pa je svom babi Sultan Muratu II poslao kratko pismo u kom je stajalo: “Ako si ti sultan, onda dođi i komanduj svojim trupama, a ako sam ja sultan, tad ti naređujem da dođeš komandovati mojim trupama.” Stari ratnik je prekinuo odmor, poveo svoju nepobjedivu vojsku i do nogu potukao neprijatelja. Ubrzo zatim Fatih sultan Mehmed Han će definitivno preuzeti carstvo pa će u svojoj 22. godini života osvojiti Istanbul na način koji sve do danas nije izgubio ništa od svoje genijalnosti.
Sultan Bajazit II, koga njegovi savremenici zbog njegove velike pobožnosti prozvaše Bajazit Evlija, je primijetivši mnogo sjajnog posuđa u svom dvorcu, jedanput naredio da se svo to posuđe, iznese na ulicu i da se tri dana iz njega hrani sirotinja. Naravno, nijedna posuda nije vraćena u rezidenciju.
U pohodu na Egipat, Sultan Selim Javuz je sa svojom vojskom za samo 13 dana prešao Sinajsku pustinju, a ista ta pustinja je u I svjetskom ratu, sa tadašnjom tehnikom, pređena za 11 dana. Do danas ostaje nejasno kako mu je to uspjelo. Ovaj briljantni vojnik je, prema svjedočenju njegovih savremenika, čitav život jeo jednu vrstu jednostavnog jela i to iz drvene posude.
Sultan Mehmed III bi pri svakom spominjanju Pejgamberovog alejhisselam imena, ustajao na noge iskazujući time svoje poštovanje prema Pejgamberu a.s.
Vijekovi su prohujali, Osmanska Imperija postala je historija. Ali civilizacija, koju je ova imperija, sa neusporedivim uspjehom formirala, je i danas živa. Turci, Kurdi, Bošnjaci, Albanci i ostali koji žive na tlu čiji je svaki pedalj plaćen krvlju, djeca su iste civilizacije.
Duh, koji je u prošlosti ovjekovječen kao Seldžučki, a potom kao Osmanski, ustvari je duh islamske čovječnosti. Taj duh i dalje čuvamo i njegujemo i on će jednog dana iznova biti predstavljen modernom svijetu koji se počeo preobražavati u mrtvo tijelo. Ovaj svijet to očekuje.
Autor: Mehmed ĆEMAN
Semerkand.ba