Uručena Zahvalnica Jasminu Karajkoviću, dugogodišnjem dobročinitelju “Berićeta”
Davno je to bilo, ima tome pet-šest godina, kada je čovjek sa fotografije putem prijatelja tražio da se upozna sa aktivistima koji hizmete potrebnima kroz socijalni fond “Berićet”.
Kroz razgovor sa njim interesirao se za aktivnosti “Berićeta”, te kome se sve pomaže iz tog fonda. Vidjelo se iz njegove priče da je već prilično i upoznat, a i način na koji je tada skoro stidljivo i sa nelagodom pitao o tome, govorio je da se ne radi o čovjeku koji propituje sa sumnjom.
Radilo se o čovjeku koji je došao sa povjerenjem i željom da na neki način bude dio hajra kroz “Berićetove” aktivnosti, a kroz razgovor je samo želio dokučiti koji bi to ponajbolji način bio za njegov ‘budući ahiretski konto’.
Znajući za hadis Allahovog poslanika, a.s. da su Allahu Milosnom ponajdraža ona djela na kojima čovjek istraje da ih redovno čini, pa makar ona bila i sitna, kazao je tada kako će on svakoga mjeseca uplaćivati svoju donaciju u humanitarni fond “Berićeta”, pa koliko mogne i do kad mogne.
Od tada do danas, Jasmin Karajković, tihi i skromni čovjek koji je inače rodom iz Kamengrada, sa prebivalištem na još dvije adrese (Njemačka i Sanski Most), nijedan mjesec nije propustio a da u ovaj fond nije uplatio svoju obećanu sadaku.
Član sa vazifom u četiri džemata
Kada je prilikom tog razgovora od prije nekoliko godina Jasmin spomenuo iznos koji planira mjesečno uplaćivati sa pitanjem “Neće li to biti malo?”, sjećam se da sam mu kazao kako je i manje od toga golemo, samo ako na tome istraje, inšaallah.
Kada sam mu kazao da je to iznos tada jedne veće (godišnje) vazife u nekom našem manjem džematu, za koju neki opet nađu ‘razloge’ da je ne plaćaju i tako ne budu dio džemata, Jasmin je u čudu i kroz blagi osmjeh kazao rečenicu od koje sam se zaista postidio.
“Stvarno ne bih volio da zvuči k’o da se time hvalim, ali ja vazifu plaćam u četiri džemata, hvala dragom Bogu. Ovdje u gradu imam kuću, tu živim kad dođem na odmor i normalno je da sam tu član. U svome rodnom Kamengradu plaćam jer je to moj zavičaj, tu sam išao u mejtaf, učio o svojoj vjeri, normalno mi je da makar tako podržim svoj zavičajni džemat. U Njemačkoj sam član u našem bošnjačkom džematu gdje gore živim, al ima još jedan “miješani džemat“ u koji nekad odem na džumu kad mi je lakše zbog posla, pa sam se onda i tu učlanio. Rekli su meni zbilja odmah u tom džematu da nisam dužan, al’ volim ja nekako da mogu ‘svijetla obraza’ ljudima gledati u oči, nekako rahatnije klanjam.”
Riječi koje mogu i trebaju biti mnogima na ibret…
Ovaj zapis o skromnom i tihom dobročinitelju Jasminu Karajkoviću nije pisan sa ciljem da o njegovom dobročinstvu drugi ljudi znaju. On bi više volio da za njegov hajrat zna samo Onaj Kojem ionako nije ništa skriveno.
O dobroti ovog čovjeka pišemo tek sa željom da se podsjetimo da među nama još postoje i tiho, skoro neprimjetno, hodaju dobri ljudi čijom dobrotom mnoga okaharena srca budu obradovana i čijom sadakom mnoga tužna lica osmijeh ukrasi, pa makar i na kratko.
A golemo je to, inšaallah.
Zahvalnica koju su Jasminu u petak uručili glavni imam Mirza-ef. Žerić i koordinator “Berićeta”, Muhamed-ef. Hadžić, tek je skromni znak priznanja i poštovanja za Jasminovo dobro koje čini.
A pored nje, neka ga prati i naša dova da bude od onih kojima će njihova sadaka hlâd praviti onog Dana kada drugog hlâda osim Allahovog neće biti.
Senad-ef. Omić
