Djevojka je izgledala vrlo potišteno, suznih očiju. Molila se Allahu zbog nepravde koju su joj nanijeli, govoreći: „Hasbijellahu ve ni’mel vekil – Allah mi je dovoljan, divan li je On pomagač.“
Ponijela je svoje dojenče, zaključala vrata i žurno se uputila prema kući svog oca. Braća su običavala da se svake srijede u isto vrijeme okupljaju u kući roditelja. Oni bi se tada prisjećali događaja prije ženidbe, iz mladalačkih dana. Svojim prisustvom i okupljanjem djeca bi, srećom i zadovoljstvom, ispunjavali srca njihovih roditelja. Pažljivo su vodili računa da njima čine dobročinstvo i ukazuju potrebnu pažnju.
Dijete joj se rasplakalo, ali je pokušavala da ga smiri dok je užurbano hodala. Nije uspijevala nikako da ga ušutka – sve glasnije je plakalo. „Možda je žedan“, pomislila je. Stavila ga je na prsa i zaista je bio gladan. Ubrzo je ušutio, zabavio se dojenjem. Posmatrala ga je pogledom ispunjenim blagosti i ljubavi. Ima li veće ljubavi od one koju majka osjeća prema svom djetetu. Molila je Allaha da učini da bude dobar i uzoran čovjek, ljubila ga je i brisala njegovo lice. Osmatrala je prolaznike kako bi se vratila na put i nastavila dalje.
Iznenada je primijetila konjanika. On je bio na velikom konju koji je predivno izgledao. Od njegovog hoda nastajao je jak, kao muzički, zvuk. Njegova građa je izgledala kao čelik. Izgledao je ogroman, kao veliki zid. Konjanik je čovjek koji je izgledao vrlo zdravo i moćno, predivnog izgleda, vedra lica, odjeven u novo odijelo koje mu je dodatno povećavalo predivan izgled. Rekla je u zanosu, gledajući taj nesvakidašnji prizor: „Allahu, učini mog sina da bude kao ovaj čovjek.“
Velika li čuda, dijete je ostavilo majčine prsi i prestalo da doji, kao da je razumjelo šta je rekla. Pogledalo je prema konjaniku osmatrajući ga. Dok ga odmjeravao očima, dječak je progovorio: „Allahu, nemoj učiniti da budem kao ovaj čovjek.“ Okrenulo se zatim i nastavilo dojenje. Majka se iznenadila kada je čula da njeno dijete govori, jer nikada ranije nije progovorilo. Zatim je obuzela sumnja: „Da li je ovo istina ili mi se pričinjava? Da li je zamislivo da dijete od nekoliko mjeseci govori kao odrasli, da izrazi svoj stav?… Zaista je to čudno!“
Ponovo se okrenula masi zaboravivši, ili pokušavajući da zaboravi šta se desilo. Vidjela je ljude kako tuku djevojku, uzvikujući da je nemoralna, da je počinila blud, da je kradljivca. Oko nje je bilo puno ljudi koji za nju nisu imali milosti, a i ko bi imao milosti za jednu nemoralnu kradljivicu? Djevojka je izgledala vrlo potišteno, suznih očiju. Molila se Allahu zbog nepravde koju su joj nanijeli, govoreći: „Hasbijellahu ve ni’mel vekil – Allah mi je dovoljan, divan li je On pomagač.“
Gledajući začuđeno taj prizor, ogorčena time da žena počini blud, ili krade, majka je kazala: „Allahu, molim Ti se, nemoj učini mog sina da bude poput nje? Slavljen neka je Allah.“ Dijete ponovo presta dojiti, baci pogled prema djevojci i uzviknu: „Allahu, molim Ti se, učini da budem kao ona“, okrenu se i nastavi dojiti.
Majka se sada uvjerila da je njeno malo dijete zaista progovorilo. Ono je molilo da ne bude kao onaj čovjek, a sada ovo. Zašto si to učinio, sinko? Odbio si da budeš kao on, a moliš da budeš kao ova djevojka? Zašto?
Dijete je na ovo odgovorilo, rječitim jezikom jasne intonacije: „Što se tiče čovjeka, majko, on je oholi nasilnik, ponižava ljude. Ko bude takav, boravište će mu biti vatra. Pa želiš li da budem kao on, da završim onako kako će on završiti? A što se tiče djevojke, ona je čiste ruke, plemenite duše, nije nemoralna ni kradljivica. Ljudi su je nepravedno optužili za takve stvari. Ona negira sve što joj se pripisuje. Da li je zamislivo da vjernica počini tako nešto?!
Ne treba, majko, da oštroumni i pametni sude po spoljašnjem i prividnom! Da podlegnu neistinitim provokacijama. Neophodno je da se dođe do istine kako bi se postigao ispravan stav i uputa.“
Mutefekun alejh
Prijevod sa arapskog
Mr. Hajrudin-ef. Balić