Uvod
Djeca su najveća radost i nada svakom čovjeku, međutim, od njihovog rođenja pa do punoljetnosti ona imaju svoja prava, koja im ne smiju biti uskraćena. Koja prava islam garantuje djetetu, zbog čega se propisi islama u vezi sa ovim pitanjem postavljaju, te u čemu je osnovna razlika između prava djeteta u islamu i Povelje Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, samo su neka pitanja na koja ćemo u ovom radu pokušati odgovoriti.
Prava i obaveze
Ljudska prava su urođena prava i jednaka su za sve ljude na svijetu. Svaki čovjek ima pravo na njih samo na osnovu svog “bivstvovanja kao čovjeka”, nezavisno od njegove pojedinačne pripadnosti nekom narodu, nezavisno od toga u šta on vjeruje nezavisno od njegovog spola. Zbog ovog razloga ljudska prava su neotuđiva, što znači ona uvijek važe i ne mogu nikome biti oduzeta.
Ljudska prava obuhvataju mnogo različitih oblasti ljudskog suživota. Među njima su svakako i prava djeteta. Mi ćemo u ovom radu pojasniti islamski stav o pravima djeteta. Naime, u islamu prava su sačinjena iz dva segmenta: prava i obaveza. U islamskom zakonu, čovjek je više obveznik i odgovorno lice, nego što je lice koje traži i ište. Dakle, u islamu se od čovjeka više traži, nego što on traži.
Prava se uistinu mogu sačuvati tek onda kada se izvrše obaveze, jer pravo svakog čovjeka je obaveza prema drugom. Pravo djeteta u materijalnom, moralnom i lijepom odgoju je obaveza roditelja, a pravo roditelja u dobročinstvu, pomaganju i brizi u starosti, ili nemoći je obaveza djece. Mi ćemo imati na umu ovu činjenicu, ali ćemo se više bazirati na prava djeteta, a ne na njegove obaveze.
Allah, dž.š., je svemu što je stvoreno dao određena prava. Svemir, neživa priroda, biljke, životinje, sve to ima određena prava koja im njihov Stvoritelj garantuje. Ako je tako sa neživom prirodom ili sa životinjama, kakav je onda odnos islama prema djetetu koje je Allahov poklon ljudima?! On, dž.š., u Kur'anu kaže:
Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće – mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može. (Aš-Šura, 49.-50.)
Allah, dž.š., pojašnjava da su djeca hedija data roditeljima, bez obzira na njihov spol. Čak se u ajetu spominje prvo žensko dijete. Dakle, islam u ovom kontekstu prednost daje ženskom djetetu. Predislamski Arapi su postupali suprotno. Za njih je muško dijete bilo ponos i čast, a rađanje ženskog djeteta poniženje i nesreća. Zbog toga su novorođenu žensku djecu ubijali, ili ih živu zakopavali !
Islam nas oslobađa tih predrasuda i pojašnjava da su sva djeca Allahova, dž.š., hedija te da su roditelji dužni da se prema toj hediji odnose na posebno lijep način. Zato se u narodu kaže da su djeca svjetiljke koje osvjetljavaju dom. Ona su Allahovi miljenici koji imaju svoja prava. Roditelji su zaduženi za djecu i kod njih djeca imaju najveća prava, međutim, obavezu prema djeci nemaju samo roditelji. Država ima obaveze prema djeci, kompletno društvo mora voditi brigu o djeci, i svaki pojedinac je odgovoran, u svom segmentu, za djecu i zadovoljenje njihovih prava.
Prava prije rođenja
Kada su u pitanju roditelji, potrebno je napomenuti da obaveze prema djetetu ne počinju s danom njegovog rođenja. U mnogim hadisima Muhammed, s.a.v.s., savjetuje mladića da pazi koju djevojku da uzme za svoju suprugu. Od njegovog izbora zavisi s kim će stupiti u brak, odnosno s kakvom osobom će imati djecu. Nasljednim putem se na djecu prenose određene osobine, zato treba paziti da je osoba s kojom se stupa u brak što bolja, kako bi dijete naslijedilo što više pozitivnih osobina od svoje majke.
Zbog toga su naši uzorni prethodnici savjetovali roditelje da svoje kćeri udaju za vjernike i moralne osobe. Govorili su: Ako je zavoli, počastit će je, a ako je zamrzi, neće joj zlo nanijeti jer se Allaha, dž.š., boji! Dakle, odabir supružnika je prvi korak u odgoju djeteta, odnosno davanju prava djetetu da ima dobre roditelje, zbog toga je na onima koji zasnivaju porodicu da traže vjernika, odnosno vjernicu.
Dijete odrasta uz svoje roditelje i od njih uči i nasljeđuje navike. Okolina u kojoj odrasta i porodica koja ga podiže su jako bitni faktori za formiranje ličnosti djete¬ta. Osoba koja je odrastala u lošoj okolini, posebno ako je u pitanju žensko dijete, jer je ono podložnije utjecaju sredine, teško da može biti pozitivna ličnost. Zbog toga su naši prethodnici običavali kazati: Čuvaj se cvijeća koje na smetlištu raste! U narodu je poznato cvijeće koje raste po smetlištima i ima izuzetno lijep izgled, ali njegov miris je neprijatan i porijeklo loše. Zato je jako bitan izbor supružnika, kao preduslov dobrog odgoja djeteta.
Osnovna razlika između zapadnog i islamskog odgoja djece, odnosno poimanja prava djeteta
Sigurno da postoji velika razlika između našeg poimanja položaja i prava djeteta i shvatanja tog pitanja na Zapadu. To je rezultat različite filozofije života, različitog shvatanja i odnosa prema svijetu koji nas okružuje. Mi na svijet koji nas okružuje gledamo kao na stvorenja Allahova, dž.š., Koji je Tvorac svega postojećeg i Koji je uredio odnose među Svojim stvorenjima. Zapadnjaci na svoje okruženje gledaju materijalističkim pogledom koji isključuje bilo kakve granice kada je materijalna korist u pitanju.
Moral zasnovan na vjerskim temeljima i prožet vjerskim ubjeđenjem nije prisutan u odnosu Zapada prema pravima djeteta, kao što je kod nas. Mi vjerujemo da je dijete ni'met Allahov, dž.š., na kojem Mu trebamo zahvaljivati, te emanet koji treba opravdati. Poslanik, s.a.v.s., pojašnjava da smo svi pastiri i da je svaki pastir odgovoran za svoje stado. Roditelji su odgovorni za svoju djecu, cijelo društvo ima odgovornost prema djeci, zato odnos prema njima treba biti ispunjen ljubavlju, pažnjom i poštovanjem.
Dakle, razlika između našeg pogleda na prava djeteta i stava zapadnjaka je velika, i te razlike treba uvažavati. Nažalost, ima primjera da se u nekim slučajevima želi nametnuti zapadni način razmišljanja o ovom pitanju, što je neprihvatljivo. Mi imamo svoje propise, kulturu, običaje i njih moramo poštovati. Na nama je da ih primjenjujemo i čuvamo od bilo kakvog vanjskog utjecaja. To što je na Zapadu djeci data potpuna sloboda u vezi s određenim pitanjima, a u islamu se to ograničava, nije razlog da se prihvati tuđi stav a svoj odbacuje! Čitav svemir je sazdan na različitostima i one se moraju poštovati, a nikako negirati.
Pravo vanbračnog djeteta
U osnovi, dijete se rada u porodici uz oba roditelja s kojima živi, koji ga paze, odgajaju i s roditeljskom ljubavlju podižu. Spomenuli smo da dijete ima svoja prava koja moraju biti poštovana od samog rođenja, pa i prije rođenja. Dok je dijete još u utrobi majke ono ima svoja prava koja ne smiju biti uskraćena. Zbog toga je ženi propisano da ne posti u danima posta ako post šteti zdravlju njenog djeteta. Također, u vrijeme trudnoće žena treba paziti na svoju ishranu, jer bilo koja manjkavost u ishrani direktno utječe na zdravlje djeteta. Roditelji treba da paze na svoje ponašanje u toku majčine trudnoće, jer svaki problem koji majka doživljava utječe na dijete u njenoj utrobi. Sve to su prava djeteta na koja treba paziti.
Nekada se dogodi i poremećaj pa se odstupi od osnovnih pravila, te djeca budu rođena iz nezakonitih veza. To je veliki prekršaj, ali ne znači da to dijete ne smije uživati svoja prava. Naprotiv, njegova prava nisu upitna, bez obzira u kojim okolnostima je rođeno.
To najbolje pojašnjava hadis koji bilježe Buharija i Muslim, a odnosi se na jednu ženu koja je zatrudnjela na nezakonit način. Došla je do Muhammeda, s.a.v.s., i tražila da se nad njom izvrši Allahova kazna. Poslanik joj je odgovorio: Idi dok ne rodiš! Mi imamo pravo spram tebe ali nemamo pravo spram onog što je u tvojoj utrobi. Šta je pogriješilo dijete koje nosiš da bi umrlo s tobom?! Kada je rodila, ponovo je došla i tražila kaznu, na što joj Poslanik odgovori: Idi i hrani dijete, jer ono ima pravo da bude ispravno hranjeno! Kada je dijete poraslo i nije ovisilo o majci nad njom je izvršena kazna. Na isti način se postupa sa ženom, trudnicom, koja ubije nekoga. Iako ona zaslužuje smrtnu kaznu, ta kazna neće biti izvršena sve dok ne rodi dijete i dok ono ne bude potpuno neovisno od nje.
Za potpuno harmoničan razvoj ličnosti djetetu je potrebna ljubav i razumijevanje. Ukoliko je to ikako moguće, dijete treba da raste pod starateljstvom i odgovornošću svojih roditelja, ali u svakom slučaju u jednoj njemu naklonjenoj klimi i sa moralnom i materijalnom odgovornošću; dijete ne smije biti odvojeno od majke osim pod posebnim okolnostima.Društvo i javne ustanove imaju obavezu da djeci bez roditelja ili djeci koja nemaju dovoljno dobar životni smještaj pruži posebnu brigu. Novčana pomoć države ili druge vrste pomoći za djecu iz porodica sa velikim brojem djece su poželjne.
Dakle, osnova je da dijete odrasta u okrilju porodice, međutim, ako dođe do vanbračne trudnoće, dijete ne snosi nikakvu krivicu za to i njemu treba osigurati uslove za normalan razvoj u granicama mogućnosti, kako bi ostvarilo svoja prava kao i svako drugo dijete.
Koja su prava djeteta, a koje su obaveze roditelja, odmah nakon rođenja?
Jedan od propisa, odmah nakon rođenja, je da otac prouči djetetu ezan na desno a ikamet na lijevo uho.
Jako je bitno za dijete da prvi glasovi koje čuje na ovom svijetu budu riječi tevhida. To je ujedno i prvi savjet koji roditelj daje svom djetetu, da slijedi vjeru u Jednog i Jedinog Allaha, dž.š. Na vjerniku je da svoj život počne i završi vjerujući u Allaha, dž.š. Dakle, prvo što čovjek čuje treba da budu riječi tekbira, a zadnje što izgovori da budu riječi šehadeta.
Također, pravo djeteta je i da mu roditelji nadjenu lijepo ime. Muhammed, s.a.v.s., kaže: Allahu najdraža imena su Abdullah i Abdurrahman, a najiskrenija imena su Haris i Hemam. Cilj lijepih imena je da ima lijepo značenje i da značenje tog imena podstiče na dobro. Zato je potrebno izbjegavati ružna imena, tj. imena sa lošim značenjem, kao što je Harb (rat), ili Murreh (gorčina).
Od rođenja dijete ima pravo na ime i nacionalnu pripadnost.
Muhammed, s.a.v.s., je nekim ashabima promijenio imena jer njihovo ime nije imalo lijepo značenje. Jednom je bilo ime Sa'b (težak), pa mu je Poslanik promijenio ime u Sehl (lahak). Jedna žena se zvala ‘Asijeh (neposlušna), pa joj je Poslanik promijenio ime u Džemileh (lijepa). Dakle, pravo djeteta je da nosi lijepo ime i na roditeljima je da se potrude da svom djetetu izaberu što ljepše ime.
Abortus
Svakom djetetu se moraju garantovati i obezbijediti prava na normalan razvoj još dok je u samom začeću. Zato islam zabranjuje svaki pokušaj prekidanja trudnoće poslije uspješne oplodnje i takav postupak smatra velikim grijehom. Težina grijeha se povećava nakon uspješnog ulegnuća i odmicanja trudnoće.
Sa islamskog stanovišta svako prekidanje trudnoće je napad na nerođeni život, pri čemu se razlikuju dvije faze: Nerođeni život prije i poslije udisanja duše. Islam dozvoljava abortus kod teških zdravstvenih komplikacija trudnice, idući od teološkog pravila da se u nevolji i zabranjeno dozvoljava. Ove osnovne izjave su zastupljene kod svih islamskih pravaca.
Al-Gazali je stadije nerođenog života opisao ovako:
Abortus je napad na jedno egzistirajuće živo biće. Egzistencija ima različite stupnjeve. Kao prvo dolazi do ulaska sperme u matericu i oplođavanja ženske jajne ćelije. Tada može započeti život. Već tada je prekid trudnoće zločin. U daljem razvoju stvara se grumen. Tada je prekid trudnoće još veći zločin. Kad dobije dušu i kad je biće potpuno stvoreno prekid trudnoće je još teži zločin. Zločin dostiže najteži oblik ako se desi da se živi fetus odvoji od majke.
– Razlike između mezheba
Postoje i različita mišljenja u školama islamskog prava. Samo kad je riječ o postojećim zdravstvenim komplikacijama trudnice, kod svih škola važi pravilo dozvoljenog.
Hanefije: U toku prva tri mjeseca prekid trudnoće je dozvoljen jer se udisanje duše dešava poslije 120 dana i tek onda dolazi do stvaranja organa. Po današnjim saznanjima, ni jedan od ova dva obrazloženja nije ispravan. Zbog toga današnje Hanefije odbijaju ova zastarjela mišljenja.
Šafije: Prekid trudnoće je i prije udisanja duše jedno loše djelo koje je zabranjeno, a poslije udisanja duše je strogo zabranjeno.
Malikije: Ne dozvoljava se čak ni za prvih 40 dana. Postoji zakon po kome je prekid trudnoće nakon udisanja duše zabranjen.
Hanbelije: Prekid trudnoće je u svako doba grijeh i zabranjen.
– Instance
U slučajevima u kojima se teološki teško može odlučiti, znači u slučajevima teških zdravstvenih komplikacija, odlučuju ljekari i snose religioznu, socijalnu i pravnu odgovornost. Takve slučajeve islamsko pravo ostavlja otvorene samo za konkretne medicinske instance.
U slučajevima, koji su od nekih mezheba dozvoljeni, islamskim porodičnim pravom je propisano da je potreban pristanak oba bračna partnera. Hanefijski mezheb daje ženi pravo odluke u prva tri mjeseca trudnoće.
– Sida – razlog za abortus
Ako postoji ikakva sumnja da je jedan od budućih supružnika zaražen nekom od opakih bolesti, onda je tu neophodan medicinski pregled. Ako se pregledom ustanovi da osoba boluje od neke od tih bolesti onda je to dovoljan razlog da brak s takvom osobom ne bude sklopljen. Dakle, treba izbjegavati ženidbu osobom koja nasljednim putem prenosi bolest na potomstvo.
A ako se brak ne može izbjeći, a supružnici imaju pravo da zadovolje svoje seksualne potrebe, onda je na njima da koriste kontracepcijska sredstva kako ne bi došlo do začeća. Pravo djeteta je da bude zdravo, te je na roditeljima da otklone sve ono što ugrožava zdravlje djeteta. Ukoliko nismo u stanju sačuvati dijete od tako opasnih bolesti onda ćemo spriječiti trudnoću i na taj način izbjeći negativne posljedice.
Adopcija
U šerijatskom pravu postoje posebni propisi koji se odnose na prava i obaveze prema djetetu kojem su nepoznati roditelji, odnosno koje su roditelji ostavili pa ga neko pronašao. Nije nikakav problem da takvo dijete bude zbrinuto u nekoj od muslimanskih porodica kako bi moglo normalno odrastati. Međutim, potpuno posinovljenje tog djeteta i njegovo uvrštavanje u nasljedstvo, kao i smatranje tog djeteta članom porodice koji ima ista prava prema ukućanima nije dozvoljeno. To dijete nije u krvnom srodstvu prema ženi koja se brine o njemu, njena djeca mu nisu sestre niti braća, pa se prema njemu treba odnositi kao prema tuđem djetetu, s dužnom pažnjom, ali bez otkrivanja avreta pred njim, kada spozna šta je avret, i pripisivanja porodici iz koje ne potiče. Dakle, o djetetu je potrebno voditi brigu, ali kada odraste treba ga upoznati s njegovim stanjem.
Allah, dž.š., u Kur'anu kaže: «…. niti je posinke vaše sinovima vašim učinio. To su samo vaše riječi, iz vaših usta, a Allah istinu govori i na pravi put izvodi. Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši…» (Al-Ahzab: 5-6).
To znači da je izjava o adopciji sastavljena od riječi koje ne korespondiraju sa stvarnošću. Puka izjava ne može promijeniti stvarnost niti činjenice, ne može stranca učiniti ni rodbinom ni nasljednikom, niti nekog pojedinca sinom. Puko usmeno izražavanje ili nekakav simbolički govor ne može nečiju krv ubrizgati u vene usvojenoga sina, niti može proizvesti osjećanja očinske naklonosti u ljudskome srcu a ni sinovska osjećanja u srcu usvojenoga djeteta, kao što ne može prenijeti genetske, fizičke, duševne ili mentalne crte.
Još bolji način je da ga žena koja preuzme brigu o njemu zadoji dok je još malo, ako ona doji svoju djecu. Tada joj ono postaje dijete po mlijeku, a njena djeca – njegova braća i sestre po mlijeku. Takvim postupkom je mnogo šta olakšano i status djeteta u porodici dodatno učvršćen.
U konvenciji o pravima djeteta koja je prihvaćena od Plenarne skupštine Ujedinjenih nacija 11. 12. 1989. godine, se kaže: Posvojenja trebaju biti dozvoljena samo u najboljem ineresu djeteta i mogu se izvršiti tek nakon dozvole nadležnog organa i nakon pristanka roditelja, rođaka ili drugih za dijete odgovornih osoba. Mislim da je ovakav stav identičan islamskom.
– Adopcija radi odgajanja i obrazovanja
Islam je ukinuo onu vrstu adopcije koja od usvojenoga dječaka čini člana familije sa svim pravima u nasljedstvu, gdje mu je (u familiji) dopušteno da se slobodno miješa sa ostalim članovima domaćinstva, adopciju u kojoj se zabranjuje ženidba itd.
Ali riječ posinjavanje {tebnijje, adopcija) upotrebljava se i u drukčijem smislu, što islam nije zabranio, a to je: kada čovjek u kuću primi siroče ili nahoče da bi ga odgajao ili obrazovao i da ga tretira kao svoje dijete: štiti ga, hrani, odijeva, podučava i pazi kao i svoje rođeno dijete. Međutim, on to dijete ne pripisuje sebi niti mu daje prava koja je šerijat rezervisao za rođenu djecu. Ovo je izuzetno lijep čin u Allahovoj, dž.š., vjeri, i onaj ko ga izvrši bit će nagrađen Džennetom. Resulullah – alejhi's-selam – je rekao: «Ja i onaj koji zbrinjava siroče bit ćemo kao ova dvojica u Džennetu», pokazavši svoj srednji prst i kažiprst s neznatnom razdaljinom.
Ako čovjek nema vlastito dijete, a želi da ovakvo dijete pomogne svojim materijalnim sredstvima, on mu može darovati šta hoće dok je živ, a može mu ostaviti u nasljedstvo jednu trećinu svoje ostavštine prije nego što umre.
U posljednje vrijeme dešava se po svijetu sklapanje jednospolnih brakova (gay marriage). U takvoj bračnoj zajednici islam kategorički brani usvajanje djeteta, jer se time automatski gubi njegovo pravo na pravilno i zdravo odgajanje, bilo tjelesno ili duhovno.
Pravo djeteta na utvrđivanje njegovog porijekla
Tačnom utvrđivanju porijekla djeteta islam poklanja veoma veliku pažnju. Jedan od razloga zabrane nemorala je i nemogućnost utvrđivanja porijekla djeteta. Osoba koja zna ko su mu roditelji zna svoje porijeklo, sigurna je od rodoskvrnuća i ponosi se svojim porijeklom. U slučajevima iznajmljivanja materice to nije moguće. Zato su islamski učenjaci na stanovištu da je ta radnja strogo zabranjena.
Nažalost, ta pojava je u nekim krajevima svijeta jako proširena. U Americi su česti slučajevi iznajmljivanja materice za pare. Žena koja želi dijete, a ne želi da bude trudna, ili nije u stanju da nosi trudnoću plati drugoj ženi da nosi njen plod i da joj vrati dijete nakon poroda. Te pojave su razlog velikih problema, puno je sudskih procesa koji se vode zbog takvih slučajeva. Osoba koja je dala svoju jajnu ćeliju drugoj ženi, nije osjetila teškoću trudnoće, niti bolove porođaja, pa ne može u potpunosti osjetiti ljubav prema tom djetetu. S druge strane, žena koja je nosila plod, trpjela njegov teret i osjetila bolove porođaja nakon poroda osjeća da je majka i želi to dijete zadržati za sebe.
Takvi postupci izvor su stalnih problema, posebno kada je u pitanju utvrđivanje porijekla, jer se dijete veze za majku koja ga je rodila. Ko je u tom slučaju majka? To je nemoguće odrediti. Zbog toga su islamski učenjaci složni da nije dozvoljeno učešće treće strane u procesu trudnoće. Dakle, ako neki bračni par ima smetnji za normalno začeće, onda se to može uraditi medicinskim putem, ali samo da se upotrijebi sperma muža i jajna ćelija supruge te da se oplođena ćelija ubaci u suprugu. Nikako nije dozvoljeno pozajmljivati spermu ili ćeliju treće osobe ili upotrijebiti matericu druge žene za trud¬noću. Samo tako će situacija biti jasna i moguće je utvrditi porijeklo djeteta na ispravan način.
Pravo djeteta na ishranu majčinim mlijekom
Nesumnjivo je da je majčino mlijeko nezamjenjiva hrana za dojenče. To pravo djetetu ne smije ni jedna majka uskratiti, jer će mu na taj način uskratiti blagodat koja mu je od Boga data. Djeca koja se hrane majčinim mlijekom su otpornija na bolesti i razne viruse, a, statistika pokazuje da takva djeca imaju veći prosjek inteligencije od one koja se hrane kravljim mlijekom ili vještačkom hranom. Dakle, djeci koja se hrane majčinim mlijekom je jači imunitet veća inteligencija, jači koštani sistem (kalcijum, D vitamin) i efikasniji probavni trakt.
Žene koje nisu u stanju da doje djecu iz opravdanih razloga, kao što su bolest ili nedostatak mlijeka, imaju pravo i obavezu da dijete prehranjuju vještačkom hranom, ili da mu unajme dojilju. Ali, ako majka ima mogućnost da doji dijete, nema opravdanja da mu to i uskrati. Mlijeko u njenim grudima je hrana njenog djeteta i ona nema pravo da mu tu hranu uskrati.
Allah, dž.š., u Kur’anu naglašava:
Majke neka doje djecu svoju pune dvije godine onima koji žele da dojenje potpuno bude. Otac djeteta ih je dužan prema svojoj mogućnosti hraniti i odijevati. Niko neka se ne zadužuje iznad mogućnosti svojih: majka ne smije trpiti štetu zbog djeteta svoga, a ni otac zbog svoga djeteta. I nasljednik je dužan sve to. A ako njih dvoje na lijep način i sporazumno odluče dijete odbiti, to nije grijeh. A ako zaželite da djeci svojoj dojilje nađete – pa, nije grijeh kada od srca ono što ste naumili dadete. Allaha se bojte i znajte da Allah dobro vidi ono što radite.(Al-Bekare: 288.).
U hadisi-kudsijji se kaže: Date su ti dvije žile u grudima tvoje majke iz kojih izlazi čisto mlijeko, toplo zimi a svježe ljeti. Allah, dž.š., je odredio da grudi majke proizvode hranu za dijete, o čemu nam Kur'an govori, te je obaveza žene da pazi na svoju ishranu kako bi osigurala mlijeko za svoje dojenče. Ljekari su složni da je mlijeko nezamjenjiva hrana za dijete, i da je na majci da mu to i osigura. Također, pojašnjavaju da nije sva korist samo u mlijeku, nego u procesu hranjenja djeteta iz grudi. Blizina koju dijete osjeća prilikom dojenja izuzetno je povoljna za normalan psihički razvoj djeteta. Sve to nam pojašnjava da je pravo djeteta da bude hranjeno prirodnom hranom i da mu to pravo ne smije biti uskraćeno!
Dijete uživa posebnu zaštitu, te mu se zakonski ili nekim drugim sredstvima daju šanse i olakšice, da bi se moglo u slobodi i sa dostojanstvom razvijati tjelesno, duhovno, moralno, društveno zdravo i normalno.
Dijete također, uživa socijalnu sigurnost. Ono ima pravo da zdravo raste i da se razvija. U tu svrhu dijete i njegova majka trebaju primati posebnu pomoć i uživati posebnu zaštitu uključujući odgovarajuću brigu kako prije tako i nakon rođenja.
Dijete ima pravo na odgovarajuću ishranu, smještaj, odmor i ljekarsku brigu.
Pravo na ljekarsku njegu
Za dijete je veoma bitno da od samog početka vodi zdrav život. U tome mu može pomoći roditeljska pažnja i pravilna ishrana. Roditelji moraju voditi brigu o zdravlju djeteta. U tome se ogleda dužnost roditelja i pravo djeteta. Dosta će u tom pomoći ispravno podučavanje vjeri i vjerskim obredima. Recimo, mnogo je važno da se dijete poduči uzimanju abdesta kojim se postiže higijena i duhovna čistoća. Znamo da je higijena pola zdravlja i vjerovanja. Namaz može pomoći djetetu da ono ima dobru koncentraciju i da mu tijelo bude elastično i relaksirano. Post ima jak utjecaj na izdržljivost i zdravlje djeteta, te se stoga preporučuje roditeljima da svoju djecu navikavaju na post. Ashabi su tokom ramazana odvikavali svoju djecu od jela i pića tako što su im davali igračke napravljene od vune kojima bi se djeca igrala.
Roditelji trebaju redovno voditi svoju djecu na ljekarske preglede.
Svako dijete ima pravo na najviši mogući standard u smislu zdravstvene brige. Pri tome, u najvažnije zadatke države spadaju osnovna zdravstvena briga, preventivna medicinska zaštita, zdravstveni odgoj putem pojašnjenja datih u javnosti, kao i reduciranje stope smrtnosti kod novorođenčadi. Sve države se u vezi s tim obavezuju na razvijanje saradnje u cilju omogućavanja pristupa zdravstvenim službama svoj djeci svijeta.
Još od vremena Ibrahima, a.s., obrezivanje muškaraca je obaveza svakog muslimana. Sa medicinskog stanovišta obrezivanje je prevencija od raznih zaraznih bolesti kojima je svaki muškarac, bilo dijete ili odrasli, podložan. S toga je obaveza svakog roditelja i pravo svakog djeteta da praktikuje ovaj sunnet. Takav čin islam smatra prirodnim i higijenskim aktom, i on je u istoj ravni sa čišćenjem vodom nakon male i velike nužde, rezanja nokata, odstranjivanjem malja ispod pazuha i sa stidnih mjesta. Na ovo svaki roditelj treba uputiti svoje dijete, jer tako se dijete podučava održavanju higijene za koju islam pridaje jako puno pažnje. Obrezivanje se vrši u ranoj dobi djetinjstva. To kod nas često biva u sedmoj godini života, a nekad i nakon sedam dana od rođenja. Islamski učenjaci po tom pitanju nemaju jednoglasan stav.
U takvim prilikama treba napraviti veselje i pozvati poznanike, kako bi to ostalo u sjećanju djeteta i postalo javni i svečani čin kod muslimana.
Pravo djeteta na obrazovanje i ispravan odgoj
Svako dijete ima pravo na obrazovanje, a obaveza države pri tom je da besplatno pohađanje osnovne škole učini obaveznim, da razvija različite forme daljeg obrazovanja i da djeci shodno njihovim sklonostima omogući pristup visokoškolskim ustanovama. Disciplina koja je pri svemu tome neophodna u školama ne smije kršiti prava niti dostojanstvo djeteta. U smislu izgradnje dostojanstva djeteta može nam poslužiti sljedeći hadis:
Jednog dana Poslanik s.a.v. je sjedio sa drugovima, kada im priđe jedan dječak. Poslanik, s.a.v.s., ga pozva i sjede mu u krilo. Svi usmjeriše pažnju ka dječaku, koji od silnog uzbuđenja poče da se mokri. Strah i zbunjenost pokazaše se na djetetovom licu. Kada je ugledao šta se desilo, otac djeteta skoči i poče ružiti dijete uzimajući ga od Poslanika, s.a.v.s., ali on mu ga ne dade, nego ga još više privi sebi na grudi, i reče ocu: “Ne brini, nema veze. Odjeća se može oprati. Moraš biti pažljiv kako se ophodiš prema djetetu. Šta mu može povratiti samopoštovanje kada se ovako ponašaš prema njemu pred drugima?
Obrazovanje potpomaže potpun razvoj ličnosti, talenata, kao i duhovnih i tjelesnih sposobnosti djeteta. Obrazovanje priprema dijete na život u kojem ono treba da bude svjesno odgovornosti kao građanin slobodnog društva; ono unapređuje poštovanje djeteta od njegovih roditelja, njegov kulturni identitet, ali i toleranciju i razumijevanje za vrijednosti koje imaju drugi ljudi.
Imam Ali b. Ebi Talib, r.a., veli: Neka se Allah smiluje onome koji pomogne svom djetetu da bude dobar i čestit dobrotom prema njemu, savjetom, učenjem i odgajanjem.
Mudri Lukman je govorio sinu:
Sine moj, nauči se lijepom ponašanju kada si mlad, jer će ti koristiti kada budeš stariji. Svako onaj koji zna vrijednost lijepog ponašanja pridaće mu važnost. Onaj koji mu pridaje važnost odlučiće se da ga nauči. Onaj koji se odluči da ga nauči potrudiće se da ga potraži. Onaj koji se potrudi da ga potraži on će ga naći i okoristiće se njime. Sine, navikni da svoje dužnosti i poslove obavljaš sam. Ako želiš da budeš poštovan u ovom životu ne nadaj se, ne želi ono što je u rukama drugih. Znaj da su Božji poslanici i plemeniti dobri ljudi zadobili svoj status jer su se ustezali od takvih želja.
– Seksualno obrazovanje
Dijete ima pravo na neizostavnu obaveznu nastavu, bar osnovni stepen. Dijete se odgaja tako da se unapređuje i podržava njegovo opće obrazovanje, te mu se po osnovu jednakih šansi za sve, daje mogućnost da razvija svoje sposobnosti, mogućnost ličnog prosuđivanja, razvija se njegov smisao za moralno, te njegova socijalna odgovornost, s ciljem da ono postane koristan član zajednice. Interesi djeteta su obaveza za sve, koji su odgovorni za njegov odgoj i usmjeravanje; ovu odgovornost u prvoj liniji imaju roditelji. Dijete ima potpunu mogućnost za igru i odmor, a sve sa istim ciljem; društvo i javne ustanove trude se da osiguraju poštivanje ovog prava.
Sve češće se postavlja pitanje seksualnog obrazovanja u školama. U osnovi, nema zabrane za uvođenje takvog predmeta, ali pod uslovom da se on izučava na način koji će biti pozitivan za moralni razvoj djeteta. Taj predmet treba da objašnjavaju profesori biologije u saradnji sa vjerskim autoritetima. Djeci treba objasniti kako se razmnožavaju životinjske vrste, pa i čovjek, ali na način koji će djetetu dati potrebne informacije o toj temi, a nikako da ga navodi na blud ili radnje koje su strogo zabranjene. Ako je cilj tog predmeta da se djeca podstiču na blud, da se nauče metodama bezbolnog abortusa, te kako se zaštititi od trudnoće u vanbračnim odnosima, onda nam taj predmet ne treba, jer ne da nemamo nikakve koristi od njega nego nam on samo štetu nanosi.
Djecu treba odgajati u čednosti, da se nauče da svoju ljubav izražavaju prema svojoj djeci, a ne da im preokupacija budu strasti koje će ih odvesti u zabludu.
Jedan čovjek je vidio ashabe kako ljube svoju unučad, pa je začuđen rekao da ih on ima desetero i da nikada nije nijedno poljubio, pa mu je Muhammed, s.a.v.s., rekao:
Zar je Allah uklonio milost iz tvog srca?! Odgoj djeteta treba biti prožet iskrenom roditeljskom ljubavlju a ne strastima koje vode u propast.
Pravo djeteta na igru i razonodu
Svako dijete ima pravo na mir i odmor, kao i pravo na igru i učešće u kulturnim i umjetničkim događajima. To je generalno pravilo u islamu koje ima izuzetke. Recimo djeci se ne smiju dozvoliti igre u kojima se izlaže opasnosti po mentalno i fizičko zdravlje. U islamu su zato neki sportovi zabranjeni. Djeca se također ne smiju navikavati na igre i učestvovanja u kulturnim i umjetničkim događajima koji odstupaju od islamskog morala. Roditelji moraju paziti na islamski stav kada je u pitanju odabir neke sportske discipline koju će djeca vježbati kao i na odjeću koja se mora u takvim prilikama oblačiti.
Što se tiče dječjih igara, one pomažu psihički i fizički razvoj, te razvijaju dječju maštu i kreativnost. S toga je pravo svakog djeteta da mu roditelji obezbijede uslove u kojima će se zabavljati i igrati. U tom smislu dijete treba biti izvođeno na izletišta na kojima će se upoznavati sa ostalom djecom i sa njima provoditi najljepše životno doba.
Prava djece izbjeglica i one sa teškoćama u razvoju
Uz ovo možemo spomenuti prava djece koja su izbjeglice i prava djece koja imaju teškoća u tjelesnom i duhovnom razvoju. Djeci izbjeglicama mora biti pružena posebna zaštita. Država mora sarađivati sa kompetentnim organizacijama, koje toj djeci mogu pružiti zaštitu i pomoć. Svakom muslimanu je teško kada posmatra kako se danas djeca Palestine osjećaju ugroženo u oskudnim pustinjskim kampovima. Njihovo pravo, a naš dug je da ih na bilo kakav način pomognemo.
Dijete koje ima teškoća u tjelesnom ili duhovnom razvoju ili je socijalno ugroženo, dobija poseban tretman, odgoj i pomoć, koja se odnosi na njegov specifičan položaj. Svako dijete sa teškoćama u razvoju ima pravo na posebnu brigu, obrazovanje i unapređivanje. Na taj način svakom djetetu sa teškoćama u razvoju treba se omogućiti najveća moguća mjera samostalnosti i socijalne integracije.
Pravo djeteta na rad
Dijete je zaštićeno od svih formi zapostavljanja, strahota i iskorištavanja. Ono niti u jednoj formi ne smije biti predmet trgovine. Dijete se prije dostizanja odgovarajuće starosne dobi ne smije slati na rad; ono ne smije biti zapostavljeno niti mu se smije dozvoliti da obavlja bilo kakav posao, koji može oštetiti njegovo zdravlje i odgoj ili utjecati na njegov duhovni i tjelesni razvoj.
Svako dijete dakle, ima pravo na zaštitu od rada koji ugrožava njegovo zdravlje ili sprječava njegovo obrazovanje i razvoj.
Islam dakle ne dozvoljava davanje djeci poslova koji su preteški za njihov uzrast. Osnovno pravo djeteta je da se normalno razvija, a to podrazumijeva dovoljno vremena za igru, jer u igri ono usvaja neophodne reflekse, ima dovoljno vremena za obrazovanje. Na roditelju je da djetetu osigura što bolje obrazovanje, jer je to vjerski imperativ i potreba vremena u kojem živimo.
Naravno, islam ne zabranjuje da se djeca navikavaju na rad, da se obučavaju za pojedine djelatnosti ili poslove. To je pohvalno, ali u granicama njihovih mogućnosti.
Čest razlog prekomjernog upošljavanja djece je teško materijalno stanje u kojem se ponekad roditelji nađu. Prinuđeni su radno angažovati djecu kako bi prehranili porodicu. U takvim situacijama je na društvu, državi da pomogne siromašne porodice kako bi se djeca zaštitila. Djeca, omladina općenito, najvredniji su resurs koji jedna država može imati i njena je obaveza da povede maksimalnu brigu o tom blagu koje je garancija njene budućnosti.
Pravo djeteta na zaštitu od svih formi iskorištavanja
Danas se u svijetu na milione djece iskorištava u razne svrhe. To je najgori oblik eksploatacije jednog ljudskog i prirodnog potencijala. Takve eksploatacije se najčešće dešavaju u siromašnim i komunističkim zemljama. Djeca se nagone na težak i neizdržljiv rad i crpi im se snaga do posljednjeg atoma. To često biva razlogom da djeca zbog nedovoljne radne zaštite i preduslova za rad gube zdravlje i svoje nevine živote.
Jedna od čestih formi iskorištavanje djece je seksualno zlostavljanje ili pedofilija. Često puta čujemo za informaciju da se djeca seksualno zlostavljaju od strane svećenika u crkvama kao i od strane roditelja, te drugih ljudi koji su skloni seksualnim prerverzijama. Islam je kategorički protiv bilo kakvog iskorištavanja djece, a posebno prema ovoj vrsti. U islamu postoje jako represivne mjere protiv lica koja imaju takve (praktične) patološke nagone. To često dovodi do ubistva djeteta koje je žrtva seksualnog nasilja. Takav čin zlostavljanja ima često epilog ostavljanja jakih psiholoških poremećaja kod žrtve koja ubuduće ima skoro iste aspiracije.
Islam štiti dijete od seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja, kao i od prostitucije i pornografije. Zbog toga je dužnost svakog roditelja da često provjerava šta mu dijete čita, sa kim ima kontakte, gdje i s kim izlazi, itd. Iako djeca imaju pravo na zaštitu od ometanja njihovog privatnog života, njihove porodice, od upada u njihov stan i zaštitu od ometanja njihovog dopisivanja, ovo nije zadiranje u privatni život djeteta, već preventiva od eventualne digresije (delikvencije).
Djeca imaju pravo biti zaštićena od upotrebe droga i opojnih sredstava, kao i od učešća u produkciji ili trgovini drogom.
U islamu je odbrana svoje vjere, života i časti sveta dužnost svakog punoljetnog muslimana i muslimanke. S toga je Muhammed, a.s., zabranio djeci, ženama i starcima da idu u boj. Ovo zbog toga što nisu u prirodnoj mogućnosti da učine nešto u korist odbrane. Muhammed, a.s., je također zabranio muslimanima koji se bore da ubijaju djecu, žene i starce, te da ruše bogomolje nemuslimana.
Danas postoji mnogo djece koja se eksploatišu u oružanim sukobima. Recimo, u današnjoj Rusiji ta brojka prelazi nekoliko hiljada regrutovane djece. Zato sve države moraju preduzeti mjere s ciljem osiguranja neučestvovanja djece mlađe od 15 godina, odnosno djece koja po islamskom pravu nisu punoljetna, u oružanim konfliktima. Niti jedno dijete ispod 15 godina ne smije biti regrutirano u oružane snage. Po humanitarnom narodnom pravu sve države moraju brinuti o zaštiti djece u ratu i o tome da im se u toku rata osiguraju sve potrebštine za život.
Država se mora obavezati da djeci koja su žrtve oružanih konflikata i djeci koja su bila mučena, zapostavljana, iskorištavana i zlostavljana osigura odgovarajuću brigu s ciljem njihovog oporavka i socijalne integracije.
Skori događaji otmice djece iz škole u Beslanu (Osetija) su primjer grubog kršenja prava djeteta na slobodu i život. Šerijat takve događaje oštro osuđuje i poriče.
Koliko je zlostavljanje, mučenje, iskorištavanje i na kraju ubijanje djece, ogavan i nehuman čin, mogu nam poslužiti najsvježiji video snimci iz Srebrenice. Naime, u BiH, navodno demokratska Evropa, pa i cijeli svijet, su pali na ispitu osiguranja prava djece. Djeca Iraka su još gori primjer gaženja njihovih prava.
Pravo djeteta nakon njegove smrti
Kako islam ima zadatak da djetetu prije njegovog rođenja ponudi pretpostavke za normalan život u vidu upućivanja momaka i djevojaka na odabir bračnog druga, tako islam sebi daje u zadatak da osigura djetetovo normalno odvijanje života. Međutim, često se desi da i dijete preseli na bolji svijet. Mudra izreka naglašava da: «Mlad čovjek može umrijeti, a star mora». Prema tome, islam daje prava čovjeku prije njegova rođenja, u toku života i nakon smrti. Rekli smo da roditelj mora paziti na dignitet i dostojanstvo djeteta. Upravo se na to misli prilikom ispraćaja djeteta na bolji svijet. Iz poštovanja prema tom Allahovom stvorenju roditelji i ostali muslimani su dužni klanjati djetetu dženaze namaz i po islamskim običajima ga otpremiti na ahiret . U tome se ogleda poštivanje prava djeteta kada ono preseli.
Zaključak
Jedna od prednosti islamskog prava u odnosu na ostala (sekularistička, pozitivistička), jeste da se brine za čovjeka prije njegovog rođenja, u toku života i nakon smrti.
Iz priloženog se da vidjeti da su u islamskom pravu zastupljeni svi segmenti zaštite djeteta, počevši od njegovog začeća, pa i prije toga, u toku prvih dana života, kada odraste, pa sve do smrti. Islamsko pravo štiti djecu od bilo kakve forme iskorištavanja i eksploatacije i nudi sretan i siguran život. Samo takvo njegovano dijete može preporoditi islamski ummet i podariti mu velikane islamske povijesti, poput Muhammeda ibn Kasima i Muhammeda el-Fatiha. Djeca u islamu su primjer dobro odgojene jedinke koja je koristi sebi i drugima.
Dijete odgojeno po islamskom propisu i pravima će biti od koristi svojim roditeljima na dunjaluku i Ahiretu.
Allah u Kur'anu kaže:
«Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!» (Al-Isra’: 24.).
autor:Džemo Redžematović