Uputih se u Zetru sretna što ću biti jedna od hiljade ljudi koji će zajedno dići ruke i zamoliti Svemilosnog da učvrsti narod Gaze u borbi protiv cionističke izraelske vojske koja je tokom tri sedmice, na dlanu cijelog svijeta, prvo vazdušnim pa onda kopnenim napadima neprestano bombardovala narod u kavezu.
Vratih se kući u suzama bijesa i tugom u srcu. U puna tri sata trajanja manifestacije i mnoštva govora i obraćanja publici, nijedan jedini put nije spomenuta država Izrael. Nijedan jedini put nije spomenuta četvrta najjača vojska svijeta koja je napala mali Pojas Gaze u kojem živi zbijeni narod Palestine. Govorilo se o patnji ljudi, o tome da smo mi “u srcu s Palestinom”, o toj velikoj “žrtvi”, o “hrabrosti” ljudi koji su se branili… ali niko nije rekao KO je to učinio tom narodu.
Jedan govornik spomenu da su krive “sile tame i zla” – kao da su neki underground džini došli pa pobili ljude, a ne izraelska vojska – uz pomoć cijelog svijeta!
Imenovan je zločin, ali nije imenovan zločinac. Shvatih da smo (i Bošnjaci i muslimani) na rubu propasti – jer smo još uvijek nesposobni govoriti o zločincu. Govorimo o zločinima, ratovima, žrtvama, ali nismo sposobni odrediti zločinca i reći ljudima kako se boriti protiv zločinca, a ne zločina kao nekog apstraktnog pojma. Tako je i u našoj Bosni… svi pišu o ratu, o silovanjima, o žrtvama, o ranjenim.. ali ne govore o onim Srbima i Hrvatima, o četnicima i ustašama, koji su to učinili.
Preuzeli smo ulogu žrtve i osjećamo se bijesnim, krivim, slabim – to je postalo dio našeg identiteta.
Zato su muslimanski narodi slijepi, uljuljkani, ušutkani, manipulisani u ulogu bespomoćne žrtve koja zna da je žrtva, ali ne zna ko je kriv i neće da zna. Ako i zna, ne spominje ga. Zna da treba reagovati, ali se boji.
Cijeli muslimanski svijet je likovao i radovao se kada je jedan hrabri novinar u vlastitom očaju bacio vlastitu cipelu na zločinca Busha – umjesto da svaki naš novinar bude El-Zeidi! Cijeli muslimanski svijet likovao je kada je Erdogan pokazao svoj karakter rekavši nekoliko riječi protivljenja Peresu – umjesto da svaki naš vođa bude Erdogan!
U svoj svojoj nemoći i jadu, osjetili smo se na te kratke trenutke snažnim – skakali i aplaudirali kao da smo osvojili čitav svijet! Tragikomično…
Da je samo jedno jedino malo dijete ubijeno, mi bismo trebali osijediti od sramote, a kamoli stotine i hiljade ljudi. I tako, sjedeći tamo i čekajući k’o kišnu godinu da neko makar spomene zločinačku državu Izrael, pomislila sam da je nama muslimanima koji smo postali licemjerni pred samim sobom bolje ili se kolektivno zakopati u zemlju ili moliti Allaha da što više odgodi Dan susreta s Njim, jer ne znam kako ćemo pred Njega stati.
Izrael je teroristička država koja javno ne poštuje međunarodno pravo. Izrael je javno bombardovao ljude, džamije, bolnice. Izrael je javno ubio djecu, ubio je male bebe. Izrael je javno pucao nenaoružanim ljudima u grudi, Izrael je javno malim djevojčicama pucao u glave. Izrael je javno činio i čini zločine protiv čovječnosti. A mi nismo sposobni javno govoriti o tome!
Sve dok ne budemo imali snage govoriti istinu, otvoreno i hrabro, sve dok ne budemo osjećali da nam je dovoljan samo Allah, a ne samo pjevali te fraze u ilahijama, sve dok ne budemo govorili o konkretnom i stvarnom zločincu protiv kojeg se trebamo boriti, mi ćemo propadati. Naša djeca i unuci će nastaviti da budu ubijani i protjerivani, naše kćerke i unuke silovane, iz generacije u generaciju, i rado i skrušeno će prihvatati ulogu merhametli žrtve.
Sve dok ne postanemo svjesni psihološkog stanja u koje smo dovedeni, ne možemo očekivati transformaciju. Sve dok ne doživimo transformaciju i svjesno izaberemo da vlastitu djecu odgajamo u drugačijem mentalitetu, a ne u mentalitetu žrtve apstraktnog zločinca, ne možemo postati snažni i krenuti dalje.