šejh dr. Jusuf el-Karadavi: Međumuslimanski dijalog
Kao i u drugim vjerama i ideologijama, i u islamu postoje različiti pravci i pristupi u razumijevanju vjere i njenih doktrina. Temeljni pravac, na osnovu kojeg se mjeri ispravnost svih ostalih, jeste onaj na kojem su bili Allahov Poslanik i njegovi ashabi. Taj pravac stručno se naziva ehlu-s-sunne ve-l-džema'a. U posljednje vrijeme često se govori o ‘pravom’ islamu i onima koji ga zastupaju. To ponekad izaziva brojne dileme, pa čak i sukobe unutar muslimanskog korpusa. U vezi s tim, veoma je korisna fetva koju je uvaženi alim šejh dr. Jusuf el-Karadavi dao tokom jednog islamskog foruma kao odgovor na pitanje koje mu je postavljeno. Riječ je o sljedećoj mes'eli: Može li se smatrati da mezheb koji ne spada u sunnijski islam, nije dio istinskog islama, ili, drugim riječima, da li se svako ko slijedi ili praktikuje jedno od islamskih naučavanja, što podrazumijeva četiri sunnijska mezheba, zatim dža'ferijski, zejdijski, ibadijski, ili zahirijski mezheb, može smatrati muslimanom? Odgovor na to pitanje pročitajte u ovom prilogu.
Ko iskreno, iz dubine srca, izjavi da ‘nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik’, postaje musliman i stiče prava i obaveze kao i ostali muslimani. Time se spašava vječnog boravka u Džehennemu. Ako to samo jezikom kaže, ne vjerujući u to u dubini duše, on je licemjer (munafik) s kojim se, na osnovu utiska, postupa kao s muslimanima, iako će biti ‘na samom dnu Džehennema’.
Zato se u hadisu o čijoj vjerodostojnosti postoji saglasnost kaže: ‘Zapovjeđeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok oni ne izjave: ‘Nema boga osim Allaha’. Kad to kažu, preda mnom su zaštitili svoje živote i svoju imovinu, a konačno sviđanje računa s njima pripada Allahu’ (prenose El-Buhari i Muslim).
Na osnovu toga neki islamski učenjaci su rekli: ‘Islam je izjavljivanje, odnosno izjavljivanje očitovanja. S njim čovjek ulazi u islam i smatra se da je u islamu.’
Na ispravnost takvog stava ukazuju brojni vjerodostojni hadisi, u koje se ubrajaju i slijedeći: ‘Onome ko izjavi da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, Allah neće dati da uđe u Džehennem’ (Muslim). ‘Ko izjavi da nema Boga osim Allaha Jedinoga, Koji nema druga, da je Muhammed Njegov rob i Poslanik, da je ‘Isa Allahov rob i poslanik, sin Allahove robinje (Merjeme) i da je on Allahova riječ koju je Merjemi dostavio Duh od Njega’, da je Džennet istina i da je Džehennem istina, da je poslanstvo istina, Allah će takvu osobu, kakva god da su njena djela, uvesti u Džennet na koju htjedne od osam džennetskih kapija’ (El-Buhari i Muslim).
Navedeni hadisi – a svi su vjerodostojni – jasno pokazuju da je ulazak u islam izjavljivanje (el-kelimeh), ili očitovanje (eš-šehadeh), te da će to čovjeku, u slučaju da umre nakon iskrenog izjavljivanja – bez licemjerja u izgovaranju, biti razlog izbavljenja iz Džehennema i ulaska u Džennet, kakva god bila njegova djela. To znači, ako mu vjerovanje bude ispravno, bit će oslobođen vječnog boravka u Džehennemu, ma koliko loših djela imao.
Dakle, pouka nije u u onome kako ljudi sebe ili druge nazivaju, kao kad kažu: ‘Ovo je selefija, ovo sufija, ovo sunnija, ovo ši'ija, ovo eš'arija, ovo mu'tezilija, ovo zahirija, ovo mekasidija, jer suština počiva u onom što je označeno i njegovoj sadržini, a ne u imenima i nazivima.
Spomenuti hadisi pružaju odgovor onima koji dokaze traže u drugačijim hadisima, koji vjerovanje negiraju počiniocima nekih grijeha kao što su: blud, krađa, pijenje vina i sl., poput hadisa: ‘Bludnik dok čini bludnu radnju, nije vjernik’, čime se hoće reći ‘nije vjernik s potpunim vjerovanjem’. Negiranje se odnosi na potpunost (el-kemal) a ne na postojanje (el-vudžud).
Takvo tumačenje je potrebno kako predaje ne bi jedna drugu poljuljale. To je tumačenje koje se oplođuje u pouci. Obično se kaže: ‘Nauka je ono što koristi, odnosno, potpuna nauka. Majka je ona koja odgaja, odnosno potpuna majka’, iako se puko majčinstvo utvrđuje rađanjem.
Onom ko je ušao u islam, dovoljno je da se pridržava stubova islama i drugih farzova, da ih priznaje – čak kad ih praktično ne bi ni izvršavao. To je u skladu s činjenicom da je Poslanik, s.a.v.s., u islam primao onoga ko izgovori dva očitovanja (šehadeta). Smatrao ga je muslimanom, iako je izvršavanje dužnosti u slučaju tog čovjeka uslijedilo tek kasnije, kad bi nastupilo vrijeme namaza, kad bi došlo vrijeme da se dadne zekat ili kad bi nastupio mjesec ramazan.
Ko u islam uđe s ubjeđenjem (jekin) iz njega ne može izaći osim s ubjeđenjem, budući da se ubjeđenje ne otklanja sumnjom (el-jekinu la juzalu bi-š-šekki). Postoje radnje koje izvode iz islama, kao npr. kada bi čovjek negirao nešto za šta se zna da je u vjeri neophodno (el-ma'lumu mine-d-dini bi-d-darure), ili smatrao dozvoljenim nešto što je izričito i bez ikakve sumnje strogo zabranjeno, zatim da od njega poteče riječ ili postupak kakvi se mogu kvalifikovati samo kao nevjerovanje, kao što bi bilo klanjanje kipovima bez prisile, gaženje mushafa nogom ili bacanje u smeće, huljenje na Allaha i Njegovog Poslanika, ili na Njegovu Knjigu jasnim riječima u kojima nema ništa uvijeno i nejasno.
Muslimanu nije dozvoljeno da drugog muslimana izvodi iz islama zbog nekog grijeha koji je počinio, makar to bio i neki od velikih grijeha. Veliki grijesi nakidaju islam, ali ga ne uništavaju do kraja, na šta ukazuje Kur'an koji ustanovljuje prijateljstvo ubice s onima koji imaju pravo da osvete krv ubijenoga. Nakon riječi: O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijanje …, Allah Uzvišeni dodaje: A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati (El-Bekare, 178).
Slično se opravosnažuje i vjerovanje muslimana koji se sukobe. Uzvišeni kaže: Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni (El-Hudžurat, 9). Odmah nakon njega, slijedi ajet : Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata … (El-Hudžurat, 10).
Islamski vjerozakon (šerijat), također, pravi razliku između kazne predviđene za bludnika, klevetnika, kradljivca, onoga ko na putu pravi zasjede i ko pije vino, naspram kazne predviđene za otpadnika (murtedd). Da su ti grijesi smatrani nevjerništvom (kufr), bila bi određena ista kazna koja je predviđena za otpadništvo od islama (er-ridde ‘an-l-islam), što nije slučaj.
To učenjake obavezuje da pravilno protumače hadise koji sukobe muslimana smatraju nevjerovanjem, ili postupcima nevjernika (‘Nakon mene, ne umirite kao nevjernici koji jedni drugima sijeku vratove’, muttefekun ‘alejhi). Predaje treba povezivati jedne s drugima, samjeravajući manje jasne s jasnim hadisima i dijelove s cjelinama.
Kao što nije moguće muslimana izvesti iz islama zbog griješenja, tako nije moguće izvesti ga ni zbog neke pogreške, jer je sav svijet izložen činjenju pogrešaka. Pogreška se oprašta muslimanskom ummetu. Allah, dž.š., sljedbenicima tog ummeta oprašta pogreške, zaboravnost i ono na šta budu primorani, kao što stoji u jednom hadisu koji prenosi Ibn ‘Abbas a bilježi Ibn Madže. Hadiski stručnjaci kvalifikovali su ga vjerodostojnim, npr. Ibn Hibban i El-Hakim.
Sljedstveno tome, osnivači mezheba poznatih u islamskom svijetu koje muslimani slijede, svi oni su pripadnici islama, bez razlike da li su ti mezhebi fikhski – što podrazumijeva praktične odredbe (ahkam) u četiri poznata sunnijska mezheba i zahirijskom mezhebu – ili su akaidski, što znači da se bave temeljnim pitanjima vjerovanja (usulu-d-din), poput eš'arijskog i maturidijskog mezheba – ili prave spoj između fikhskog i akaidskog – kao što su dža'ferijski, zejdijski i ibadijski mezheb.
Svi navedeni pravci vjeruju u temelje imana (erkanu-l-iman) koje je uspostavio Kur'an: vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike i Sudnji dan, kao i u Allahovo određenje (kada i kader) koje, zapravo, ulazi u sklop vjerovanja u Allaha, dž.š.
Navedeni pravci vjeruju i u praktične stubove islama (erkanu-l-islam): dva očitovanja (šehadeta), klanjanje namaza, ramazanski post, te odlazak na hadž (pohođenje Kabe) onome ko se može puduhvatiti toga put.
Spomenuta naučavanja vjeruju i u izričite stroge zabrane u islamu, kao što su: ubistvo, samoubistvo, blud, homoseksualizam, konzumiranje alkohola, krađa, otimačina, poslovanje s kamatom, jedenje imovine siročadi, potvaranje čestitih vjernica, kao i drugi teški prijestupi za koje postoje oštre prijetnje upućene jasnim porukama u Kur'anu i sunnetu, kao i konsenzusom učenjaka.
Sva naučavanja vjeruju u izričite propise islamskog vjerozakona (el-ahkamu-l-kat'ijje fi šeri'ati-l-islam) koji se tiču obredoslovlja (‘ibadat), međuljudskih postupaka (mu'amelat), bračnih odnosa, sankcionisanja prijestupnika, islamske i finansijske etike (politike) i drugoga.
Sva naučavanja vjeruju u idžtihad u onome o čemu nema definicije s čvrstim dokazom. To je idžtihad koji ima svoje osnove i pravila, koji se korijeni u temeljima šerijata, iako se metode idžtihada razlikuju od mezheba do mezheba. Neki presudno uvažavaju nedvosmislene riječi iz predaje, neki prednost daju raciju, neki su naklonjeni onom što je očigledno, dok neke najviše interesuju ciljevi (el-mekasid).
Ko od njih u svom idžtihadu bude u pravu – njemu pripadaju dvije nagrade, a ko pogriješi u vezi s nekim pitanjem – njemu pripada jedna nagrada. Takvom, budući da je ulagao trud u traganju za istinom, nagrada nije uskraćena. To uvjerljivo potvrđuje i hadis o čijoj vjerodostojnosti postoji saglasnost, bez obzira da li se radi o pogrešci u vezi s nekim načelom (el-usul) ili neke pojedinosti (el-furu’) u vezi s nekim teorijskim ili praktičnim pitanjem. Stav o tome su objasnili veliki islamski učenjaci koje u literaturi nazivaju el-muhakkikune mine-l-‘ulema’.
Proglašavanje mudžtehida u teorijskim pitanjima vjerovanja grešnikom (te'simu-l-mudžtehid) – a da ne govorimo njegovom proglašavanju kafirom! – u suprotnosti je s onim što je utvrdio Kur'an u sklopu završnih poruka sure El-Bekare: Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje (El-Bekare, 286).
U vjerodostojnom hadisu je zabilježeno da je Allah, dž.š., udovoljio takvoj dovi. Kad bi Allah, dž.š., mudžtehida kažnjavao za pogrešku nakon što je on iscrpio sve svoje mogućnosti, a i pored toga pogriješio u traganju za istinom, onda bi on bio kažnjen za pogrešku – što je nedopustivo. Također, on bi bio i opterećen nečim što nije u njegovoj moći, obavezan nečim za šta nije sposoban.
Imam Ibn Tejmije kaže: ‘Ko se od vjernika naučnim radom trudi u traženju istine, pa pogriješi, Allah mu pogrešku oprašta ma kakava bila, svejedno da li se ticala nekoga teorijskog ili nekog praktičnog pitanja. U vezi s tim saglasni su bili Poslanikovi ashabi i učenjaci osnivači mezheba. Što se tiče podjele pitanja na temeljna (el-usul), s čijim negiranjem se zapada u nevjerovanje, te granska (el-furu’), s čijim negiranjem se ne zapada u nevjerovanje, takva podjela nema osnova ni u slučaju ashaba ni kod onih koji su ih dobročinstvu slijedili (tabi'ini), niti kasnijih islamskih učenjaka.’
Imam Ibnu-l-Vezir je rekao: ‘Znatan je broj ajeta o opraštanju pogrešaka. Primjetno je da su i oni koji su se bavili tumačenjem izvora znali pogriješiti. Nema puta do (prave) nauke ako se namjerno griješi. O tome Uzvišeni Allah kaže: Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite (El-Ahzab, 5). Na drugom mjestu u Kur'anu stoje riječi: Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo (El-Bekare, 286). U komentaru tih riječi se, u dvjema vjerodostojnim predajama, od kojih je jedna od Ibn ‘Abbasa a druga od Ebu Hurejre, navodi da Allah, dž.š., kada neko prouči tu dovu, kaže: ‘Ja tako i postupam (tj. ne kažnjavam za ono što se iz zaborava ili nehotice uradi).’
Također, treba imati u vidu i riječi Uzvišenog: … i koji svjesno u grijehu ne ustrajavaju … (Ali ‘Imran, 135), nakon što je počinioce ukorio zbog toga što su bili svjesni. U vezi s grubo smišljenim ubistvom vjernika, Allah, dž.š., kaže: Onome koji hotimično ubije vjernika kazna će biti Džehennem (En-Nisa’, 93), povezujući prijetnju s hotimičnošću. I u vezi s lovom prije obavljenog hadža, prijetnja za ubijanje povezana je s hotimičnošću: Onome od vas ko je hotimično ubije … (El-Maide, 95). Znatan je i broj hadisa s tim smislom, kao što su hadisi koje prenose Sa'd, Ebu Zerr i Ebu Bekre, o čijoj vjerodostojnosti postoji saglasnost, a koji se odnose na onoga ko svojim ocem proglasi nekoga ko mu nije otac, znajući da mu nije otac. Uslov prijetnji tu je svjesnost.
Slično tome je i predaja u kojoj se navodi da je nekada davno neki čovjek oporučio da, nako što umre, bude spaljen i da se pepeo njegovog tijela prospe – pola u vodu a pola na kopnu, kako bi na taj način izbjegao Allahovu kaznu. O vjerodostojnosti tog hadisa postoji saglasnost skupine ashaba među kojima su Huzejfe, Ebu Se'id i Ebu Hurejre, a broj prenosilaca dostiže broj potreban za mutevatir hadise (U vezi s tim vidjeti hadiska djela Džami'u-l-usul i Medžme'u-z-zevaid). Öovjek je to učinio iz straha od Allahove kazne i Allah Uzvišeni mu je, kao što se navodi u predajama, oprostio zbog pokazanog straha. Međutim, evidentno je da je to čovjek učinio iz neznanja u Allahovu svemoć (kudret) i nepoznavanja odredbi u vezi s proživljenjem.
Navedeni hadis sadrži lijepe poruke onima koji prave pogreške prilikom tumačenja, a Allah najbolje zna.’ (frii Net)