Dr. Jusuf El-Kardavi: Osobenosti naše, islamske, kulture

Dr. Jusuf El- Qardawi Dr. Jusuf El- Qardawi

Da bismo pravilno mogli razumjeti svoju kulturu neophodno je da poznajemo njene opste karakteristike koje je cin razlicitom.od drugih. Njima bi se moglo posvetiti jedno opsezno djelo, no mi cemo ovom prilikom ukazati na najbitnije medju tim karakteristikama, tek toliko da se na njih podsjetimo.

 


NEBESKO PORIJEKLO

Islamska kultura je najtjesnije vezana za Boga. Ideja vjere, uopste, a tevhida-monoteizma, posebno, prozima ovu kulturu u svim njenim segmentima i oblicima izrazavanja. To bozansko kola u njoj kao krv u arterijama. Tako ga nalazimo u njenoj poeziji i prozi, njenoj knjizevnosti, nauci i filozofiji. Taj bozanski duh podjednako susrecemo u knjizevnim, teoloskim i naucnim djelima, bez obzira na razlicitost materije koju obradjuju.

Osjecamo ga u dzamijama, ali i u kucnom ambijentu. Ponekad u njoj nailazimo na ateiste ili one sto sumnjaju, ali oni predstavljaju rijetkost koja samo potvrdjuje pravilo a nikako ga ne nijece. Pa i pored svega i kod njih prepoznajemo otiske koje je ostavila ova nebeska kultura, zeljeli to oni ili ne.

MORAL

U nasoj kulturi moralni faktor ima poseban znacaj i snazan uticaj. Kad se pojavio Islam je moral povezao sa ciljevima koji su uzviseniji, cistiji i plemenitiji od onih koji su do tad bili poznati. Povezao ga je sa idejom obaveze (Ilzam) i satisfakcije, odnosno, nagrade i kazne, kako ovosvjetske tako i onosvjetske. Posebno mjesto dao je moralu time sto ga je proglasio svrhom slanja Poslanika ,a.s. “Poslan sam da usavrsim plemenita ponasanja kod ljudi.” govorio je posljednji poslanik Islama. Islam ustaje protiv nauke koja ne vodi moralu i lijepom ophodjenju. Potanko izlaze norme lijepog ponasanja za ucitelja i ucenika, onoga ko uci Kur'an i onoga koji ga slusa, istrazivaca i oponenta u naucnoj raspravi. Daje upute o moralnom ponasanju pocev od jela za sofrom pa do izgradnje drzave. Samo moralno ponasanje smatra nuznim produktom ispravnog vjerovanja i iskrenog bavljena ibadeta. Uprotivnom, nemoral je nepogrjesivi simptom neispravna vjerovanja i neiskrena bogosluzja.

Ova kultura ne priznaje nikakvo dijeljenje morala. Ona nema jedne arsine ponasanja za vjernike a drugo za nevjernike. Dobro je dobro za sve, a Zlo je zlo za sve. Ono sto je halal dozvoljeno je za svakoga, a ono sto je haram zabranjeno je za svakoga. Ovo pravilo je upravo suprotno onome koga citamo u svetim knjigama zidova. Nasa kultura takodje ne priznaje ono opasno i zlo nacelo koje kaze da cilj opravdava sredstvo. Ona vjeruje samo u cista sredstva koja vode uzvisenome cilju. Do istine se ne stize laznim sredstvima, ili kako se u Hadisu kaze: “Allah je dobar i ne prima osim ono sto je dobro…” Otuda u kulturi Islama nema raskoraka izmedju nauke i ekonomije na jednoj i morala na drugoj strani. Zato nema odvajanja rata i politike od etike.

HUMANOST

Nesumljivo je humanost jedna od najizrazenijih osobenosti nase kulture. Ona cijeni covjeka, njegovu cast i prava. Sama ona opstoji na uvjerenju da je covjek “od Boga pocasceno bice”. “I Mi smo potomstvo Ademovo pocastili i odlikovali.” (Isra’, 70) Ona vjeruje da je Bog covjeka ucinio namjesnikom na Zemljii da mu je u sluzbu stavio sve sto je na toj Zemlji kao i na nebesima. Ona drzi do covjeka zato sto je ljudsko bice, bez obzira na njegovu rasu, boju, jezik, domovinu, stalez, pa cak i vjeru. Jer, on je pocascen po svojoj ljudskoj naravi prije nego li po svojoj vjeri. Jedno velicanstveno svjedocanstvo o ovome biljezi imami El-Buhari. Naime, pored Poslanika, s.a.v.s., je prolazila sahrana. Kako je bio sjedio kad je nailazila ustao je i docekao je stojeci. Neko od prisutnih primjeti da je to sahrana zidova (i da ne zasluzuje da joj se ustaje), na sto je Allahov miljenik s prijekorom upitao: “Zar nije ljudska dusa?” Dakako, svaka ljudska dusa u Islamu zasluzuje da bude uvazena i postovana.

INTERNACIONALIZAM

Kako je nasa kultura kultura za svakog covjeka onda nije cudo da je karakterise internacionalizam. Ona radi na priblizavanju razlika medju potomstvom Ademovim. Svih onih razlika koje od vajkada pa do dana danasnjeg dijele covjecanstvo. Zbog ove njene osobenosti u njenom podizanju su ucesca uzeli Arapi i ne-Arapi, bijeli i crni, bogati i siromasni, vladari i podanici, muslimani, krscani, jevreji i vatropoklonici. To sto je obicno nazivamo islamskom ili arapskom kulturom nije u suprotnosti sa njenim kvalificiranjem kao internacionalne kulture. Jer, kako rekosmo, ona ima svjetske poglede i tako je opredjeljena. Ona je otvorena za sve ljudske grupacije i niposto nije zabarikadirana u samu sebe ili neprijateljski raspolozena prema drugim kulturama, kao sto je slucaj recimo sa zatvorenom zidovskom kulturom koja opstoji na uzdizanju jednog naroda i jedne rase. To je dovelo do toga da su Boga opisali kao ‘Gospoda Izraela’, a izraelski narod ‘Bozijim izabranim narodom’.

Nasa kultura nije takva, iako je zapisana uglavnom na arapskom, i iako se pojavila sa Islamom. Uostalom, sam Islam je od prvoga dana imao tu istu osobinu internacionalizma. Od samog pocetka je pozivao: ‘Oljudi!’, a ne: ‘O Arapi!’. Pozivao je Bogu, ‘Gospodaru svjetova’, a ne Gospodaru samo muslimana ili samo Arapa. Od prvih dana je proklamovao da je njegov poziv opstega karaktera, a ne specijalno namjenjen jednoj grupi; “I Mi smo te poslali kao milost svjetovima.” (El-Enbija’, 107)

TOLERANTNOST

Jedan od pokazatelja malo prije spomenute osobine internacionalizma jeste i islamskoj kulturi imanentna osobina tolerantnosti i pored vjerskog faktora koji njome dominira. Vjera na kojoj pociva nasa kultura izrazava vjeru u dvije velike istine koje su od krajnjeg znacaja zbog njihova utjecaja na ljudsku misao i ponasanje prema drugima koji su od njih razliciti. Te dvije istine jesu:

1- Razlike medju ljudima u vjeri i drugim osobinama su volja uzvisenog Gospodara, koja je opet u vezi sa Njegovom providnoscu, mudroscu. Niko nema prava da odbaci volju Allahovu i da mijenja Allahove zakone u Univerzumu. Allah dz.s. kaze: “A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere ucinio. Medjutim, oni ce se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. a za to ih je stvorio…” (Hud, 118-119)

2 – Za zabludu nevjernik a i njihovo skretanje sa pravoga puta odgovarace Allahu i samo On je kompetentan da im za to sudi, i sudice im na Sudnjem danu. Ljudi to nemaju pravo ciniti na ovome svijetu. U Kur'anu se Allah obraca Svojemu Miljeniku u vezi njegovih protivnika pa mu kaze: “Zato ti pozivaj i budi ustrajan, onako kako ti se naredjuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: ‘Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i naredjeno mi je da vam pravedno sudim; Allah je i vas i nas Gospodar, nama nasa a vama vasa djela. Nema nista sto bi medju nama definitivnu presudu moglo donijeti. Allah ce nas sve sabrati, i Njemu ce se sve vratiti.” (Es-Sura,15)

Zbog ovakvog vjerovanja nasa je kultura bila otvorena i za nemuslimane, dala im mogucnost da djeluju i da se dokazuju u njenim drustvima. Ona im je garantovala zastitu (zimme) od Allaha, Njegova poslanika i muslimanske zajednice. Oni imaju prava kao i muslimani i obaveze kao i muslimani, osim tamo gdje razlicitost vjera drugacije iziskuje. Oni mogu ostati, i ostajali su privrzeni svojoj vjeri, bogosluzju i simbolima. Njihove bogomolje i institucije su ostale netaknute. Nisu bili prisiljavani ni na sta sto im njihova vjera zabranjuje. Sta vise, nije im zabranjivano ni sve ono sto Islam zabranjuje, ako im to njihove vjere dopustaju. Takav je slucaj sa upotrebom alkohola i svinjskoga mesa. Oni su uzeli aktivnog ucesca u podizanju islamske civilizacije. Nerijetko su zauzimali visoke ministarske, upravne ili ekonomske polozaje u islamskoj drzavi, za razliku od problema koje danas muce muslimanske manjine i zajednice u mnogim zapadnim drustvima. Na istom onom Zapadu koji je digao citav svijet na noge i uskovitlao nevidjenu prasinu oko otvaranja prvog fakulteta islamskih studija koji ima spremati imame i vaize za mnogobrojnu muslimansku zajednicu u istocnoj i zapadnoj Evropi.

RAZNORODNOST

Nasa kultura nije samo religijska kultura, kako je neki zamisljaju. To je bogata i raznovrsna kultura u kojoj nalazimo religiju sa njenim mnogobrojnim disciplinama, ali i lingvistiku, knjizevnost, filozofiju, prirodne nauke, sport, drustvene nauke, te razlicite vrste umjetnosti. Ona sadrzi Ebu Hanifino pravo, Safijevu metodologiju prava, Taberijevu hermeneutiku, Buharijevu predaju, Dzahizovu knjizevnost, Halilovu leksikografiju, Sibevejhovu gramatiku, Abdulkadirovu stilistiku, Ibn Sinaovu medicinu, Mutenebbijevu poeziju, Haririjevu prozu, Ibn Hejsemovu optiku, Birunijevua lgebru, Gazalijevu mistiku, IbnRusdovu filozofiju, IbnHaldunovu sociologiju, Ibn Mukallilovu kaligrafiju, El-Musulijevu muziku.

U njoj susrecemo Ibn Tufejla iz Spanije, Ibn Ebi Zejda iz Tunisa, Ibn Hadzera iz Egipta, Ibnu-l-Vezira iz Jemena, Sirazija iz Irana, Zamahserija iz Horosana, Dehlevija iz Indije, Dzelaluddina Rumija iz Turske. U njoj citamo ‘Nehdzu-l-belagu’ (Mudre izreke pripisane h. Aliji), Hiljadu i jednu noc, stihove o zuhdu Ibnu-l-Atahijje, mersijjat (zalopojke) pjesnikinje Hanse, gazele (ljubavnupoeziju) Ibn Rebia, filozofiju Ibn Tejmijje, doslovnost Ibn Hazma, aksiologiju Satibija. Ne manjka joj ni racionalista, ni filozofa, ni pedantnih pravnika, ni idztihada, ni obnovitelja, ni skucenosti mukallida, ni heterodoksije onih sto se odmetnuse od Zajednice, ali ni raznolikosti unutar nje same.

Njene knjige ispunjavaju biblioteke sirom svijeta, njena ornamentika, kojom su ukrasene skole, dzamije i dvori nekad mocnih vladara, mame uzdahe. Spomenimo samo Emevijsku dzamiju u Damasku, Alhambru u Spaniji, Azhar u Kairu, Sultan Ahmedovu dzamiju u Istambulu, Tadz Mahal u Indiji. Odista, sveobuhvatna raznorodnost i raznorodna sveobuhvatnost.

SREDNJI PUT / UMJERENOST

Prethodno pomenutu raznovrsnost nadopunjuje karakteristika srednjega puta ili umjerenosti. Ova kultura predstavlja srednji put za ‘Zajednicu sredine’, izdizuci se tako iznad lijevih i desnih ekstrema drugih zajednica. Iako ponekad na oba ta ekstrema nailazimo i unutar nje same, ostaje zapazeno da je njena generalna odlika i dominantna osobina uravnotezenost i umjerenost, koje svoje korjene vuku iz islamskoga ucenja o sredisnjem polozaju muslimanske zajednice; “I tako smo vas zajednicom sredine ucinili…” (El-Bekare, 143) Ova se osobina jasno manifestuje u stavovima ove kulture prema umu i objavi, nauci i vjeri, materiji i duhu, pravima i duznostima, individualizmu i kolektivizmu, predavanju samointuiciji i pridrzavanju Seriata, tekstualnoj evidenciji i idztihadu (licnom intelektualnom naporu), idealizmu i realizmu, napajanju sa izvora proslosti i okrenutosti ka buducnosti.

NADOPUNJAVANJE I NADGRADNJA

Ovo je jos jedna od vaznih posebnosti islamske kulture. Njeni pojedini dijelovi se nadopunjuju. Jezicka kultura podupire i sluzi vjerskoj. Ova opet daje impuls opstoj kulturi, a sve zajedno se koriste dostignucima prirodnih nauka. Sa druge strane, ova kultura se nadogradjuje na druge kulture i sa njima se nadopunjuje. Ona ne tvrdi da gradi i podize iz nicega, da starta sa nule. Dapace, njeni sveti tekstovi jasno proklamuju da je ona tu da upotpuni kulture prije nje, a ne da gradi sve iz pocetka. Ona je tu da nadgradjuje na zgradu koju su gradili prijasnji Boziji poslanici, te da ispravi i u pravom smjeru uputi kretanje povorke zivota koja je sklona da zastrani.

Zato Allahov poslanik ,a.s., i kaze: “Poslan sam da upotpunim, usavrsim moral kod ljudi.” On je dakle upotpunilac a ne osnivac i utemeljitelj. Korijeni morala su oduvijek postojali i nisu se nikad prekidali. Plemenite osobine su tu, one egzistiraju makar u njima bilo nedostataka i suprotnosti. Zadaca Posljednjeg poslanika jeste da ih upotpuni i usavrsi.

Odnos kulture Islama prema drugim kulturama je identican odnosu Muhammedova, a.s., poslanstva prema poslanstvima prethodnih poslanika. Taj odnos je nas Poslanik tako divno definisao u hadisu: “Primjer mene i vjerovjesnika prije mene je kao primjer covjeka koji je sagradio zgradu pa je uljepsao i savrseno uredio, izuzev jedne cigle u uglu zgrade. Kad su ljudi poceli obilaziti oko te gradjevine stali su govoriti: ‘Kamo srece da je i ova kocka postavljena!” Ja sam ta kocka. Ja sam pecat vjerovjesnika.”

Ono sto proizilazi iz ove osobine jeste da islamska kultura ne nalazi nista sto bi je omelo ili sprijecilo da se okoristi mudroscu, korisnim znanjem ili dobrim postupkom iz drugih kultura, makar te kulture bile prema njoj neprijateljski raspolozene. U hadisu koga biljeze imami Et-Tirmizi i Ibn Madzdze stoji: “Mudrost je vjernikova izgubljena stvar, pa gdje god je nadje on na nju polaze najvise prava.” Sened ovog hadisa je slab, ali je njegovo znacenje i poruka ispravna po konsenzusu citavog Ummeta. Tome su svjedoci islamsko pravo i povijesna praksa Ummeta.

Na kraju, nije li plemeniti Poslanik od pismenih musrickih zarobljenika sa Bedra, koji se nisu mogli iskupiti imetkom, trazio da se otkupe tako sto ce svaki od njih poduciti desetoro muslimanske djece citanju i pisanju? I ne bijase li jedan od tih, koji tako naucise citati i pisati, i sam Zejd ibn Sabit, pisar objave i jedan od najucenijih ashaba? Neka je Allah zadovoljan njima.

(islam.co.ba)




Podijeli