Mekkanski period pozivanja u islam

Komparativna studija sa savremenim prilikama

Postepenost

S obzirom na činjenicu da je to posljednja prilika čovječanstvu koja treba ostati aktuelna do Sudnjeg dana, i da se radi o izuzetno zahtjevnom projektu i misiji, objava Kur'ana je trajala dvadeset i tri godine, i to postepeno, u kontinuitetu, kao najlakšim i najprimjerenijim načelima poučavanja čovjeka bilo čemu. Tako, po usaglašenim klasifikacijama islamskih učenjaka, pa i svih ostalih istraživača, cjelokupni period Objave dijeli se na:

• Mekkanski period (trajao trinaest godina) i
• Medinski period (trajao deset godina).

Mekkanski period se sukcesivno mijenjao tokom trinaest godina i nije imao isti oblik poziva, tako da se on dalje dijeli na:

• Tajno pozivanje u islam (traje tri godine)
• Javno pozivanje u islam (od četvrte do desete godine)
• Period pozivanja ljudi izvan Mekke i širenje vjere.

Sa trećim potperiodom počinje globalni poziv u vjeru i mekkanski period se završava preseljenjem Muhammmeda, a.s., u Medinu, kada počinje novi period širenja islama, poznatiji kao medinski, koji se po metodologiji rada i pristupu problematici znatno razlikuje od prethodnog perioda. No i jedan i drugi su propraćeni postepenošću u objavi ajeta i pojašnjavanju istih kroz brojne hadise Allahovog Poslanika, a.s., na osnovu čega su nastala brojna djela o povodima objave ajeta – Esbabi-nuzul, i povodima navođenja hadisa – Esbabi-vurud. Dr. Jusuf Ramić o tome kaže: “Kur'an nije objavljen odjedanput. Njegovo objavljivanje trajalo je dvadeset i tri godine. Razloge ovoj postupnosti treba tražiti i u povodima objave Kur'ana. Jedan ne mali dio kur'anskog teksta objavljen je kao odgovor na mnogobrojna pitanja koja su tokom objave postavljana Poslaniku.” 
Ovaj princip postupnosti je danas nezaobilazni princip bilo kakvog savremenog odgojno-obrazovonog djelovanja, tako da samo po njemu možemo lahko uvidjeti svevremenu funkciju islama.
 
 

Mekkanski period

Mekkanski period poziva u vjeru je početni period pozivanja u vjeru, sa najmanjim mogućim resursima i najtežim izazovima. Može se slobodno reći da je skoro u potpunosti ovisan o ličnosti i sposobnosti osobe koja ga prezentira. Tako Muhammed, a.s., na početku misije nije imao nikakvu materijalnu, političku, medijsku, vojnu ili bilo koju drugu podršku, osim Allaha dž.š., za razliku od brojnih današnjih misionarskih bjelosvjetskih organizacija koje sve to imaju, ali opet imaju izuzetno slab odziv. Jedino čime je raspolagao Muhammed, a.s., u samom početku objave uz riječi Kur'ana je bio njegov lični ugled i autoritet. Na osonovi toga, lahko je zaključiti da je danas svaki daija koji krene u pozivanje ljudi u islam, a da nije prethodno obezbijedio sebi kvalitetnu reputaciju u mjestu poziva, u startu osuđen na neuspjeh. Na osnovu obilježja mekkanskog perioda, možemo reći da je taj model univerzalan, jer se bavi isključivo suštinskim odrednicama, poput vjerovanja, ubjeđenja, svjetonazora, bogobojaznosti, nade, razvijanja svijesti i dr. I da je potpuno rasterećen od obligatnih dužnosti poput posta, zekata, pet dnevnih namaza, džihada i dr., koje dolaze tek kada se ljudsko srce ustabili na vjerovanju u Jednog Jedinog Boga. Na osnovu toga, lahko je zaključiti da je ovaj model lahko primijenljiv za bilo koje mjesto i vrijeme.
Iako je trajao duže od medinskog perioda, ovaj period je skoro u potpunosti usmjeren na razvijanje imana – vjerovanja, u dušama vjernika.

Pedagoške odlike ličnosti Poslanika, a.s.

Ličnost Poslanika, a.s., je dozrijevala pod Božijim okriljem i kao takva se odlikovala sljedećim svojstvima koje navodi Kal'ahdži u djelu: “Ličnost posljednjeg Allahovog Poslanika”:

1. Milostivost – Ta osobina treba biti svojstvena svakom odgajatelju. Nije doboro da nemilosrdna (okrutna) osoba bude odgajatelj, zbog toga što milostivost pokreće srce, a velikodušnost, odnosno tankoćudnost motiviše odgajatelja da pomaže osobi koju odgaja…
2. Strpljivost – Strpljivost je osobina koja treba da krasi svakog odgajatelja. Odgajatelj kojem nije svojstvena strpljivost, istovjetan je putniku bez opreme, koji može birati samo između propasti na putu i odustajanja od putovanja…
3. Oštroumnost – Neophodno je odgajatelju da bude oštrouman i dosjetljiv, da u odgajaniku uočava najsitnije pojave. Ukoliko su te pojave dobre, treba iznalaziti načine pristupa odgajaniku da te pojave u njemu razvija. Ukoliko su te pojave štetne, treba iznalaziti najbolji način da ih popravlja. Odgajatelj treba uočavati šta odgajaniku odgovara a šta ne odgovara…
4. Skromnost – Odgajatelju je neophodno da bude skroman prema onome koga odgaja, jer nadmenost produbljuje jaz između ljudi, a ako se produbi jaz, gubi se svaki utjecaj…
5. Blagost – Neophodno je odgajatelju da bude širokogrudan i blag, da ga ne može naljutiti ne samo pogreška već ni uvreda. Odgajatelj treba biti u stanju preći preko uvrede i brigu posvetiti traženju načina kako da otkloni pogrešku ili razloge uvrede…
6. Praštanje – Blagost, svojstvena naravi Poslanika, a.s., koja je do izražaja dolazila kad ga neko povrijedi, navodila ga je da počiniocu uvrede prašta i započne s njim novi oblik komunikacije…
7. Snaga ličnosti – Neizostavno je da odgajatelja karakteriše snaga ličnosti, da nije kolebljiv i prevrtljiv, da bi mogao imati utjecaj na odgajanika. Snaga ličnosti često pošteđuje od kazne, odvraća od prekršaja, usađuje zadovoljstvo sobom…
8. Zadovoljstvo u odgojnom radu – Terminološka definicija ove osobine razlikuje se od jednog autora do drugog. Neki smatraju da ona izvire iz vjerovanja, drugi je poistovjećuju s ljubavlju prema poslu, a neki je nazivaju zadovoljstvom u radu…

           Uz potencijal ovih pedagoških svojstava svoje ličnosti koje su u Muhammedu, a.s., do savršenstva bile izgrađene, prvenstveno voljom Uzvišenog Allaha, jer je odrastao i bez oca i bez majke, Muhammed, a.s., je naprosto plijenio srca svih dobrih i neiskvarenih ljudi oko sebe. Zbog toga uopće nije čudno što je za samo tri godine tajnog pozivanja u islam za sobom već imao, po navodima Ibn Hišama, više od četrdeset odanih i nepokolebljivih sljedbenika islama.
 Iz naše perspektive gledano, danas je nezamislivo da se bilo ko od muslimana počne baviti pedagoškim pozivom, a da se nije okitio ovim osobinama, bez obzira gdje se nalazio i koga podučavao islamu, ukoliko hoće da njegov rad poluči kakve-takve rezultate.

Tajno pozivanje u islam

Da bismo shvatili ovaj period, ne možemo, a da ne prikažemo opće stanje koje je vladalo u Mekki. Totalno neznanje, slijepa vjernost ustaljenim predrasudama i tradiciji koja se u mnogim slučajevima, potpuno suprostavljala zdravom razumu, ali koja je kao takva bila jedina prihvaćena norma života i mjerilo vrijednosti. Te vrijednosti nisu imale veze sa stvarnim vrijednostima i normama prihvatljivim ljudskoj prirodi. Bilo je to društvo podijeljeno na one sa potpunim pravima i na one koji nisu imali apsolutno nikakvih prava.
U takvom društvu rodio se Muhammed, a.s., pod sretnim okolnostima, jer je pripadao sloju koji je imao privilegije u društvu, ali koji je tokom svog života stalno zdravo razmišljao i nije dopuštao da slijepo zapadne u zamku predrasude svoga naroda.
Zapravo, Božijom mudrošću i milošću, on je bio odabran za preporoditelja tog društva i čovječanstva u cjelini, te povratak čovječanstva u obožavanje samo jednog Boga, u što su pozivali svi poslanici prije njega, a što je zapravo i srž vjere.
Objava dolazi u njegovoj četrdesetoj godini života kada je njegova ličnost bila potpuno spremna na to, ali i društvu kojem su bile neophodne promjene.
Tajno pozivanje u vjeru bilo je neophodno, jer bi javno propagiranje ideja bez ikakve pripreme u samom početku objave islama izazvalo žustru reakciju društva i nesagledive poteškoće za njegov opstanak, tim prije što islam u tom periodu nije imao impozantan broj nositelja.
Poteškoće koje bi izazvala namjera za vjerskom obnovom i preporodom, u jednom vjerskom centru, Mekki, koja je bila ujedno i žila kucavica jednog naroda bilo duhovno, ekonomski, politički i socijalno, su neizbježne.
Dakle, promjene su morale biti nenametljive, strategije nepogrješive i iziskivale su jaku volju i želju za opstankom, nesalomljivu pred mogućim poteškoćama i katastrofama, u njenom daljem opstanku. Izuzetna mudrost je bila u tajnom pozivanju u vjeru, a tajno pozivanje u vjeru Muhammed, a.s., je izveo najidealnijim mogućim modelom:

•  prvo je pozvao u islam svoje ukućane (Hatidžu, Zejda bin Harisa i Aliju) pa su mu se odazvali;
•  pozvao je u islam svoje bliske prijatelje (Ebu-Bekra i dr.) pa mu se većina odazvala;
•  pozvao je u islam ljude za koje je procijenio da će ga siguno slijediti pa mu se također većina odazvala.

Prvi muslimani nisu slučajno bili njegova supruga Hatidža, kći Huvejlidova, njegov štićenik, Zejd bin Haris el-Kelbi, te Poslanikov amidžić, Alija bin Ebi Talib, dječak koji je živio kod Resulullaha, a.s., i na kraju njegov vjerni prijatelj  Ebu Bekr es-Siddik. Oni su temelj na kome se može graditi cjelokupna institucija islama i koji su tu da bi najbliže pomogli misiju, od prvog dana njegovog djelovanja kao Allahovog Poslanika, a.s..
I danas, nakon toliko godina, besmisleno je pozivati u islam potpune strance koje niti pozivač poznaje, niti oni njega poznaju. U modernom svijetu, koji je i danas pun predrasuda, rijetki su ljudi koji su uspješne daije i koji kao rezultat u svijetu u kojem borave i podučavaju vjeri ne dobijaju samo prezir, zaziranje i strah od potpunih laika kao što su bili prvi mekkanski muslimani.
Poslanikovi razgovori su bili razgovori onih «budnih» i svjesnih situacije u kojoj se nalaze. Prvo što je Poslanik gradio kod ljudi bio je iman, čvrsto vjerovanje u postojanje Allaha, Jedinog Boga, postojanju dženneta i džehennema s tačnim opisima i jednog i drugog.     Bile su to teme koje su bile utjehe i hrana za dušu onih koji su slušali. Ponovit ćemo stihove koje smo već naveli:
Došao nam je Poslanik koji Knjigu slijedi
kao neko poznat, čija riječ zlata vrijedi,
užegao je svjetlo nakon mraka,
mi ga slijedimo zdušno bez prestanka,
za suvišne riječi niko ne mari,
ni neka nejasna riječ govor mu ne kvari.
Dugo vremena skoro jedina naredba vjernicima je bila namaz (dva rekata danju i dva rekata noću). Mukatil bin Sulejman kaže: »Allah, dž.š., propisao je namaz početkom islama, i to dva rekata dnevno i dva noćna rekata.«  To potvrđuje i ajet : »I Gospodara svoga krajem i početkom dana veličaj i hvali.»  Ibn Hadžer kaže: »Resulullah, a.s.,  pouzdano se zna, klanjao prije Isra'a, a i njegovi drugovi, ashabi.»  Ibn Hišam navodi da je Resulullah, a.s., za vrijeme namaza odlazio u svoj klanac sa svojim drugovima i tu klanjao da ih narod ne bi vidio. Jednom ga je vidio Ebu Talib dok je klanjao sa Alijom, r.a., pa mu to prigovorio, a kada mu je objasnio o čemu se radi, naredio im je da budu ustrajni i nepokolebljivi.
Bila je to izgradnja direktne veze Gospodar – čovjek koja do tada kao takva nije bila pojmljiva. U ovoj vezi nema mjesta nikakvoj manipulaciji ni ljudskoj «maštovitosti i dosjetljivosti» koja bi remetila tevhid na samom ponovnom izlasku islama kao svjetlosti poslane cijelom čovječanstvu. Naravno, iako je bio tajan, namaz je bio postojan kod prvih muslimana.
Iako se prve tri godine poslaničke misije nazivaju periodom tajnog pozivanja u islam, informacije o novoj vjeri su polahko curile do vlastodržaca Mekke. No, kako ni broj muslimana i njihova ubjeđenja u to vrijeme nisu smatrani kao nešto ozbiljno, a pogotovo ne kao opasnost po vlast, te socijalna, ekonomska, politička i vjerska ubjeđenja, Kurejšije se nisu specijalno obazirali na ta šaputanja koja su se čula o “novoj vjeri” i “poslaniku iz njihovog grada”. Tek sa početkom javnog pozivanja u islam javlja se žešća reakcija mnogobožaca Mekke, koja će tokom vremena sa konstantnim povećanjem broja muslimana sve više dobijati na intenzitetu.
Kada iz naše današnje perspektive analiziramo tu situaciju, vidimo da je Allahova mislost bila i takva njihova svijest i ubjeđenje, jer na taj način mušrici su već bili priviknuti na ključne riječi i pojmove zbog kojih će se kasnije polomiti mnoge sablje i koplja. Da se odmah počelo sa javnim pozivom u islam, vjerovatno bi žestokom reakcijom mnogobožaca u samom startu veliki broj muslimana bio spriječen i ne bi imao hrabrosti da prihvati islam. Umjesto toga, mudrim Poslanikovim, a.s., realiziranjem misije poslanstva za tri godine tajnog pozivanja u islamu se ustabililo više od četrdeset nepokolebljivih sljedbenika islama, a Kurejšije su već bile priviknute na ključne pojmove, poput: objave, Allahovog poslanika, Jednog i Jedinog Boga, itd. Kolika je psihološka vrijednost ulaska tih informacija u njihova srca i umove procjenu će dati psiholozi, ali nesumnjivo je da je to bila dobra priprema i za njihove kasnije ulaske u islam.
Sa druge strane, sve to ćemo puno bolje razumjeti ako se prisjetimo naše aktuelnosti u kojoj su mediji prvo ljude privikli na pojmove poput terorizma i El-Kaide, a zatim su uslijedile konkretne operacije (okupacije) u Afganistanu i Iraku…
U toku ove tri godine možemo zapaziti sljedeće pojave koje su obilježile nukleus buduće islamske države:

•   integraciju prvih muslimana
•   izgradnja međusobne ljubavi, bratstva i povjerenja
•   ustrajnost u vjeri
•   stabilnost muslimana kao ličnosti u postojećem društvu.

Ako je u suprotnosti sa već ustaljenim normama života, koje važe za jedine prihvaćene u određenom društvu, onda je tajnovitost za bilo kakvo ozbiljnije djelovanje redovna pojava.
S obzirom da se doktrina islama u potpunosti sukobljavala sa mekkanskim normama vjere i života, tajnovitost je bila jedina garancija za njen opstanak. Na samom početku Poslanik, a.s., se obratio i povjerio samo svojoj supruzi kao iskrenom prijatelju, a koja se sasvim diskretno raspituje kod svog rođaka tražeći savjet, nimalo ne dovodeći u pitanje ličnost svoga muža . Daljim razvojem događaja kada islam poprima šire razmjere i veći broj pristalica, Božijom naredbom: “I opominji rodbinu svoju najbližu!”  on izlazi iz tajnosti.

Period javnog pozivanja u islam

Kako god je na samom početku tajnog pozivanja u islam Muhammed, a.s., prvo pozvao svoje ukućane, tj. članove uže porodice, prirodno je da je i na početku javnog pozivanja u islam prvo pozvao ljude koji su mu u tom društvu bili najbliži, a najbliži svima nama su (ili bi barem to trebali biti) upravo članovi naše šire porodice, odnosno naša rodbina i rođaci. Tako je Allahov Poslanik, a.s., prvo okupio svoje amidže i pozvao ih u islam , a zatim i članove svoje šire rodbine u poznatom događaju koji bilježe svi autori sire, a koji se zbio na brežuljku Saffa kada im je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Šta mislite, kada bih vas obavijestio da se u dolini nalazi konjica koja će vas napasti, biste li mi povjerovali?” Na što mu svi jednodušnuo odgovoriše: “Da, ti nisi nikada lagao.” A nakon njihove potvrde, svoje časti i ugleda Poslanik, a.s., im reče: “Ja sam poslan vama da vas upozorim na tešku patnju i kaznu koja vas čeka.”  Odmah na to su uslijedile reakcije i negodovanja koja se neće smiriti i prestati sve do pobjedničkog ulaska u Mekku osme godine poslije Hidžre, a u širem kontekstu gledano, svjedoci smo da i dan-danas traju reakcije sljedbenika drugih uvjerenja na misiju i poslanstvo Muhammeda, a.s., a najnoviji primjer za to su nesuvisle izjave aktuelnog Pape o islamu i muslimanima.
Kako je islam polahko zalazio sve dublje u pore svakodnevnog života mekkanskog čovjeka, sve više se uviđala “ozbiljnost” te “nove vjere” i opasnost po ustaljeni način života i sveukupno uređenje mekkanskog društva. Tome treba pridodati činjenicu da je islam od prvog dana imao konstantan prirast novih sljedbenika. Mnogobošci Mekke uviđaju opasnosti tog “mladalačkog zamajavanja”, kako su u početku mislili o Poslaniku, a.s., i islamu jer,  “Kurejšije su u načelu, bili dobro raspoloženi prema novoj vjeri, čak i nakon što ju je Poslanik, a.s., javno obznanio, sve dok nisu počeli uviđati da je ona usmjerena protiv njihovih bogova, njihovih uvjerenja i ukorijenjenih navika” . Kada su to shvatili, poduzeli su konkretnije akcije, ali već su bili uspostavljeni osnovni temeljni principi vjere i ona je sada bila potpuno spremna na dalji razvoj i izgradnju.
Prvi muslimani su već čvrsto izgradili iman i usvojili potpuno novi svjetonazor – globalni pogled na život i općenito odnos prema životu, ali su evidentno svakodnevno imali sve veći broj pristalica nove vjere željnih preporoda koji se tako lijepo, jasno i primamljivo ogledao na prvim muslimanima.
Tek kasnijim razvojem događaja uviđa se koliko je ova tajnost bila neophodna kod grupe obespravljenih građana, robova Mekke, koji nisu imali nikakva prava u postojećim društvenim zakonima i sistemu koji im je isključivao, čak i osnovno pravo na život. Robovi prije islama su bez ikakve odgovornosti ubijani, a torture kroz koje su prolazili bile su strašne i na mnogima su ostavile trajne posljedice. Ustaljenim poretkom u tom društvu, upravo su robovi koji su prihvatili islam prvi došli na udar mušričkog bijesa i reakcija na širenje islama. Bez personaliteta, bogatstva ili ugleda najviše je bila vidljiva ugroženost njihove vjere, odnosno njihovog opstanka u novoj vjeri, o čemu svjedoče široko poznati događaji sa mučenjem Bilala i Jasirove porodice.
Iako sa današnjeg pogleda na vjeru, prilike u kojima se ona razvija nisu ni naizgled slične onima u kojima se razvijala vjera na samom početku, mogu se slobodno povući određene zajedničke crte današnjeg  i tadašnjeg društva u Mekki:

• apsolutna dominacija određene grupe ljudi nad ostalim društvom i njihova prepoznatljivost i prisutnost na javnom planu;
• materijalne vrijednosti kao najvažnija mjerila života, a koje objedinjuju: ekonomiju, politiku i zakonodavstvo isključivo  u službi određene grupe društva;
• marginaliziranje vjere, s jedne strane, ali i potpuna svjesnost snage njenih  potencijala, s druge strane;
• gubitak individualnosti i personaliteta gdje pojedinac samo gradi mehanizam društva, a da nije neophodan i nezamjenjiv. Pojedinac više služi kao sredstvo opstanka jednog unaprijed tačno programiranog i predodređenog sistema stavljenog u službu užeg kruga ljudi. Dakle, sloboda izbora kao ključni demokratski postulat, koja se često povlači i nije sloboda u samom smislu te riječi.

Baza – Erkamova kuća

Mekkanski period poziva u vjeru je trajao duže od medinskog, ali se mogu vidjeti jasne razlike u sukcesivnosti donošenja propisa i odrednica vjere, kao i u njihovoj brojnosti.
U Mekki su, uglavnom, objavljene sure i ajeti koji su kratka uputa novom muslimanu. Oni nisu opsežni ili komplikovani i daju smjernice u izgradnji imana. Govoreći općenito, sure objavljene u Mekki su uglavnom kratke, velikog duhovnog naboja i duboko dojmljive. Sure objavljene u Medini, gdje je zajednica muslimana postala političko, a ne samo vjersko tijelo, uglavnom su veće i u sebi donose daleko veći broj konkretnih propisa, npr.: o braku, razvodu, nasljeđivanju, džihadu, i drugim pitanjima važnim za uređenje društvene zajednice muslimana.
Prvi objavljeni ajeti bili su poziv na aktivno cjeloživotno učenje, što je, važno je istaći, najsavremeniji pedagoški trend diljem svijeta. Uzvišeni Allah objavljuje: «Uči u ime Gospodara tvoga koji stvara. Stvara čovjeka od ugruška. Uči, Plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji poučava čovjeka onome što ne zna».  Dakle, još prije četrnaest stoljeća muslimani su upućeni da je potrebno čitavog života učiti, obrazovati se, istraživati, čitati, itd., što je savremeno društvo tek nedavno prepoznalo i danas svim raspoloživim sredstvima to pokušava nametnuti kao imperativ svim članovima. Međutim, svjedoci smo da, iako je poziv na učenje i čitanje eksplicitna naredba prvih objavljenih ajeta, najveći broj nepismenih ljudi današnjice otpada upravo na muslimane. Očigledno je došlo do zastranjivanja i zanemarivanja uputa Kur'ana, kako na individualnom, tako i na globalnom nivou.
Brojne su studije koje su posvećene samo ovoj prvoj objavi, prvom kontaktu Poslanika Muhammeda, a.s., sa Božijim izaslanikom među melekima, Džibrilom, a.s., koji mu donosi govor Božiji. Dakle, poziva se samo na razmišljanje, zapravo, naređeno mu je da uči, čita proučava, ali samo skupa sa jednom činjenicom «…u ime Gospodara tvoga…»
Današnje doba, doba naučne ere sa sobom nosi nevjerovatne mogućnosti i izvore blagodati čovječanstvu, ali se zapravo to ne dešava. Razlog tome može biti samo nedostatak činjenice koja je na početku naglašena Muhammedu, a.s., «Uči u ime Gospodara tvoga Koji Stvara čovjeka od ugruška. Uči, plemenit je Gospodar tvoj.»  Istina je da danas ljudi daleko više uče, nego što je to bio slučaj u vrijeme Muhammeda, a.s., ali ostaje i činjenica da ljudi to danas ne rade “U ime Gospodara koji stvara”, nego u ime novca, ugleda, položaja, itd. Zato i imamo izume poput nuklearnog naoružanja, rata zvijezda i dr., u isto vrijeme dok svake sekunde po nekoliko djece diljem svijeta umire od gladi.
Da li bilo šta može biti dobro, izroditi dobro, ukoliko u tome ne postoji činjenica o Apsolutnom Vladaru koji Sebe opisuje prvo da je Plemenit. Koliko je jedan mekkanski trgovac mogao da vidi plemenitosti svoga Gospodara sagledavajući nemilosrdno društvo Mekke u kojem je vladao samo jedan zakon, zakon jačega, i u koju su se slijevala iskustva, priče i događaji iz ostalih društava toga doba, Bizantije i Perzije, a koje su važile za napredne kulture u tom periodu?! Dakle, trebalo je «tražiti Gospodara Koji je Plemenit», a obožavanje takvog Gospodara nije bilo prisutno u društvu u kojem se nalazio Muhammed, a.s.
Zbog sveukupne situacije i okruženja koje je vladalo u Mekki može se slobodno reći da se čitava objava mekkanskog perioda objave bazirala samo na izgradnji zdrave svijesti kod pojedinca. Da se primijetiti da je taj pojedinac, zapravo, i sami cilj objave, odnosno da je u pogledu islama svaki pojedinac institucija za sebe. Upravo zato, krenuo je Allahov Poslanik, a.s., u izgradnju snažnih pojedinaca, a za tako što bilo je potrebno određeno mjesto i vrijeme i upravo određivanjem mjesta i vremena učenja i poučavanja počela je prva škola u islamu u okviru kuće Erkama ibn Ebil-Erkama. Na Saffi se nalazila kuća Erkam ibn Ebil-Erkama. Bila je malo po strani od zulumćara i njihovih očiju. Resululllah, a.s., je uze da u njoj tumači vjeru i da se u njoj okupljaju muslimani.”
Danas, u modernom društvu, možemo vidjeti kako je zapravo prelazak i prihvatanje vjere i njenih principa daleko učestaliji kod intelektualno naprednijih pojedinaca, dok se sa druge strane, stagnacija u nauci i idejama uvijek usko veže sa stagnacijom u vjeri.
Dok su muslimani slijedili prve ajete objave bili su predvodnici svijeta u dobru i plemenitosti i s lahkoćom su prevazilazili sve probleme, kako unutar svoga društva tako i na globalnom nivou. Naime, svojim naprednim pogledima i uvjerenjima muslimani su bili priznati u društvu. Kolika je važnost i značaj njegovanja intelekta i akademskog nivoa najbolje svjedoče slučajevi nekih konvertita (obraćenika) u islam, poput Muhameda Asada, Roger Garaudya, i dr., ljudi koji su mnogo više od nekoliko generacija muslimana doprinijeli boljem shvatanju islama u Evropi, a upravo to su ljudi koji su i prije prelaska na islam bili poznati i priznati u naučnim evropskim krugovima.
Dakle, upućenost u nauku i znanje je jedan od temeljnih principa za izgradnju baze na kojoj bi se dalje gradila institucija naše vjere.

 Planiranje i pripremanje

Nesumnjivo je da ključ svakog savremenog uspjeha leži u kvalitetnom planiranju i pripremanju. Što vođa bilo kojeg projekta temeljitije i preciznije isplanira sve moguće varijante, kako pozitivne tako i negativne, to ima više šansi da njegov projekat doživi uspjeh. Kako Muhammed, a.s., nije bio školovan i nikada nije dobijao bilo kakve organizovane oblike poduke, ove odrednice je mogao dobiti jedino putem objave od Uzvišenog Allaha, a svojom vanredno kvlitetnom inteligencijom lahko je mogao zaključivati šta će se sve događati i šta ga sve čeka.
Uključujući naredbu koja je direktno vezana za javno pozivanje u islam i prvom vjerskom nastupanju «I opominji rodbinu svoju najbližu »,  Uzvišeni Allah objavljuje neke činjenice o Musau, a.s., koji je svojim javnim pozivom u obožavanje samo Jednog Gospodara svjetova, uzdrmao tadašnje društveno uređenje drevnog Egipta i direktno ugrozio faraonovu vlast. Naime, socijalno i vjersko ubjeđenje, uređenje koje je vladalo u Egiptu bilo je zasnovano na «božanskom porijeklu faraona i njegove porodice» i Musaovim pozivom dovedeno je u pitanje. Budući da je Musaov, a.s., narod predstavljao izuzetno bitan mehanizam u tom društvu, Uzvišeni Allah je kazivanjem o tome unaprijed pripremao Poslanika, a.s., na reakcije i posljedice koje će uslijediti na njegov poziv, a koje su tako precizno navedene u toj kur'anskoj suri. Međutim, Uzvišeni Allah Svome Poslaniku također obećava i Svoju pomoć  i pobjedu, baš kao što je pomogao Musau, a.s.
U ovoj suri kroz drevne narode Nuha, a.s., Huda, a.s., Saliha, a.s., Luta, a.s., te Šuajba, a.s., Uzvišeni Allah podučava svoga Poslanika, a.s., o reakcijama ljudske prirode. Činjenica je da su ti narodi bili prije faraona, ali bez obzira na to reakcije ljudske prirode na poziv u vjeru i obožavanje samo jednog Gospodara svugdje su ostale iste. Time je ukazano Allahovom Poslaniku, a.s., na neophodnost organizovanosti i sistematičnosti u pristupu ljudskoj prirodi i pozivu da se vrati u okrilje obožavanja samo Uzvišenog Allaha. Posljedice odbacivanja Svevišnjeg išle su samo u korist pojedincima koji su imali pravo nad širim narodnim masama. Samo vjera u jednog Boga je davala potpuno pravo na individualnost i personalitet svakom čovjeku ponaosob.
Dakle, nakon što je došlo do gibanja širih narodnih masa i nakon što se uvidjela lebdeća opasnost da bi veći broj ljudi mogao prihvatiti islam vlastodržci Mekke su uvidjeli opasnost za svoj opstanak. Svim mogućim načinima su pokušali zaustaviti  Božijeg Poslanika, a.s., i spriječiti ga da dalje djeluje. Tada dolazi do otvorenog neprijateljstva koji se na početku ogledao u diplomatskim pokušajima zaustavljanja Poslanika kada Kurejšije dolaze Ebu-Talibu i traže od njega da on zaustavi Muhammeda, a.s., i njegovu misiju , na šta Poslanik, a.s., odgovara: “Kunem ti se Bogom, da mi daju Sunce u desnu a Mjesec u lijevu ruku, ne bih napustio ovaj put prije no što ga On učini pobjedonosnim ili, pak, ja poginu na tom putu, ne bih ga napustio.”  Kada im ni to nije uspjelo Kurejšije su prešli na otvorene metode zaustavljanja koje su uključivale torturu i nasilje nad muslimanima, a za koje ima toliko mnogo primjera da ne bi mogli stati ni u daleko opsežnija istraživanja.
Prvo je došlo do osnivanja Konsultativnog vijeća  od strane mnogobožaca čiji zadatak je bio da onemoguće pristup Poslaniku, a.s., i njegov javni poziv u predstojećim danima hodočašća. U vezi s tim javile su se ideje na koji način spriječiti Poslanika, a.s., da djeluje, kako demantovati njegovu vjeru, spriječiti njegovo obraćanje dolazećim hodočasnicima i općenito odvratiti pozornost sa njega. Ideje da se rašire glasine o Poslaniku, a.s., da je lud ili pjesnik, nisu davale rezultata, budući da je Muhammed, a.s., od ranije bio poznat po razboritosti i ugledu. Na kraju je donesena konačna odluka o javnom sprječavanju Muhammeda, a.s., u njegovoj misiji i daljem širenju islama.
Ovdje imamo njihovo suprostavljanje različitim izmišljotinama koje su se usmeno prenosile u narodu od davnina s ciljem odvraćanja pažnje sa Kur'ana. «Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, da bi ne znajući koliki je to grijeh, sa Allahova puta odvodi.» 
Pošto su pjesnici i pripovjedači bili izuzetno jak medij toga doba, mušrici su ih iskoristili kao propagandu protiv Poslanika, a.s.
Na kraju su ponudili kompromis, tj. da se nađe idejno rješenje između dvije strane kako bi se izbjegli sve veći sukobi koji su se javljali u tom robovlasničkom društvu. Pošto niti jedan od ovih načina nije uspio u daljem preporodu naroda i njihov prijem u novu vjeru, uslijedili su progoni i zlostavljanja.  U vezi s tim objavljena je i poznata sura El-Kafirun – Nevjernici.
Reci: »O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, niti ćete se vi klanjati Onome Kome se ja klanjam; Ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, niti ste se vi klanjali Onome Kome se ja klanjam: Vama vaša vjera, a meni moja.»
Iz nekih njihovih metoda, kao na primjer, mogućnosti postizanja kompromisa između islama i idolopoklonstva, jasno se vidi da mekkanski poglavari, koji su ubirali glavnicu plodova hodočašća, zapravo i nisu marili za svoju vjeru, već da im je glavni prioritet bio sačuvati položaj u društvu i društvo održati onakvim kakvo je. To se posebno vidi u njihovoj bojazni šta bi se moglo desiti ako većina svijeta krene za Muhammedom, a.s.: “Arapi bi se mogli udružiti da ih prognaju iz Mekke i da postave drugo pleme na njihovo mjesto – kao što su i sami ranije učinili sa Huzaijama, a Huzaije sa Džurhumijama.”  Vjera je, zapravo, bila samo izgovor za očuvanje vladajuće uloge.
Na kraju je formirana komisija koja je donijela konačnu odluku o svim vrstama zlostavljanja, upotrebi sile, i drugih načina sprječavanja širenja vjere i taj dogovor će ostati na djelu sve do potpunog poraza mnogobožaca pobjedničkim ulaskom muslimana u Mekku na čelu sa Allahovim Poslanikom, a.s.
Politička mudrost koju su poduzeli mušrici ogleda se u tome što su vođu u tome odabrali krvnog srodnika Poslanika, a.s., njegovog amidžu Ebu Leheba. Na taj način, izbjegnute su sve sumnje u neprijateljstvo koje ima za cilj bogatstvo i na taj način je ujedinjen neprijatelj koji i nije u svemu bio skupa.
Iako su neki mušrici, kao npr. El-Velid ibn el-Mugire, jasno prepoznali istinu u njegovom govoru, ipak nisu bili spremni rizikovati ugled i bogatstvo radi islama. 
S druge strane bogati muslimani su žrtvovali sve za islam. Poslanikova supruga, hazreti Hatidža i vjerni prijatelj Ebu Bekr, r.a., su najočitiji primjer toga, jer su potrošili skoro cijelu svoju imovinu u korist zajednice muslimana.
No, bez obzira na sve metode mučenja i proganjanja, kako fizički tako i mentalno, muslimani nisu posustali, već su i dalje imali povjerenje u uspjeh svoje vjere i ostvarivanje cilja. Nisu nimalo posustali od daljeg pozivanja u islam i slijeđenja Poslanika, a.s. Svi za koje se pročulo da su muslimani prošli bi trnovitim stazama punim patnje i bola. Tokom ovih godina patnje Poslanik, a.s., je muslimanima zabranio javno ispoljavanje islama kako bi ih što manje izložio opasnostima mučenja i nasilja nad njima. Tajno se sastajao sa muslimanima radi njihove sigurnosti a ne radi sebe.
Pete godina poslanstva u Mekki zlostavljanje zauzima sveopći karakter i više ni skrivanja ni tajnovitost nisu pomagali muslimanima, tako da Poslanik, a.s., šalje prve muslimane kao muhadžire, u Abesiniju, zemlju u kojoj je vladao Negus, a u čiju pravednost je bio siguran. Ova grupa sastojala se od 12 muškaraca i 4 žene.
Ova nastojanja sprječavanja širenja islama i danas su u toku. Mnogi zakoni koji su danas na snazi u suprotnosti su sa Šerijatom i u islamskoj državi bi zasigurno bili dokinuti zbog očigledne nepravde koju održavaju na ovaj ili onaj način. Cjelokupni ekonomski sistem Zapada zasniva se na kamatnom sistemu kojeg islam najstrožije zabranjuje zbog jednostavne činjenice da je riječ o izrabljivačkom modelu koji opstoji na sirotinjskoj nevolji, ogroman kapital se okreće oko industrije alkoholnih pića, kocke i prostitucije, a sve to bi islam u potpunosti zabranio zbog mnoštva zala koja izranjaju, a koja se teško mogu i pobrojati koliko su mnogobrojna.
U tom kontekstu, sasvim je razumljivo aktivno širenje islamofobije u savremenom svijetu. U doba globalizacije, dostupnost informaciji je lahka, ali se zato ulažu ogromna sredstva u propagandu kako bi svaka neodgovarajuća informacija vodećoj eliti bila predstavljana kao dezinformacija. Nažalost, u mnogim islamskim zemljama kroz kruti sekularizam i komunizam primjenjuju se otvorene metode zabrane i opstruiranja propagiranja islama, identične onima iz sedmog stoljeća koje su protiv Muhammeda, a.s., poduzimali mnogobošci Mekke. Najalarmantniji primjer za to je zabrana islamskog odijevanja u svim javnim institucijama u Turskoj u čemu se jasno vide dodirne tačke da svojevremenim odabirom Poslanikovog, a.s., amidže, Ebu Leheba, za glavnog progonitelja muslimana. Iako Turska vrijedi za jednog ogromnog islamskog diva, vješto je baš u njoj zaustavljen prosperitet islama zabranom nošenja hidžaba u svim javnim i državnim ustanovama.
S druge strane, Jevreji su odbili sekularni naziv njihove teokratske države, oživljavajući ime Izraela da bude simbol odanosti i porijekla, odlučnosti i vjernosti.
Sekularizam se koristi da se pod njegovim okriljem izvrše izmjene fikha i Šerijata, kulture i odgoja, da se izbriše veza sa Allahom i radi isključivanja mogućnosti da se iz Objave crpi znanje. Zahtijeva se da se sve to postepeno odvija, u zavisnosti od okolnosti i situacije.

Povjerenje

    Iako je bio idejno suprotstavljen njihovom načinu života i njihovim uvjerenjima, mušrici su uvijek imali povjerenja u Muhammeda, a.s. Već smo naveli da su mu same Kurejšije dali nadimak koji nisu dali nikada nikome prije njega, El-Emin – pouzdani, povjerljivi. “Štaviše, usprkos svim oponiranjima, zlostavljanjima i sukobima “Poslanik nikada nije prestao biti poznat kao El-Emin, tako da je mnogo nevjernika još uvijek povjeravalo svoju robu, radije njemu nego ikome drugom.”
          Zato je čak i prilikom hidžre zadužio Aliju, r.a., da vrati robu i novac mušricima koji su to držali kod njega, istim mušricima koji su planirali i smišljali njegovo smaknuće.»Kako možemo povjerovati da je takav čovjek koji je bio iskren u svojim odnosima sa ostalim od djetinstva pa do zrelosti bio manje iskren u svome odnosu prema Bogu?Kako bi mu takva redovna iskrenost dopustila da slaže i pripiše Bogu ono što On nije rekao?Kako bismo mi povjerovali da je takav čovjek to uradio iz straha od naroda i prkoseći Svemogućem Bogu?To je potpuno nemoguće.Ta nemogućnost je očigledna svakome ko je studirao te velike,jake i istaknute duše poslanika i vjerskih vođa koji su bili poznati po svojoj odanosti istini.»40
S druge strane svi pokušaji da se diskriminira ličnost Muhammeda, a.s., nisu imali uspjeha kod naroda. On je pozivao ljude vjeri, ali ne samo to, on ih je pozivao da razmisle o svom životu o svojim postupcima, da svako sebi da za pravo da kritički promatra svijet oko sebe. Slobodno razmišljanje i odlučivanje o kreiranju sopstvenog života bila je privilegija koju je svako mogao da sebi priušti novom vjerom.
 

Lobiranje mušrika

    Uvidjevši da muslimani u svim kritičnim situacijama pa čak i onim, naizgled, bezizlaznim, ipak nalaze puta da očuvaju svoju vjeru uslijedila su lobiranja od strane pojedinaca.
Kada su muslimani naišli na dobar prijem kod Negusa u Abesiniji, mušrici su uvidjeli da će se islam ipak očuvati i kad-tad, vratiti u svoje izvorište – Mekku. Zato su poslali jednu grupu na čelu sa Amrom bin El-Asom i Abdullah bin Ebi Rebi'om, sa skupocjenim darovima kralju, a sve u cilju vraćanja muslimana ponovo u Mekku.  No, taj plan im je u potpunosti propao zbog mudrosti, pravednosti i razboritosti Nedžašija. Iz ovoga je lahko izvući kvalitetan zaključak: “Muhammed, a.s., je znao kome će poslati slabe i nemoćne muslimane.”
Kao što vidimo, neprijatelji islama se nisu libili da upotrijebe sve svoje političke, ekonomske i diplomatske utjecaje da ostvare svoje ciljeve, a sve njih je prozreo Allahov Poslanik, a.s., i jednostavnom mudrošću ih onemogućio.
S druge strane, sam Poslanik, a.s., bio je pod zaštitom svog amidže Ebu Taliba. Ali u tome nam dolazi najdrastičniji pokušaj lobiranja koji je ikada zabilježila ljudska povijest. Naime, mušrici su Ebu-Talibu došli s prijedlogom da zamijene Ammareta bin Velida El-Mugiru, sina uglednog mekkanskog prvaka za Muhammeda, a.s. Kada su došli kod Ebu Taliba obratili su mu se riječima: “Ebu Talibe, ovaj mladić je najnapredniji i najljepši kurejšijski mladić, darujemo ga tebi! Uzmi ga i koristi njegovu pamet i snagu, neka bude kao tvoj sin, a predaj nam svog bratića, koji se odmetnu od vjere tvoje i tvojih očeva i od vjere tvoga naroda. Mi hoćemo da ga ubijemo. Dajemo ti čovjeka za čovjeka, glavu za glavu.” Ebu Talib im odgovori: “Tako mi Boga, niko ne bi mogao smisliti nešto ovako loše kao vi. Loše je to na šta me navraćate! Dajete mi svoje dijete da vam ga ja hranim, a vi moje da ubijete! Nikada, tako mi Boga, nikada se to neće dogoditi.”
Kada ni to nije dalo efekta, uslijedila su najveća zvjerstva u toku mekkanskog perioda.

Nositelji misije

 
Svaki projekat, ma koliko veliki ili mali bio, uz svoga vođu mora imati i svoje nositelje. Jasno je da što je riječ o kvalitetnijim i sposobnijim nositeljima da će uspješnost projekta biti izvjesnija. Isto pravilo važilo je i za islam. U samom početku oko Muhammeda, a.s., se okupio veći broj sljedbenika, ali svi oni su bili otprilike istog društevnog položaja. Preokret će nastupiti kada se muslimanima pridruže osobe koje su bile široko poznate kod Arapa, a one će se priključiti muslimanima tek kada zlostavljanja muslimana pređu sve granice zdravog razuma.
Treba spomenuti, da je ovo, zapravo, bio prag razotkrivanja mušrika, kada su se na vidiku pojavili njihovi strahovi, ambicije i ciljevi. Ni u kom slučaju, to više nije bila vjera i očuvanje religije jer i predislamskim Arapima plemenitost, hrabrost i principijelnost je bila jača strana. Oni sami su često štitili slabije i u mnogo čemu bili izuzetno časni ljudi.
Baš zbog ovako bijednih i niskih načina sprječavanja sljedbenika Poslanika  u njihovoj vjeri, navelo je neke od njih da se kasnije okrenu islamu i da ga prihvate. Kao što je slučaj Hamze, r.a.  Njegova hrabrost, gordost i poštenje bili su poznati u arapskom društvu. Bio je to častan čovjek koji nije mogao da ostane ravnodušan nad kukavičijim ponašanjem mekkanskih idolopoklonika. U početku je prihvatio islam kao izazov drskim mnogobošcima i kao način osude onoga šta oni rade. Daljim razvojem događaja, bio je nesalomljiv stup islama i oslonac mnogima slabijim na putu ustrajnosti u teškim iskušenjima, kroz koja su prolazili, samo zbog prihvatanja vjere.
Drugi čovjek, ne tako bogat, ali isto tako principijelan, hrabar, izuzetno pronicljiv i mudar, koji je prešao na islam u ovom periodu bio je Omer, r.a.  Ova dvojica, skupa sa Ebu Bekrom, r.a., koji je bio glavni «ekonomski oslonac» Poslaniku, a.s., i muslimanima, bogati i ugledni trgovac Mekke, bili su  najjači oslonac muslimanima i islamu.
Ali ipak, opstruiranja i progoni muslimana i islama nisu bili zaustavljeni, iako su i dalje muslimani bili manjina i nisu bili realna prijetnja po vrhovnu vlast Mekke. Međutim, islam je dobijao sve više pristalica i preko toga se nije moglo mirno preći.

Sankcije

 
Nakon što ni sva maltretiranja, progoni, zabrane i drugo nisu dali zadovoljavajuće rezultate mnogobošci Mekke donose odluku da muslimanima i svima onima koji ih podržavaju, tj. koji ih ne mrze, uvedu sankcije najtežeg mogućeg oblika. Radi se o potpunom bojkotu čije razmjere se mjere sa koncentracionim logorima u toku agresije na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, s izuzetkom da za vrijeme tog bojkota u sedmom vijeku nije bilo masovnih egzekucija, nego se radilo o čistom iznurivanju glađu, žeđu, siromaštvom, itd. Nakon što su zapisali odrednice bojkota da neće s porodicama Benu Hašima i Benu Abdul-Muattaliba: trgovati, ženiti se, družiti se, zajedno sjediti, da se neće posjećivati, niti razgovarati dok im ne predaju Muhammeda, a.s., da ga ubiju, zakačili su taj ugovor na zid Ka'be , tako da poprimi obilježje svetosti.
Dalje metode rada protiv islama išle su u smjeru:

• sveopćeg bojkota muslimana, koji su zapravo bili jedan od najjačih psiholoških metoda pokušaja zaustavljanja širenja islama. Čak je sklopljen i ugovor između vodećih ličnosti mekkanskih idolopoklonika koji je napisan i potpisan, a koji je obuhvatao ugovor o nasilju, neprijateljstvu i izolaciji svih muslimana i onih koji ih podržavaju.
• tri godine muslimani i njihovi zaštitnici iz Kurejšija koji su i dalje bili mnogobošci provode u potpunoj izolaciji, je dovelo do ekonomskog kolapsa muslimana i njihovog psihološkog i moralnog rastakanja i iznurivanja.

No i pored nemilosrdnosti ovih strašnih sankcija ove metode nisu dale rezultate, a vremenom se gubio njihov smisao, tako da desete godine poslanstva u mjesecu muharemmu ovaj ugovor je prekinut.
Šest mjeseci poslije izlaska iz izolacije umro je Ebu Talib, zaštitnik muslimana, a poslije njega Hatidža, r.a., Poslanikova, a.s., žena.  Zbog gubitka ovo dvoje ljudi, ova godina je proglašena «Godinom tuge».
    Ako se osvrnemo na događaje u ovom periodu, također, možemo vidjeti zajedničke crte sa današnjim problemima s kojima se susreću muslimani svijeta. Mnoge zemlje izuzetno bogate prirodnim resursima, i svim pretpostavkama koje bi im omogućile blagostanje ipak grcaju u siromaštvu.
Irak je najvjerniji primjer tome. Ta kolijevka civilizacija posjeduje sve prirodne i društvene resurse za blagostanje, ali, ipak, narod ove zemlje živi na rubu opstanka.
S druge strane izuzetno plodno tlo za razvoj nauke i prosperiteta, Iran grca i guši se pod teretom sankcija nametnutim samo zbog neslaganja sa Zapadom.
Jasan paradoks sličnosti ogleda se i u snazi i političkoj organizovanosti države Izrael koja diktira sveopće stanje na Istoku. Iako mala, ova zemlja je moćnija od svih arapskih zemalja; posjeduje nuklearno oružje, a njeno kršenje ljudskih prava i dostojanstva te svih normi vrijednosti nikada nije bio upitan, na Zapadu koji diktira općim stanjem nad čitavim islamskim svijetom Istoka.

Zaštitnici

Čitavo vrijeme, od samog početka pozivanja u islam, pored Allahove, dž.š., Poslanik, a.s., je imao i jednu vrstu zaštite od svog amidže Ebu Taliba. Budući da je njegovo porijeklo i njegova loza bila ugledna i poznata u Mekki, postojala su određena pravila kojih su se i mekkanski idolopoklonoci morali pridržavati. Naime, arapski narod je bio čvrsto povezan plemenskim vezama i to je za njih bila svetinja. Često su se samo zbog povrede časti pripadnika jednog plemena vodili strašni ratovi i krvoprolića. Plemenska i krvna pristrasnost je bila veoma velika. Njen temelj je bio paganski, a predstavljala se u hadisu: «Pomozi bratu svome, bilo da je nasilnik ili onaj kome je nasilje učinjeno.» 
Osim toga, ugled trgovca, istinoljubivog i od povjerenja, također su bili jedan od faktora da je Poslanik, a.s., ipak, imao jedan oblik zaštite. Njegova plemenita narav i uzvišeni ciljevi su ponukali Hamzu, r.a., da primi islam, a nešto kasnije i Omera, r.a.
Ako pogledamo, i danas se ummet može okoristiti svojom ekonomijom ili ugledom, a sve u cilju svoje zaštite. Naime, događaji koji su se dešavali u posljednjih nekoliko mjeseci, a čiju lavinu su pokrenule karikature na račun Poslanika, a.s., su jasan dokaz tome. Iako su karikature izišle iz štampe nekoliko mjeseci prije, tek sankcije i ekonomski gubitak koji su pretrpjele zemlje koje su odgovorne za to, primorale su vladu da se izvine i da osudi ponovno objavljivanje spornih karikatura.
S druge strane, uz pomoć medija, muslimani se mogu pozvati na demokratiju i njene zakone u cilju zaštite sebe. Dakle, muslimani moraju tražiti saveznike na Zapadu, koji bi im pomogli da prevaziđu probleme. Njihova upornost i ukazivanje na greške sistema u kojima se nalaze narodi Zapada, sa jednom uvjerljivom, ali ne napadnom ili agresivnom metodom, kakvu nažalost najčešće primjenjuju današnje tzv. da'ije, mogli bi se postići rezultati. U tom smislu, dakle, treba dozirati pozivanje u islam na mjeru i način tačno onako kako je Poslanik, a.s., pozivao u Mekki.

Globalizacija islamskog poziva

   
    Desete godine po poslanstvu, poziv u islam poprima šire razmjere i Poslanik, a.s., odlazi da poziva ljude van Mekke. Prvo poziva grad Taif  gdje je ismijan i omalovažen, a poslije šalje pozive i predočava islam plemenima i pojedincima , te im u kratkim crtama objašnjava njene temeljne principe, međutim ne nailazi na odziv.
Jedanaesta godina po poslanstvu bila je izuzetno plodna za islam. Naime, šest mladića iz Medine, koji su došli na hodočašće u Mekku prihvataju islam.  Naime, oni su od Jevreja Medine, već bili čuli o dolasku Poslanika i preporodu vjere koji će on donijeti sa sobom. Uslijedili su događaji koji su bili u nizu i primanjem islama ovih uglednih mladih ljudi iz Jesriba, nazirale su se olakšavajuće okolnosti i bolji dani za islam i  muslimane.
Godinu dana poslije, desila se prva prisega na Akabi  kada su Medinski muslimani zakleli se Poslaniku na odanost, a sljedeće godine, također u mjesecima hodočašća i druga prisega na Akabi , kada je islam konačno našao svoj put i dobio svoju domovinu, grad Medinu.
Sigurni temelji islamske države su bili udareni i počela je nova epoha za islam i muslimane, ali daleko od Mekke i Kurejšija. Bio je to neizbježan potez, u cilju daljeg širenja islama, očuvanja integriteta muslimanske zajednice, te dalje razrađivanje tumačenja principa i njihovo praktikovanje do tančina, a koje će islam uzdići iznad svih primitivnih i izvitoperenih kultura i vjerskih ubjeđenja.
      Konačnom objavom Kur'ana muslimani su dobili potpunu istinu o prijašnjim događajima, mogućnost razlikovanja bitnog od nebitnog, jer je on svjetlo koje će sijati do Sudnjeg dana za sve one koji ga budu slijedili.
 U posljednjim godinama Mekkanskog perioda imamo princip koji je trenutno primjenjiv na svjetskoj pozornici. Poziv u islam, uključuje globalnu suradnju muslimana, komunikaciju putem sredstava za komuniciranje, danas dostupnu širom svijeta.
Poslanikova upornost, ali i prije svega pozivanje univerzalnoj istini, vjerovati u Jednog Boga te nagovještaj o dolasku posljednjeg Poslanika bili su samo jedni od faktora koji su pomogli ostvarenju njegove misije čiji je uspjeh bio zagarantovan od strane Allaha Uzvišenog.
Treba znati da je opće stanje u Medini, uređenje društva vapilo za islamom i njegovom pomoći. Daleko od ciljeva koju su imale mekkanske idolopokloničke vođe i razloga njihove ogorčene i grčevite borbe protiv islama, imamo stanovnike Medine koji nisu škrto čuvali svoju vlast, ugled i bogatstvo, niti koristili moć nad širim narodnim masama kao što su činili mekkanski vlastodršci. Koristi koje su dobili islamom bile su daleko veće od svega ovoga. Njih su satirale razjedinjenost i neslaganja koja je prouzrokovala  jevrejska zajednica koja je bila izuzetno jaka i imala svoj lobi u Medini.
     Danas se globalni svijet susreće sa problemima koji su naizgled drugačiji, ali u prirodi njihovog djelovanja i posljedica su ostali isti. Naime, političko uređenje cjelokupnog svijeta, poznato kao globalizacija polahko poprima razmjere koje svjetsko društvo nije u stanju da prihvati. Zbog uređenja svijeta kakvo je danas, nered više nije samo u društvu nego je zavladao i kopnom i morem. Odbacivanjem istinske vjere pokrenut je najdestruktivniji div kojeg je planeta imala, a to je nauka u kojoj nema mjesta Stvoritelju i gdje je čovjek zauzeo glavno mjesto.
Upoznavanje Božijih zakona od atoma do galaksije nije vladajuće društvo ponukao na vjerovanje u Božije jedinstvo i Njegovu apsolutnu moć nad svim već je samo povećalo njegovu uobraženost. Moralni principi, norme i vrijednosti su iskrivljeni i njih diktiraju ljudi koji nisu objektivni. Potrebu za islamom imaju svi, a posebno obespravljene narodne mase kojih je danas u svijetu sve više. Islamski zakoni su potrebni da bi se zaustavila promjena klime, rast efekta staklene bašte, prirodne katastrofe, strašne bolesti poput AIDS-a, društvene i duhovne bolesti i manije poput narkomanije i organizovanog kriminala.
Svijet nikada nije vapio za islamom kao što vapi sada. A stagnacija i iskušenja muslimana na Istoku sada su slična onima koda su ashabi pitali kad će više Božija pomoć. Autokratske vlasti u islamskim zemljama, nepismenost, klasne razlike te razjedinjenost ummeta i njegova destrukcija od strane samih nosilaca islama dostiže vrhunac.
Prikriveni sekularizam i komunizam, dugotrajni kolonijalizam i izuzetno jako i ciljano političko uplitanje sa strane u unutrašnje uređenje islamskih zemalja marginalizuju istinsku vjeru i njene vrijednosti a muslimanima čvrsto vežu ruke od djelovanja. I danas nakon toliko vremena, najjači nosilac i točak koji bi pokrenuo lavinu događaja i promjena u svijetu i dao izlaz iz stanja u koji su zapali  muslimani je samo jedan ajet: «Uči, čitaj, proučavaj, u ime Gospodara svoga.»

 Mediji

Mediji su najjače oružje današnjice. Ta činjenica je neprikosnovena i tako jasna. Oni imaju pristup do svakog pojedinca, oblikuju njegov pogled na svijet, vladaju njegovim ubjeđenjima i emocijama. Dr. Murad Hofman bivši njemački ambasador u Maroku, pisac i doktor prava sa Harvarda koji je prešao na islam u svom djelu «Islam kao alternativa» kaže: «'Mrzimo ono što ne poznajemo. Ove se riječi pripisuju Aliju ibn Ebi Talibu, četvrtom halifi u islamu, prvom šiijskom imamu, rođaku i zetu poslanika Muhammeda, a.s. Nepoznavanje sigurno proizvodi mržnju i strah, kao što se to tokom historije moglo opaziti u odnosima između ljudi i između država. Populističke publikacije ili TV-emisije o malo poznatim temama rješavaju problem zbog toga što postoji opasnost od reporterovog naglašavanja onih tačaka koje osobito njega zanimaju, a nauštrb drugih jednako važnih stvari. Može biti naslikana pogrešna slika kulture proizvodeći nešto, što bi se moglo imenovati intelektualnom alergijom.
Ovo je još izraženije ako se radi o  stvarima religije. Islam je tipičan primjer pogrešnih tumačenja ove vrste. Upravo, onako kako su umjetnici devetnaestog stoljeća željeli naslikati sliku muslimana kao okrutnih ratnika sa sabljom u ruci, ili u vrućim haremskim scenama, tako i danas riječ islam frekventno zaziva sliku fanatičnih bradatih orijentalnih učenjaka ili okrutnih terorista.'»
Čitave vojske ljudi rade za medije, iako, u osnovi, cilj svakog medija bi trebali biti plemeniti ciljevi propagiranja slobode i napretka ljudskog društva, Ali, zapravo, sve to je samo paravan za ostvarenje ciljeva određenih vlada i njihovih saveznika. Iza kulisa, mediji danas, su u potpunosti subjektivni i upravo oni su zadavali najjači udarac islamu napadajući na njegove univerzalne vrijednosti i svetinje.
U samom početku vjere u Mekki, pjesnici su predstavljali jedini medij koji je bio dostupan širim narodnim masama i preko kojih je djelovala vladajuća struktura.  Oni su zaokupljali svjetinu, oblikujući je u masu podesnu za manipulaciju i odvajanje od istine. Danas, zahvaljujući sistemima komunikacije imamo prividnu sliku kako možemo vidjeti svaki kutak svijeta, zaviriti u tajne pustinje ili dubinu mora, doseći zvijezde itd. Međutim, stvarna istina je sasvim drugačija. Najbolji primjer za to je napad na Irak od strane SAD-a  pod izgovorom da posjeduje atomsko naoružanje.
Iako, savremeni čovjek ima mogućnost objektivnog sagledavanja stvarnosti, manipulacija s njim, zahvaljujući medijima, danas je još lakša nego što je to bilo u sedmom vijeku sa odvraćanjem ljudi od Poslanikova, a.s., govora.
Naime, mediji koji «objektivno sagledavaju svijet» u stanju su zatalasati svijet pričom o ugroženosti nekih vrsta životinja, podići svjetinu na noge, izvući trunku sažaljenja iz tvrdog i ravnodušnog zapadnog čovjeka, ali koji će o katastrofama savremenog svijeta gledati i slušati grickajući čips i ne razmišljajući dublje o tome. Jedan njemački časopis je pisao o ”stravičnom zločinu”  koji se čini protiv ptica Libana, pozivajući svijet da se stane u kraj tome, jer su prešli granicu razuma.
Niko se nije sjetio da piše o ogromnom broju bolesti koje je izazvala samo jedna ozonska rupa, katastrofe koje je proizveo bolesni konzumerizam i vještački marketing  koji je zahvatio napredno društvo. U stanju su ubijediti cijeli svijet da su narkomanija i AIDS posljedica siromaštva i nezaposlenosti, iako od side najviše obolijevaju u bogatim zemljama Zapada, a svaka vrsta opojnog sredstva je daleko skuplja od živežnih namirnica, neophodnih da bi preživjelo na milione ljudi koji svakodnevno skapavaju od gladi širom planete.
U političkom djelovanju su prešli svaku granicu, tako da se borba za opstanak jednog naroda naziva različitim terminima, kao npr. buntovništvo, fundamentalizam, ekstremizam ili čak terorizam, riječ koja danas najviše asocira na muslimane, a svoje apetite na resurse određenih država pravdaju borbom za ravnopravnost istih i izbavljenje od tlačenja i represije. 
Prolivena je ljudska krv, glad koja hara svijetom i obespravljenost, čak i u zemljama koje pričaju o demokratiji, te kao takve važe u medijima, samo su jedan od nepobitnih dokaza o stanju u medijima danas. Ipak njihova moć je neupitna, ma kakva da je i ne smije se niti u jednom momentu potcijeniti. Vladanje medijima u cilju njihove objektivnosti bilo bi najjače sredstvo na strani islama kao što je Božija knjiga, nekada izazvala sve pjesnike Mekke i vlastodršce i koja ih je ostavila bez riječi. Međutim, na tom planu muslimani su tek počeli nešto raditi, ali to je samo kap u moru u odnosu na medije koji pozivaju u ateizam, sekularizam, skepticizam u apsolutne vrijednosti, te služe manipuliranju masama (uvjeravanje da se kupi neki proizvod, da se glasa za neku partiju, da se prihvati neki rat, itd.).

ZAKLJUČAK

    Današnji period, u svemu, bez obzira na napredak kojim se današnje društvo odlikuje, ima brojne zajedničke tačke sa mekkanskim periodom objave. Savremena nauka, uprkos svim dostignućima kojim se ponosi moderni svijet nije dokinula ni jedno zlo koje je nekada vladalo. Nekada su drevni narodi, u cilju da bi se «dodvorili» svojim bogovima, ubijali djecu, koristili razne droge u svojim vjerskim obredima, prinosili ljudske žrtve itd., a sada imamo dozvoljeni abortus, ratove koji izbijaju na sve strane, socijalna previranja, AIDS koja je, tzv. kuga modernog doba i pred kojom je nauka bespomoćna, te dugi niz drugih bolesti. Sejid Kutb kaže da je današnje nevjerstvo gore nego ono u Mekki, jer su oni priznavali Allaha, dž.š., kao Stvaraoca nebesa i Zemlje, ali su Mu pripisivali druga, a današnje (zapadno) nevjerstvo ne priznaje Allaha nikako.
Osim toga, savremeni svijet obiluje nizom različitih duševnih bolesti i manija pred kojim napredna društva padaju na koljena ili ih prihvataju kao normalne, samo dublje srljajući u propast i srozavajući ljudsko dostojanstvo i mijenjajući stvarne, iskonske vrijednosti i norme života, svakog pojedinca. Još davno Muhamed Assad, čovjek koji je prihvatio islam i koji je imao šansu sagledati vrijednosti Istoka i Zapada, u svojoj knjizi “Put u Mekku” bilježi svoja zapažanja. U dijalogu sa svojim prijateljem, kršćaninom Muhamed Assad primjećuje: “…kad zapadnjak raspravlja, recimo, o hinduizmu ili budizmu, on je uvijek svjestan temeljnih razlika između ovih ideologija i njegove vlastite. On se može diviti ovoj ili onoj njihovoj zamisli, ali naravno, nikada ne bi razmatrao mogućnost da one zamijene njegovu vlastitu ideologiju. To je zato što on apriori usvaja tu nemogućnost. On je kadar razmatrati takve stvarne tuđe kulture potpuno smireno i često sa sućutnim razumijevanjem. Međutim, ako je u pitanju islam koji nije nipošto toliko tuđ zapadnim vrijednostima, kako je to budistička ili hinduistička filozofija, ova zapadnjačka smirenost se redovito poremeti emocionalnim predrasudama. Možda je to, ponekad pomislim, zato što su to vrijednosti islama toliko bliske zapadnim, da predstavljaju potencijalni izazov mnogim zapadnim pojmovima  duhovnog i društvenog života.  
Mnogi islamski reformatori uzimaju Zapad za primjer kada su u pitanju sloboda govora, razvoj nauke ili marljivost u radu koji ima zapadni čovjek, a koji je od Uzvišenog Allaha naređen svakom muslimanu, ali koji je odsutan i zapušten kod muslimana Istoka i osnovni je uzrok njihove dekadencije posljednjih nekoliko stoljeća. Ipak, islamski svijet se lagahno budi iz te dekadencije i polahko poput trećeg Mekkanskog perioda, poprima globalno buđenje, što je rezultiralo ovolikim previranjem i zainteresovanošću ”svjetskih sila” kao što je taj period izazvao kod mekkanskih vlastodržaca.
Nesumnjivo je da se možemo okoristiti radom i iskustvom koji su imali muslimani toga doba za naš opstanak i uspjeh u svijetu u kojem živimo.
Danas imamo najveći primjer što je potrebno za izlazak iz ćorsokaka u kojeg je zapao islamski svijet. Nalazimo ga u posljednje tri godine Mekkanskog perioda.
Prije svega potrebno je imati osobine prvih muslimana, a to su prvenstveno:
    –  čvrsto i nepokolebljivo uvjerenje u Allahovu pomoć;

• vođstvo jedne kompletne ličnosti koju krase moral, ugled, mudrost, pravednost, znanje, jer su to bile osobine koje su odlikovale Poslanika, a.s. kojima je plijenio ljudska srca i otvarao gvozdena vrata;
• osjećaj odgovornosti pojedinca, kao nosioca vjere islama;
• čvrsto ubjeđenje u onaj svijet,  postepeno prihvatanje islama i njegovo praktikovanje u svakodnevnom životu onako kako su to radili mekkanski muslimani i
• bezrezervno vjerovanje u pobjedu islama, onako kako to obećava Allah, dž.š.

LITERATURA:

1. Arnold W. Thomas, Povijest islama – historijski tokovi misije, El-Kalem, Sarajevo, 1990.
2. Asad Muhammed, Put u Meku, El-Kalem, Sarajevo, 1997.
3. El-Gazali Muhammed, Gorka istina, Libris, Sarajevo, 2003.
4. El-Karadavi Jusuf, Islamski preporod između anarhije i ekstremizma, KPD «Svjetlost» Konjic, 2000.
5. El-Karadavi Jusuf, Kulturna naobrazba da'ije, KPD «Svjetlost» Konjic,2000.
6. El-Karadavi Jusuf, Radosne vijesti o trijumfu islama, Bemust, Sarajevo, 2004.
7. El-Karadavi Jusuf, Razumijevanje prioriteta, Bemust, Sarajevo, 2000.
8. El-Karadavi Jusuf, Razumijevanje suneta, Bemust, Sarajevo, 2001.
9. El-Mubarekfuri Safijurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 1998.
10. En-Nedevi Ebu-l-Hasen, Šta je svijet izgubio dekadencijom muslimana, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2003.
11. Espozito John L., Islam The Straight Path, OXFORD UNIVERSITY PRESS, 1998.
12. Garaudy Roger, Živi islam, El-Kalem, Sarajevo, 2000.
13. Harun Jahja, Muhammed, a.s., Bosančica print, Sarajevo, 2004.
14. Hofmann Murad, Islam kao alternativa, Bemust, Sarajevo, 1996.
15. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Bemust, Sarajevo, 1998.
16. IPF u Zenici, Sarajevo, 2006.
17. Kal'ahdži Muhhammed Rewwas: Ličnost posljednjeg Allahovog poslanika, El-Kalem i
18. Kur'an s prevodom, preveo Besim Korkut, Ministarstvo za hadž i vakuf u Saudijskoj  Arabiji, 1412.h.
19. Lunde Paul, Islam, vjera, kultura, povijest, Znanje, Zagreb, 2002.
20. Martin Lings ( Ebu Bekr Siradžuddin ), Muhammed, a.s., Islamica, Sarajevo, 1996.
21. Muhamed Hamidullah, Muhammed, a.s,. Zagreb, 1997.
22. Muhamed Husejn Hejkel, Život Muhammeda , a.s., El-Kalem, Sarajevo, 2004.
23. Mustafa Sibai, Poslanikov životni put
24. Mustafa Spahić, Poslanikova misija, politika i strategija odbrane, Muftistvo tuzlansko i Behrem-begova medresa,Tuzla, 1997.
25.  Ramić Jusuf, Povodi objave Kur'ana, El-Kalem, Sarajevo, 1990