Moto za današnju hutbu uzimam kur'anski ajet: „A ono što od imetka udijelite drugima nadoknadiće vam se potpuno, neće vam biti učinjeno krivo – i to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena zarađivati, pa onaj koji to ne zna, zbog skromnosti njihove, misli da su bogati; poznaćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima.“
(El-Beqara, 272-273.)
Nakon što smo u prošloj hutbi govorili o sadaki, njenim fadiletima i značaju, danas, ako Bog da, govorimo o temi koja je, u izvjesnom smislu, povezana sa sadakom, o temi koja je jako aktualna i sve više prisutna u našem društvu. Radi se o prosjacima i prosjačenju. Naime, svjedoci smo da u zadnjih nekoliko godina ova pojava se toliko raširila da maltene ne prođe dan, a da nam neko ne dođe pred kuću, ili na ulici ne povuče za rukav tražeći, najčešće novac. Često su to i ljudi u punoj snazi, bez fizičkih nedostataka, ali tada, zanimljivo, najčešće sa nekim izbledjelim i pogužvanim papirom koji govori da oni ne traže sebi, nego, eto, nekome svome bližnjem skupljaju pomoć. Na samom početku molim Dragog Boga da ne pogriješim u onome što ću reći o ovoj temi, jer kao što smo čuli, sadaka i darežljivost spadaju među najljepše vrline vjernika. Zbog sadake upravo i govorimo danas o ovoj tematici – e da bi naša sadaka bila sadakom, i da bi oni koji su stvarni siromasi mogli doći do svoga prava, a da ih drugi, koji su prosjačenje uzeli za biznis ne ometaju i raznim spletkama ne uzimaju ono što je hakk samo istinskog siromaha i prosjaka.
S jedne strane, činjenica je da je bijede, siromaštva i prosjaka oduvijek bilo i vjerovatno će uvijek i biti. S druge strane, kur'anski ajet nas upozorava: „Zato, siroče ne ucvili! A na prosjaka ne podvikni.“ (Ed-Duha, 9-10.)
Pitanje i dilema koja se ovdje nameće je: kako vjernik da postupa u današnjoj situaciji kada je sve više prosjaka, kada je zasigurno među njima veliki broj ‘profesionalaca’, onih, dakle, koji su u tome vidjeli dobar i isplativ biznis i kada je čovjeku teško znati ko od njih zaista jeste, a ko nije za sadake. Za ovaj dio hutbe odlučio sam doslovno citirati dvojicu naših velikih i poznatih alima koji su pisali o ovoj temi. Prvi je citat slavnog Imama Gazalija koji je o raznoraznim projacima i prosjačenju svojevremeno rekao: „Kada prosjak prosi, pa mu bude rečeno da radi kao i ostali i ne dobije ništa, on pribjegava trikovima kako bi opravdao svoj nerad i na taj način izmamio nešto od ljudi. Tako se nekad pretvara da je slijep, paralizovan, nenormalan, ili glumi neku drugu bolest, objašnjavajući da ga je ta nesreća zadesila na pravdi Boga. Nekada, pak, izvode neke pokrete ili iskrivljuju svoj govor, tako da to djeluje na ljude na način da se smiluju i udijele im milostinju… Njihov jedini cilj i jeste stjecanje naklonosti naroda na jedan od načina prosjačenja kojih ima više od jedne ili, čak, dvije hiljade.“
A poznati naš učenjak, r. Mehmed Handžić (umro 1944.god.) o prosjačenju je napisao:“U posljednje vrijeme prošnja među nama muslimanima postala je pravi problem. Srijedom i petkom čitava jata u prljave zarove i zamazano odijelo zamotanih mladih i starijih žena hodaju čaršijom od dućana do dućana i od prolaznika do prolaznika zaustavljajući ih i raznim pretvorenim glasovima mole milostinju i sadaku. Slika vrlo ružna i pojava sasvim odvratna. Stvar zla sa više gledišta, a jedno od najglavnijih je to što sadaka ne može da dođe u ruke onih koji su joj potrebni i koji, koliko-toliko, paze na islamske propise. Dijeljenje takvim osobama nije dijeljenje sadake, jer za sadaku nisu mlade i zdrave osobe koje imaju onoliko koliko im je potrebno za skromnu prehranu i koje hodaju da ukupe koju paru za ćejf i luksuz. Osim toga, mnoge te žene nose u naramku i svoju sitnu djecu uprljanu do krajnosti, kao da se i voda u našim krajevima kupuje ili valjda drže sebe i djecu tako uprljanim da bi se više samilosti za njih probudilo. Mnogi muški hodaju oko džamije i kada muslimani izlaze iz džamije onda ih predusreću i, ko biva, u ime Boga traže sadaku. Bruka kojoj kraja nema! Svi smo mi svjesni da smo u ekonomskom smislu pali nisko i da mnogo više među nama ima siromaha nego što ih je ranije bilo. Ali pored svega toga, ova ružna navika prosjačenja ne smije ostati među nama bez kritike…“
Dva su razloga zbog čega sam doslovno citirao dvojicu ovih alima:
a) zato što je u narodu od starina duboko ukorijenjen stav da je ‘grijeh vratiti ispred kuće’, ili što bi naši stari običavali reći: „Ko god ti kaže ilahi ćun, ne smiješ ga vratiti.“ b)Drugi razlog je upravo taj što ovo nisu moje riječi, niti su riječi, kao što često ljudi znaju reći, ‘današnjih hodža’. Ovo su doslovno riječi i stavovi možda i najvećeg alima u svijetu koji je o tome govorio prije oko 1000 godina, i riječi možda najvećeg našeg bošnjačkog alima koji je o tome govorio pred početak II svjetskog rata (umro 1944.god.).
Uvažena braćo! Nekada se onaj ko je za sadake mogao sigurno prepoznati, kako i Kur'an navodi: „poznaćeš ih po izgledu njihovu – oni proseći ne dosađuju svijetu“, možda je nekada turska zakletva ilahi ćun govorila da je to zaista čovjek kojeg je teška muka natjerala da prosi, ali više nije tako! Odgovorno i pred Bogom Uzvišenim vam tvrdim da je danas više onih koji su u prosjačenju vidjeli brzu i lahku zaradu i koji na dobroj-merhametli duši mu'minskoj dolaze i do dnevne zarade za koju se pošten i čestit čovjek mora i do mjesec dan znojiti. Nema detektora koji će reći: ovome mogu dati, ovome ne mogu, niti vam ja to smijem reći. Ali vam smijem i moram reći da budete oprezni! Nije svako udjeljivanje sadaka i to moramo znati! Ja vam ne smijem reći: „Vratite svakoga ispred vrata“, a siguran sam da u većini slučajeva se sigurno radi o prevarantima kojima ne treba dati. Jer nas varaju, jer nam lažu, jer će moju i tvoju sadaku popiti, da ne kažem polokati. Ako se bojite grijeha, a vi svaki put kada ne dadnete takvima, odvojite taj dio što bi mu dali, pa ubacite u džamijsku kasu, dadnite markicu djetetu koje vidite da ode u mekteb i recite mu da je to zato što ide u mekteb – e tu se, tako mi Boga, nećete ogriješiti, a sigurno ćete tu sadaku naći na Sudnjem danu kao sadaku. Ono o čemu trebamo voditi računa jeste ajet kojeg smo citirali: „A na prosjaka ne podvikni!“ Taj ajet nas upozorava da onoga ko prosi ne smijemo poniziti, niti se grubo prema njemu odnositi.
Vjerujem da svako od vas zna za bar jedan slučaj da je čuo ili se lično uvjerio u prevare raznoraznih prosjaka našeg doba. Ja ću vam navesti nekoliko slučajeva koji su se, po svjedočenju imama, desili na području našeg Medžlisa:
U jednom džematu jedan od takvih profesionalaca je skupljao za pomoć pri operaciji jetre noseći pri tom neku sliku kao dokaz. Dotični imam mu je uzeo sliku na uvid, kad ono slika nečije vilice-zuba.
U jednom, pak, džematu, uz ramazan, neka žena (ciganka) je bila toliki maher u kukanju da joj je čovjek dao sav svoj iznos zekata kojeg je planirao dati u bejtul-mal …
U našem komšijskom džematu također je čovjek bio došao imamu, zamislite, sa dopisom kojeg je potpisao lično reisul-ulema da može ukupljati novac po džematima. Međutim, nije znao da je trefio na imama koji se u kompjutorsku tehnologiju itekako razumije, tako da je taj imam, kada je pogledao dopis odmah primijetio da je čovjek napisao na papir šta je htio, a onda iz nekog dokumenta na kojem je bio potpis reisul-uleme, kopirao isti ispod svoga teksta.
Čak su prije nekoliko sedmica po džematima hodala dvojica, ko od brda odvaljeni – i pred kućama govorili kako ih je, biva, imam tog džemata poslao i rekao da mogu u njegovom džematu ukupljati novac. Taj je i kod vas bio i vjerovatno i mnoge od vas prevario.
I ovdje vam posebno naglašavam braćo: kod pitanja odobrenja za sergije ili ukupljanje po kućama – taman da vam dođe neko sa potpisom reisul-uleme, muftije, vašeg imama, makar imao i sliku njegovu uz to, niko ama baš niko nema pravo na području našeg Medžlisa ukupljati bilo kakvu novčanu pomoć bez PISMENOG ODOBRENJA IZ NAŠEG MEDŽLISA!
Navest ću nekoliko primjera iz života Muhammeda, a.s., i ranih generacija muslimana koji govore u prilog onome što smo čuli. Od Enesa, r.a., se prenosi da je Muhammed, a.s. rekao: „Tražiti halal opskrbu dužnost je svakog muslimana. “ Mnogi su danas spremni sve, samo nisu spremni zavrnuti rukave i pošteno i dostojanstveno raditi i privređivati. Najlakše je leći na leđa i naglabati: svi su lopovi, svako vara, krade, a kad mu neko predloži neki posao, onda taj posao, biva, nije za njega, ili je mizeran ili je težak, ili će se oznojiti od njega… Takve osobe su slabe vjere, a karaktera sigurno nikakva, a onome ko je tanke vjere i još tanjeg karaktera ništa ne znači ispružiti ruku i tražiti. Takav će se zakleti na oca i majku, a nekmoli kazati ‘ilahi ćun’.
Takvi su poput jednog divanije koji je, kažu, jednom – dosadilo mu izležavanje i krenuo tražiti posla. Al’ kad nešto hoće, na putu sjede da odmori i ugleda ćoravu i sakatu pticu kako leži, a do nje doleti zdrava ptica i stavi joj hranu u usta i opet odleti. Skonta on i veli sebi: „Ko je poslao ovu zdravu pticu da nahrani ovu sakatu, tako će, ako Bog da, i meni nekoga poslati, i vrati se kući. Kada se vraćao, sretne ga jedan pobožnjak (Ibrahim b. Edhem) i upita ga: „Nađe li posla?“, a ovaj mu požuri ispričati šta je vidio – da se opravda. Kad je završio, pobožnjak mu veli: ‘Pa bolan, umjesto da se ugledaš na onu zdravu pticu ti se ugled'o na ćoravu i sakatu. Zar ne znaš da je Allahu draža ruka koja daje, nego ona koja prima!?'“
Nemojmo zaboraviti da su Allahovi poslanici bili najčasniji ljudi koji su hodili dunjalukom, a za Adema,a.s., se navodi da je bio zemljoradnik, Davud, a.s., je izrađivao pancire, Nuh, as., je bio stolar, Idris, a.s., krojač, a Musa i Muhammed, a.s., pastiri.
Poslušajmo jedan slučaj koji se desio Muhammedu, a.s. Došao mu je, za vrijeme oprosnog hadždža, čovjek i prosio od njega. Muhammed, a.s., mu je dao, a onda ga je povukao za rukav i upitao ga: „Imaš li išta kod kuće?“ Čovjek mu je rekao da ima samo jednu ponjavu i vrč za vodu. Muhammed, a.s., mu je rekao da mu ih donese. Kad mu ih je donio, navodi se da je to Poslanik, a.s., prodao za 2 dirhema. Zatim mu je dao jedan dirhem za porodicu, a za drugi dirhem mu kupio sjekiru i svojm mu je rukama nasadio i rekao da mu dođe za 15 dana. Čovjek je došao Poslaniku, a.s., nakon 15 dana i imao 10 dirhema u ruci. U tom smislu je Muhammed, a.s., i rekao: „Bolje je svakom od vas da uzme uže i donese na leđima breme drvan i proda ga, te time sačuva svoj obraz, nego da prosi od svijeta, makar mu oni dali ili ne dali.“
U tom smislu važi i ona izreka:“Ako hoćeš čovjeka nahraniti i pomoći mu, nemoj mu dati ribu da pojede, nego mu daj mrežu sa kojom će sebi uloviti ribu.“
Allahov poslanik, a.s., je rekao i slijedeće: „ Prošnja nije dozvoljena bogatom, niti zdravom i snažnom. Dozvoljena je samo onome koga je siromaštvo pritislo ili težak dug. Onome ko prosi samo da više ima, tome će na Sudnjem danu njegova prošnja biti ogrebotine na licu i žar kojeg će u džehennemu jesti. Pa ko želi nek manje ili više toga sebi sabere.“ Onda su Poslanika, a.s., ashabi upitali koliko čovjek treba da ima pa da se smatra bogatim i da mu je haram prositi, pa je odgovorio: „Onoliko koliko može ručati i večerati.“
Molim Uzvišenog Boga da se o ljude ne ogriješimo i da se ljudi od nas ne ogriješe, te da svoju sadaku i nađemo sadakom na Sudnjem danu. Amin.
KONSULTIRANA LITERATURA:
Studije iz šerijatskog prava, Mehmed Handžić;
Preporod islamskih nauka, Muhamed el-Gazali;
Islam i siromaštvo, Jusuf el-Karadavi.
Hatib: Senad ef. Omić, prof.