Prva trećina svetog mjeseca ramazana u BiH obilježena je rušenjem mesdžida u džematu Sturba. Ovaj događaj ražalostio je sve muslimane u Bosni i Hercegovini. Kako se Bošnjaci u Livnu nose sa ovim tužnim događajem?
Hadžić: Ovaj događaj je sve muslimane u Livnu jako pogodio, posebno one u Sturbi. Sjećam se kad sam ih obavijestio da smo sakupili novac za njegovu izgradnju bili su presretni, jer će od sada i oni imati svoj mesdžid, imat će gdje zajednički klanjati, okupljati se, učiti djecu… Sreći nije bilo kraja. Posebno je svečano bilo kad smo započeli sa izgradnjom. A onda odjednom, kao grom iz vedra neba, odjeknu vijest da naše komšije sakupljaju potpise protiv izgradnje mesdžida. Prvo nevjerica, a onda kad se vijest potvrdila i kada smo dobili spisak zahtjeva potpisnika peticije, nismo mogli vjerovati da naši susjedi, od kojih smo očekivali podršku i pomoć, jer smo komšije, pa komšije trebaju tako postupati, nismo mogli vjerovati da to naši susjedi zahtijevaju. Da nam ne daju graditi mesdžid i da traže da srušimo ovo što smo do sada izgradili!? Doživjeli smo strašan šok. Niko to nije mogao pretpostaviti. Pa da smo mogli predvidjeti, zar bismo išli u gradnju? Naravno da ne bismo. Tužni smo i ožalošćeni. Toliko čekati na izgradnju mesdžida, a onda se pobune komšije i sruše ga. Nije to lahko podnijeti.
Nakon rušenja mesdžida u Sturbi, svi dobronamjerni i razumni ljudi u BiH se pitaju zašto livanjskim Hrvatima smeta da njihove komšije Bošnjaci na svojoj zemlji i u svom selu sagrade sebi mali mesdžid. Imate li Vi odgovor na ovo pitanje?
Hadžić: To pitanje neprestano postavljamo. Zašto? Zašto? Stalno ponavljaju kako je to bespravno izgrađen objekat i da oni žele poštovati zakon i da je to jedini razlog. Međutim, mi sada jasno znamo da nije to razlog. Pa da oni žele poštovati zakon, prije ovog objekta ima na desetine drugih koje bi trebalo porušiti jer su izgrađeni bez ikakvih dozvola, koje ni dan-danas ne posjeduju. Mi nismo izbjegavali zakon, mi smo sve oko ovog objekta pustili u proceduru, jer da biste predali zahtjev za dozvolu, moraju vam imovinski odnosi biti čisti. Pošto smo to preko advokata dali u proceduru, čekali smo samo da on to završi i onda bismo sve uredno predali. Pa mi smo sve naše objekte uradili sa potrebnim dozvolama. Niti jedan naš objekat nije bespravno izgrađen, za svaki posjedujemo potrebne dozvole. Zašto bi to činili sa ovim objektom u Sturbi. Jedini razlog naše žurbe je blizina mjeseca ramazana, gdje smo htjeli završiti prostoriju za klanjanje prije ramazana, kako bismo ramazan proveli u ljudskim uslovima, jer ove godine do sada gdje smo klanjali to nisu bili ni približno uslovi u kojima se klanja. Dakle, nije bilo ni jednog realnog i razumnog razloga zašto bi nam rušili mesdžid. Kažu bila je planirana munara. Evo ja sada kažem: i da jeste zašto bi to poštenim ljudima smetalo? Ali evo sad kažem: munara visine 4m je bila spominjana u nekim razgovorima, ali smo na kraju i od toga odustali. Čak smo odustali i od lukova na prozorima, kako bismo i na taj način pokazali neku vrstu kompromisa, jer je nama trebao prostor za naše aktivnosti i nismo željeli nikakve dijelove objekta što bi naše komšije mogli shvatiti kao provokaciju, a zar može biti provokacija izgradnja objekta koji je neophodan za upražnjavanje vjerskih potreba… Ali bilo je uzalud. Insistirali su na rušenju. Kasnije će pravi razlog isplivati na površinu. U razgovorima sa vođama peticije otvoreno su nam rekli da oni ne žele u svojoj župi islamski objekat i da ga nikada nećemo izgraditi. Očigledna je bila mržnja na njihovim ustima dok su to govorili. A šta su tek osjećala prsa njihova možemo samo zamisliti.
Kada su čuli da je reisul-ulema klanjao na temeljnoj ploči mesdžida koju nisu bili toga dana uklonuli, sljedeći dan su došli sa velikim bagerom i uništili i tu ploču i odvezli materijal. A evo sada svaku noć u vrijeme teravih-namaza u nekoliko vozila nailaze cestom pored mjesta na kome je bio mesdžid i uključuju sirene kako bi na taj način nama pokazali koliko su oni radosni zbog rušenja mes džida. Da čovjeku pamet stane.
Po mnogima uloga Katoličke crkve u cijelom ovom slučaju je veoma zabrinjavajuća. Naša stranka je otvoreno prozvala Katoličku crkvu za sramnu šutnju kojom se odobrava navedeno ponašanje Hrvata prema Bošnjacima u Livnu. Kako komentirate ponašanje Katoličke crkve u vezi rušenja mesdžida u Sturbi ali i hrvatskog naroda u BiH?
Hadžić: Pa mi smo u traženju povoljnog rješenja za nas u ovom slučaju razgovarali i sa katoličkim svećenicima. Tako smo razgovarali sa župnikom župe Vidoši kojoj selo Sturba pripada fra Perom Kulišem, koji nam je kazao da on lično nema ništa protiv džamije sa munarom i da ne vidi zašto je potrebno to osporavati. Isto su nam rekli i fra Marko Semren, gvardijan samostana Gorica u Livnu i dekan fra Marko Jukić. Međutim, istina je i to da nikada to javno nisu kazali ni na radiju ili televiziji niti smo čuli da su to rekli za oltarom svome puku. Jedini koji je nešto poduzeo je biskup Komarica kojem sam pisao i tražio da interveniše kod lokalnih vlasti. On je i napisao pismo načelniku Općine Livno Luki Čelanu i predsjedniku vlade 10. kantona Nediljku Rimcu u kojem ih je zamolio da problem riješe “ljudski a ne nasilno”, ali i to je bilo bez nekog učinka. Ostaje dojam da su se fratri malo više založili da ne bi bilo rušenja. Također, želim istaći da je zabrinjavajuće slab ili nikakav glas pripadnika hrvatskog naroda kako ovdje u Livnu, tako isto i šire. Nismo dobili riječi razumijevanja, potpore, utjehe, a da ne govorimo o podršci. Niko se od vladinih niti nevladinih udruženja, intelektualaca, pojedinaca nije udostojio izraziti svoje neslaganje sa ovim sramnim činom. To je ono što zabrinjava i govori koliko je još uvijek Bosna i Hercegvoina opterećena negativnim nasljeđem iz prošlosti.
Stiče se dojam da su lokalne vlasti u Livnu dale sve od sebe da se mesdžid u Sturbi sruši baš u ramazanu. Kako komentirate ponašanje lokalnih vlasti u ovom slučaju i kakav je odnos tih istih vlasti prema Bošnjacima u ostalim segmentima društvene stvarnosti u Livnu?
Hadžić: Imam osjećaj da su lokalne vlasti igrale dvostruku igru. S jedne strane nama su stalno govorili kako oni imaju dobru volju izdati potrebnu dozvolu, ali kao zbog potpisnika peticije to ne smiju, jer je izvršen strašan pritisak na njih i svaki drugi postupak osim rušenja će proizvesti samo još veći pritisak. Mi smo u međuvremenu (22.6.) predali zahtjev za lokacijsku dozvolu i zamislite do dana današnjeg nismo dobili nikakav odgovor, ni pozitivan ni negativan. Općinske vlasti nisu imale hrabrosti učiniti jedinu ispravnu stvar: zaustaviti gradnju do izdavanja potrebnih dozvola, a nakon toga, naravno, dozvoliti nam da završimo svoj mesdžid. Oni su na opće iznenađenje i naše zaprepaštenje izdali rješenje o rušenju objekta. Kada smo vidjeli da će se to zbilja i dogoditi i da nema nikakve nade za pozitivno rješenje slučaja za nas, tražili smo da sami uklonimo objekat kako bismo spasili što više materijala, što je inspektor i odobrio, jer im je to bila idealna kombinacija: objekat bi bio uklonjen i udovoljilo bi se potpisnicima peticije, a s druge strane mi bismo sami to učinili i niko ne bi mogao vlastima ništa prigovoriti, niti bi to bilo medijski popraćeno. Mi smo i počeli polahko uklanjati cigle, jer nismo imali nikakvog roka. Nedugo zatim počela je sezona poljskih radova, pa su mještani koji su se prihvatili ovog zadatka morali obaviti svoje poljske radove. Malo iza toga nastupio je ramazan pa smo sve prolongirali do iza ramazana. Druga strana nije više mogla gledati objekat, te su se ponovo pokrenuli i zatražili od inspektora Hrvoslava Perkovića da donese rješenje o prinudnom rušenju, što je ovaj hitnim postupkom i učinio, te odredio da rušenje bude, zamislite, usred ramazana. Mi smo jednim dopisom tražili bar toliko razumijevanja da to odgode do iza ramazana, ali ni tu nije bilo sluha. Tog osmog dana ramazana dovezli su bager i uz veliki broj policije i specijalaca srušili su naš mesdžid. Jezovito.
Bošnjački politički predstavnici u BiH ostali su nijemi i bez reakcije na rušenje mesdžida u Sturbi. Kako komentirate njihovu šutnju i recite nam nešto više o ulozi i ponašanju bošnjačkih političara u Livnu kada je u pitanju rušenje mesdžida u Sturbi ali i kad je u pitanju ukupni život Bošnjaka u Livnu?
Hadžić: Na visokom nivou da, izostala je ta reakcija. Umjesto da su svi u jednom glasu osudili ovaj neljudski čin rušenja mesdžida, doživjeli smo jednu veliku tišinu. Ali naši lokalni predstavnici su zbilja do posljednjeg časa zajedno sa nama tražili rješenje ne bi li se izbjeglo rušenje, učestvovali su u raznim pregovorima, ali moramo istaći, mi smo ovdje malobrojni, pa ni naši političari nemaju neki značajniji utjecaj. Oni se trude koliko mogu, ali ponavljam nemaju prevelik utjecaj na svoje koalicione partnere u stvarima u kojima i oni imaju svoje interese. Međutim, ostaje utisak da bi ta bošnjačka politika morala biti malo žustrija u odbrani naših interesa, a ne u svemu se povlačiti i dobijati samo mrvice i time se zadovoljavati. Međutim, moram ovdje istaći da je naš uvaženi reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić zajedno sa muftijom mostarskim Seidom ef. Smajkićem i šefom svoga kabineta Muharemom ef. Hasanbegovićem istoga dana bez imalo dvoumljenja napustio sve svoje obaveze i toga dana je bio sa džematlijama u Sturbi, sa kojima je iftario i koje je ohrabrio i poručio im da nisu sami niti će to ikada biti. Nakon toga reis ef. je klanjao teraviju u Livnu u džamiji h. Ahmeda Dukatara i uputio riječi podrške muslimanima Livna i ta podrška je mnogo značila muslimanima u tom trenutku koji su pomislili da se zajedno sa ovim mesdžidom čitav njihov svijet porušio. Zato smo zahvalni našem reisu Ceriću koji se pokazao kao pravi pastir koji brine za svoje stado. Naravno, osim ovoga mi svakodnevno primamo desetine poziva običnih ljudi koji nam izražavaju potporu i koji suosjećaju sa nama u ovoj velikoj nepravdi koja nam je nanesena.
Mi smo čvrsto odlučili izgraditi naš mesdžid i mi ćemo, ako Bog da, na tome i ustrajati.
Hoće li rušenje mesdžida u Sturbi učvrstiti ili oslabiti redove Islamske zajednice i Bošnjaka u Livnu?
Hadžić: Ni u kom slučaju neće oslabiti naše redove. Mi smo čvrsto odlučili izgraditi naš mesdžid i mi ćemo, ako Bog da, na tome i ustrajati. Mi izgradnjom ovog mesdžida želimo samo zadovoljiti svoju potrebu za adekvatnim prostorom za naše aktivnosti i ništa drugo. Nama niti su namjere bile provokacije niti nam to treba. Ali isto tako, neka se ne zanose mišlju neki ljudi iz hrvatskog naroda da ćemo njih pitati šta to nama treba, pa ako oni odluče da nam to ne treba onda nećemo ni graditi. Mi ćemo sami odlučivati o svojim potrebama i naravno raditi i graditi ono što nam treba, ni više ni manje od toga. Ovo jest bio težak udarac svakom ko voli džamije, svakom ko se imalo osjeća muslimanom i Bošnjakom, ali mnogi pozivi ohrabrenja i podrške koje smo dobili ovih dana govore nam da nismo sami, da su svi muslimani u Bosni i Hercegovini sa nama, da zajedno proživljavamo sve ovo, daje nam jednu novu nadu u svjetliju budućnost, kao i snagu da ustrajemo u našem nastojanju da budemo muslimani i kao takvi da opstanemo u ovoj vrlo osjetljivoj sredini. Osim ovog psihološkog udara, mi smo imali i značajnu materijalnu štetu, gdje su neki ljudi već izrazili svoju spremnost na pomoć u saniranju nastale štete. Ovim putem pozivamo sve one koji mogu pomoći neka to i učine, a svima se skupa zahvaljujemo na riječima podrške i ohrabrenja, kao i na materijalnoj pomoći koju će pružiti.
Razgovarao: Ezher Beganović
Saff br. 274
Preuzeto sa Islambosna.ba