Bismillahirrahmanirrahim! Dragi ahbabu i sugrađanine hadži Kasime. Dobrodošao u bosansko-američki sedmičnik SabaH. Prvo pitanje s kojim želim započeti ovaj razgovor je: koliko džem'ata pokriva Medžlis Islamske zajednice Banja Luka?
MUJIČIĆ: Bismillahirrahmanirrahim! Hvala ti na ukazanom povjerenju i želji da napraviš intervju samnom u listu SabaH. Sto se tiče tvoga pitanja o broju džem'ata – po zadnjem popisu odnosno izborima koji su održani prije četiri godine, bilo je petnaest džem'ata. Dakle, riječ je o organiziranim džem'atima koji su delegirali svoje predstavnike u Skupštinu Medžlisa Islamske zajednice. Broj džamija ne odražava i broj džem'ata na području našeg Medžlisa. Naprimjer, u Novoseliji postoje četiri džamije, ali dva dzem'ata. Isto tako, mi u Banja Luci gradimo ukupno 22 džamije, a evo, imamo 15 džem'ata.
Kada si spomenuo 22 džamije, pretpostavljam da si mislio ne samo na grad Banja Luku, nego na područje Medžlisa?
MUJIČIĆ: Upravo tako.
Koliko je džamija do sada obnovljeno, odnosno službeno otvoreno, posebno na nivou grada Banja Luke (do agresije mi smo baratali brojem od 16 banjalučkih džamija koje su porušene), a koliko na nivou Medžlisa?
MUJIČIĆ: Na nivou Medžlisa otvoreno je 12 džamija, a u gradu Banja Luci 9. Da nabrojim do sada otvorene džamije u Banja Luci: Hadži Šabanova, Tulekova, Behramefendijina i Hadži Kurt – sve četiri u Novoseliji, Sofi Mehmedpašina u Gornjem Šeheru, Hadži Begzad na Grabu, Seferbegova pod Pećinama, Hadži Omerova u Dolcu i Hadži Salihija u Stupnici. Da spomenem i preostale, na području Medžlisa: Basići, Čelinac i Vrbanja.
Mi smo onomad vrbanjsku džamiju računali među 16 banjalučkih džamija, jer je prigradsko naselje, ali nije ni važno. A koliko je džamija trenutno u fazi izgradnje?
MUJIČIĆ: Sve ostale su u izgradnji.
Osim Arnaudije?
MUJIČIĆ: I Arnaudija je u izgradnji. Naime, temelji su joj otkopani, projekat za petnaestak dana treba da bude gotov i mi ćemo uskoro podnijeti zahtjev za građevinsku dozvolu za sanaciju temelja. Planiramo ga sanirati do zime, ako Bog da. Mada možemo reći da je rekonstrukcija Arnaudije započela prije 5-6 godina postavljanjem ograde, te rekonstrukcijom česme i ulazne kapije.
Koliko aktivnih imama radi na području Medžlisa?
MUJIČIĆ: Radi deset aktivnih imama plus muallima, kao jedanaesta.
Primjećujem da je to uglavnom mlađi kadar.
MUJIČIĆ: Uglavnom.
Kakvi su kontakti sa banjalučkom eparhijom te sa gradskim vlastima?
MUJIČIĆ: Mi se sa predstavncima SPC u Gradu susrećemo samo kada je to nezibježno i na “neutralnim” terenima. Znači, na zajedničkim sastancima. Nas muftija je upriličio dvije posjete vladiki Jefremu, ali ovaj nije uzvratio. Sa gradskim vlastima, međutim, nemamo zadovoljavajuće kontakte jer oni ne pokazuju interes. Zanimljivo, mnogo bolju suradnju i kontakte imamo sa entiteskim vlastima, nego gradskim.
Da, ta priča o odnosu SPC prema nama datira jos od 1992. godine kada oni prvi puta nisu nama došli za Bajram. Otad, pa cijelo vrijeme dok sam ja bio ovdje, oni se ne pojavljuju i vidim da se taj odnos, nažalost, nastavlja do danas. Naime, smatram da komunikacija treba da postoji među vjerskim zajednicama, u oba smjera, neovisno o političkim prilikama. No, to je tema složenija i sama za sebe i nećemo više o tome. Ali evo, sada ću načeti neku drugu: naime, predstavnici IZ-e su bili u maju na komemoraciji žrtvama logora Jasenovac u Donjoj Gradini. Eh, sada, ima li neka crta u vezi s tim pa da predstavnici IZ-e, koji predstavljaju sve nas – muslimane Banja Luke i šire, kažu da ispod te crte više nećemo?
MUJIČIĆ: Ja ću odgovoriti sa svog aspekta i u svoje ime. U Jasenovcu je bilo i žrtava muslimana, kao što je bilo i Hrvata, Roma.. i o tome postoje pisani dokumenti. Prema tome, zašto ne ići na u komemoraciju? Treba svakoj žrtvi ići i pokloniti joj se. Naravno, kod nas je sve politika – i Srebrenica i Gradina.., zapravo, sve se to politizira. Po mom shvatanju, bilo kojem čovjeku koji je nevino ubijen treba mu proučiti Fatihu ili pokloniti mu se na drugi način. Ne bih ja za tu oblast podvlačio crtu kada su u pitanju vjerske zajednice. U mnogim drugim oblastima treba je podvući. Ali, treba ići i pokoniti se žrtvama, bez obzira što oni nama ne dolaze.
Medjutim, primjetio sam na ulazima obnovljenih i otvorenih banjalučkih džamija veoma pikantne mesingane pločice na kojima piše ime vakifa, godina gradnje džamije i godina njene rekonstrukcije. Po meni, nedostaje još jedan bitan podatak: kada je džamija spaljena ili srušena. Ja razumijem da se ovdje ne može napisati kao naprimjer na Tuzlanskoj kapiji da je izvršilac zločina “srpski fašistički agresor”… Meni je lično, kao Banjalučaninu i čovjeku koji je blizak ovoj zajednici od rođenja, zasmetalo da na tim pločicama nije naznačena godina rušenja..Zasto nije naznačena?
MUJIČIĆ: Odgovor bi trebao biti ovakav: Tuzla i Banja Luka nisu isto. Lahko je i u Tuzli, Sarajevu, Zenici…Međutim, mi ovdje, prije nego bilo šta uradimo,moramo se tri puta preispitati, treba li to tako ili ne treba. Vagamo po nekoliko puta. Možda ponekad izvagamo i naopako…
Čija je odluka da se ne stavljaju godine rušenja/paljenja naših džamija – Medžlisa, Muftijstva ili iz Sarajeva?
MUJIČIĆ: Iz Sarajeva. Da nastavim prethodnu misao: u nekim stvarima ja sam lično pun snage i energije da bih išao glavom kroz zid, a u nekim sam apsolutno razuman i znam spustiti loptu na zemlju. U jednom trenutku sam mislio i kod table: ma treba staviti sve – i godinu rušenja i ime i prezime rušitelja. Međutim, kada bolje razmislim, mi ovdje trebamo graditi suživot i toleranciju. Spomenuli smo već odnos gradskih vlasti prema Islamskoj zajednici – on nije dobar i sve trebamo uraditi da bude bolji. Ovdje je suživot na prvom mjestu i Bosne i Hercegovine nema bez tri konstitutivna naroda. Ako je to tako, onda hajd'mo se truditi da gradimo taj suživot, da popravimo pokidane veze, da odnosi između Islamske zajednice i Pravoslavne crkve poboljšaju te između Gradske uprave i Islamske zajednice, da popravimo odnose sa komšijama i smatram da su oni već, na neki način, normalizovani. Velika je razlika u tom pogledu prije deset godina i danas. Znamo šta je bilo 7.maja 2001. ali danas je potpuno drugačije, bolje. To je taj put kojeg mi moramo pratiti i graditi. Nešto moramo progutati, nešto moramo uraditi drukčije nego što bismo željeli, ali samo da idemo naprijed.
Da li ima provokacija, napada na vjerske objekte, mezarja? Naime, poznato je, barem na ovim prostorima, da ako reprezentacija neke susjedne zemlje zabilježi uspjeh na nekom evropskom ili svjetskom takmicenju, a pogotovo ako izgubi, onda se napadaju oni koji su u manjini. Ima li toga još, i, konkretno, je li bilo tijekom svjetskog prvenstva u nogometu, naročito kada je Srbija ispala?
MUJIČIĆ: Ja uvijek poredim 2001. godinu i danas. To je toliko velika razlika…
Je li trend takav da je u stalnom poboljšanju?
MUJIČIĆ: Apsolutno. U sportu se dešavaju čudne stvari. Poslije svake utakmice ima i povrijeđenih, ponekad i poginulih i to je tako svugdje u svijetu. Međutim, ja bih sport izuzeo iz ove priče..
To je bila samo digresija i da se navede povod.
MUJIČIĆ: Naravno, povod je uvijek lahko naći ako se hoće neki belaj napraviti. Evo, ja sam gledao to svjetsko prvenstvo na tv. i čini mi se da je u medijima bilo prezentirano više u negativnom kontekstu nego što je stvarno bilo, kada je riječ o izgredima konkretno ovdje u Banja Luci.
Hoćeš reći da je to medijski malo napuhano?
MUJIČIĆ: Ne malo, nego dobro napuhano. Praktično, ništa se i nije desilo, a u novinama je pisalo kao pokušaj napada na Ferhadiju.
Dobro, fino. A da li ovo gradilište Ferhadije obezbjeđuje policija?
MUJIČIĆ: Jeste. Eh, sada, kako i koliko je ono obezbjeđeno, mogli bi diskutovati o tome.
Ali formalno jeste?
MUJIČIĆ: Formalno jeste i to 24 sata dnevno. Još da kažem da u situacijama kada oni predviđaju da bi moglo biti incidenata, pojačaju obezbjeđenje i to se da primjetiti.
Evo nas sada kod Ferhadije, koja je biber po pilavu našeg razgovora ili, da kažem po onoj – kajmak dolazi na kraju. Da li ste zadovoljni sa dinamikom njene obnove s obzirom na sve okolnosti koje su nam poznate, uključujući i dešavanja 2001. godine itd.? Jesi li Ti lično zadovoljan?
MUJIČIĆ: Ja lično nisam zadovoljan. Naime, ja bih volio da je ona bila završena još prije tri godine, ali jedno su želje a drugo objektivne mogućnosti. Nama je najteže bilo prve tri-četiri godine. Mi smo se tada satrali radeći ali to se nije vidjelo.
Kada je, zapravo, započela njena intenzivna obnova, ne računajući u to polaganje kamena-temeljca?
MUJIČIĆ: Ponavljam, nakon kamena-temeljca mi smo se satrali radeći ali se to nije vidjelo. Radili smo više nego danas. Trebalo je pronaći te fragmente, izvući ih, prevesti ovdje i sortirati ih…ništa od toga se nije vidjelo na ovom lokalitetu Ferhadije. Bili smo javno prozivani – “ništa ne radite, ovo…ono…”, a mi uvijek znojni i umorni baš od rada. Vratimo se dinamici. Ovaj objekat je toliko ozbiljan, toliko složen da je u njega uključeno blizu 50 najeminentnijih stručnjaka svijeta, da se ne pita obični džematlija i čovjek o gradnji tog objekta. Ovaj projekt je jedinstven u svijetu pa stoga ne možemo da koristimo ničija iskustva. Maksimalno je zalaganje da bude 100%-tno isti objekat kao i prije.
Na istim temeljima?
MUJIČIĆ: Da, na istim temeljima i to apsolutno nije nimalo sporno. Nastoji se da svaki njen detalj bude autentičan ili identičan. Sta je problem? Problem je što više njenih originalnih fragmenata ugraditi i tu sada dolazi do zastoja, do sporog rada.
Ima li tih fragmenata i koliko ste ih već ugradili?
MUJIČIĆ: 60% originalnih fragmenata je u njenim zidovima, dakle oni koji su pronađeni, identifikovani i vraćeni na njihovo originalno mjesto. Naravno, nedostajuće fragmente crpimo iz novog majdana i, kao što znaš, on je u Sitarima. Cak je utvrđeno da je ta sedra iz majdana zapravo njena originalna sedra budući da smo nosili uzorke i stare i nove u nadležne institute koji su potvdili da se radi o istom kamenu. Moram naglasiti da smo saglasnost za eksploataciju kamena iz majdana u Sitarima i sve druge potrebne papire dobili u rekordno kratkom vremenskom roku, zahvaljujući Dodiku. Ovo govorim i iz razloga što znam kakve probleme imaju ovi iz Federacije upravo sa papirologijom.
Još želim malo da razgovaramo o tužbi Islamske zajednice protiv RS koja je u prvom stepenu dobijena (tužena strana dužna tužitelju isplatiti na ime odštete iznos od 67 miliona KM). Međutim, viša instanca – Vrhovni sud RS je istu poništio. Jeste li vi sada iskoristili svoje slijedeće pravne mogućnosti i prema kome?
MUJIČIĆ: Tu tuzbu vodi Rijaset Islamske zajednice putem advokata Hrvačića, a ne Medžlis.
Ali koordinirano s vama?
MUJIČIĆ: Naravno, jer dobili smo i mi kopiju presude.Jesmo li zadovoljni sa prvostepenom presudom? Jesmo u smislu da je presuđeno u korist nas. Međutim, o ostalim elementima presude, visini štete..možemo diskutovati. Jer, ne može se financijski niti materijalno iskazati šteta zbog porušenih džamija koja je multipliciranog karaktera. Oni su se, dakle, žalili i Vrhovni sud nije poništio presudu, čak je doslovno rečeno da nijedan od elemenata iste ne spore, sve što je učinjeno istina je. Ali, jedini elemenat kojeg su našli i čime su oborili presudu jeste po njima njena zastara.
Zar tako nešto može zastariti?
MUJIČIĆ: Naravno da ne može. Evo, juče je njihova krim-služba bila ovdje na predmetu istrage o porušenim džamijama, znači oni sami rade na tome da se pronađu počinioci. Nijednog momenta nije upitno da će se ići prema Sudu BiH i ne sumnjamo u ishod u našu korist.
Da li je bilo pokušaja za vansudskim poravnanjem, s njihove strane?
MUJIČIĆ: Nije.
A ako eventualno bude, da li je naša strana spremna na tu temu uopće razgovarati?
MUJIČIĆ: Ne razmišljamo o tome i idemo u nastavak tog procesa vjerujući da ćemo ga dobiti.
Da li bi Ti, kao predsjednik Medžlisa, prihvatio vansudsko poravnanje kada bi Tebe pitali?
MUJIČIĆ: Ne bih! Inače sam uvijek za to da ako se nešto da u proces, neka se i završi u institcijama pravnog sistema koje poštujem. Kakva god da bude konačna-pravosnažna odluka, ja ću je poštovati. Hoću li ja biti zadovoljan njome ili ne, to je druga stvar.
Malo prije si spomenuo da su kriminalistički organi RS pokrenuli postupak eventualnog procesuiranja počinioca rušenja naših džamija. Evo, to se dešava 17 godina poslije rušenja, paljenja itd. Kako tumačiti da se oni sada uključuju u tu priču?
MUJIČIĆ: Ne volim komentarisati ono u šta nisam bio uključen. I ja sam nezvanično čuo da su bili juče u prostorijama Medžlisa, kada sam se nalazio u Sarajevu. Bili su primljeni ovdje od strane mojih saradnika, ali nikakvog razgovora nije ni bilo. Moje je mišljenje da su davno trebali pokrenuti ovaj postupak a zašto nisu vjerovatno su razlog opstrukcije. Zašto ipak sada? Pretpostavka je moja da je neko ipak izvršio pritisak na njih. Hvala Bogu, nikad nije kasno.
Evo dokaza da to ne zastarjeva.
MUJIČIĆ: Tačno.
I Ti si, kao predsjednik Medžlisa, spreman da ako Te pozovu na razgovor na tu temu, da im budeš na raspolaganju?
MUJIČIĆ: Moram biti.
Na samom kraju, imaš li neku poruku našim ljudima, posebno Banjalučanima, neću da kažem u dijaspori, nego u izbjeglištvu/prognaništvu/muhadžirluku?
MUJIČIĆ: Ja imam običaj reći da ovo sve što gradimo u Banja Luci, da nije naših ljudi vani, ništa mi ne bi uradili. Jer, toliko smo nemoćni i financijski tanki da ništa zaista ne bi uspjeli. Ima nas ipak popriličan broj u Banja Luci, ali para nema. Naravno, hvala svima onima koji su dali svoj doprinos. Neki dan smo imali delegaciju mladih iz Svedske pod nazivom “Banja Luka u srcu”.Pokrenuli su akciju prikupljanja sredstava za Ferhadiju, došli ovdje i donijeli…nije u pitanju iznos, nego je u pitanju njihova akcija i želja da pomognu, a posebna vrijednost toga je što to omladina radi. To je ono što je poenta. Prema tome, ja ne mogu izdvojiti ni Ameriku, ni Svedsku ni Australiju…svi naši ljudi iz bilo kojeg kraja svijeta osjećaju Banja Luku, osjećaju Islamsku zajednicu, daju svoj doprinos i ja im neizmjerno čestitam i zahvaljujem. Međutim, imam i ovu poruku: nismo zadovoljni sa povratkom, želja nam je svima da bude bolji, ali realno gledajući i nije mogao biti bolji. Zašto da ja kažem ljudima da se vraćaju i onda da sjede ovdje i da ne rade. Prema tome, moja je poruka: ne dolazite dok se ne steknu uslovi za to pa da donesete svoj kapital i uložite ovdje. Ja vjerujem u taj – ekonomski povratak i on će se i desiti. S druge strane, povećanje naše brojnosti u ovom gradu očekujem upisivanjem naše omladine iz Bihaća, Cazina, Sanskog Mosta i drugih krajiških mjesta na banjalučke fakultete. Jer, naš mladi Bošnjak koji završi neki od ovdašnjih fakulteta, on će poželjeti da ostane u Banja Luci.
Ima li takvih pojava?
MUJIČIĆ: Kako da ne. Dakle, to je onaj drugi priraštaj stanovnistva.Treći je da će mnogi naši ljudi iz Cazinske krajine poželjeti da žive u Banja Luci jer ovo je primamljiv i lijep grad.
Meni je najljepši.
MUJIČIĆ: I meni.
Pošto živim van Banja Luke i domovine, svjedokom sam da ima ljudi iz našeg grada koji nisu Bošnjaci, ali koji suosjećaju s nama i doživljavaju s radošću obnovu Ferhadije. Kakva su Tvoja iskustva s tim i da li daju priloge za Ferhadiju?
MUJIČIĆ: I moja su pozitivna. Zaista ima Srba koji se raduju obnovi Ferhadije pa čak daju i svoje priloge. Samo, to ovdašnji mediji prešućuju. Ja im poručujem neka objave takve primjere koji vode ka opštem dobru u ovom gradu. Prema tome, ne možemo mi u isti koš trpati sve.
Ovo što si sada potvrdio ukazuju da ipak ima nade za suživotom u Banja Luci, ma koliko ovi primjeri bili usamljeni, ali neka budu embrion za boljitak u ovom gradu.
MUJIČIĆ: Ja nijednog trenutka nisam izgubio nadu u bolje sutra i, ako Bog da, bit će bolje sutra.
Hvala i živ bio.
MUJIČIĆ: Hvala i tebi.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (219)
(prenešeno iz bosansko-američkog heftičnika SabaH)