No, jedna mi se stvar porađa kao nova u tom svekolikom sagledavanju Poslanikove hidžre i, naravno, hidžre prvih muslimana, a koja u kontekstu naše posljednje hidžre se postavlja kao urnek po kojem, nažalost, nismo postupili i primjer u kojem smo evidentno fulali. I zbog toga, izeđu ostalog, danas ispaštamo. A o čemu se, dakle, radi?
Kada je Muhamed, a.s., kao posljednji u nizu muhadžira iz Mekke, došao u Medinu – tu su ga stanovnici prihvatili za lidera. Muslimanima je dakako bio Poslanik, no, Jevreji, sabejci, kršćani i drugi nemuslimani su se prema njemu ponijeli na način da je on Poslanik, ali ne njima već muslimanima, a za njih je on bio Muhamed sin Abdullahov. Ipak su ga prihvatili, modernim riječnikom kazano, kao gradonačelnika. I šta je Muhammed, a.s., uradio kada je došao u Medinu i uspostavio vlast? Zapravo, postavit ću potpitanje: šta je mogao uraditi Poslanik, a.s., kada je došao u Medinu? Mogao je, prije svega, narediti i organizirati da se muhadžirima/izbjeglicama iz Mekke, koji su u tom gradu sve ostavili, naprave kuće u kojima će živjeti. Jer, kuća/dom je temeljno pravo svakog čovjeka, uvjet njegove slobode i života. Ako čovjek nema kuću, onda je podstanar, ako je podstanar onda nije slobodan u odlučivanju koliko bi trebao i mogao biti itd.
Muhadžiri iz Mekke u svom rodnom gradu sve su ostavili, od kuća, porodica, poslova, imetaka, pa i „prijatelja”, a, opet, sa sobom su ponijeli najbitniju stvar – vjeru. I je li mogao Poslanik, a.s., narediti da se iskoriste medinske palme i čerpić pa da se svim tim muhadžirima kuće naprave?! Da, mogao je, ali to Poslanik nije uradio. On je postojeće arhitektonsko i materijalno stanje, koje je zatekao, maksimalno iskoristio „naredivši” da stanovnici Medine ensarije/pomagači podijele svoj životni prostor sa muhadžirima. Ensarije su velikodušno podijelile svoje kuće s muhadžirima, jedna soba najednom imala je dva i više kreveta, jedna kuća dvije porodice, jedna sofra duplo više usta itd. A zatim će muslimani Medine napraviti jednu kuću za sve koja će im biti dovoljna, to je bila džamija, ujedno i Poslanikov dom, ali će zato Poslanik i prvi muslimani u Medini graditi sistem, zajednicu, društvo, poredak, gradit će, zapravo – državu.
Poslanik u Medini ne pravi kuće i vile, on pravi ustav – Medinsku povelju. Također, sa jevrejskim plemenima sklapa savez, ukratko gradi odnose među ljudima i gradi grad/državu. Zato će od te savršene medinske zajednice nastati tako jako društvo i sistem koji će za manje od dvije decenije osvojiti pola do tada poznatog svijeta.
A gdje smo mi u toj svekoliko konstelaciji?! Mi smo se prije svega dali u kuće i vile, u termo fasade i kovane ograde, u bašče i vrtove, u cvijeće i zidove, u namještaj i automobile… Muhadžiri naši diljem svijeta rasuti, kad je rat stao, prvo što su uradili, gotovo i jedino, kuće su (veće nego su imali) i vile pravili! Upravo smo to radili nakon hidžre, gradili smo se a nismo gradili državu, koliko smo mogli i koliko smo trebali – svim silama.
U prethodnoj kolumni sam spomenuo krilaticu koja je oslikavala život i odnos prema njemu u muslimanskoj Španiji u vremenu Konvivencije, miroljubivog i produktivnog suživota između muslimana, Jevreja i krćana, u njoj se kaže: Kršćani prave vojsku, muslimani prave zgrade, a Jevreji prave novac. U povijesnim realizacijama najlošije su prošli muslimani, oni koji su gradili kuće, vile, zgrade i dvorce. Pa, danas se može otići i do Kordobe, obići i prelijepu džamiju, to monumentalno čudo muslimanske arhitekture, ali tu se ne može namaz obaviti, jer je ona praktično pretvorena u crkvu, ima oltar, raspelo i sve ostalo. I Begovoj džamiji u Sarajevu ako bi se uklonila munara i sa dvije strane dodala dva zvonika, manja tornja sa zvonima – na šta bi ličila!? Isto tako, hipotetički kazano, i Svetosavskom hramu/crkvi u Beogradu, koji iz daljine na prvu sa svim tim svojim kupolama i polukupolama doista podsjeća na džamiju, ako bi se uklonili mali zvonici pored velike kupole i dodali minareti – na šta bi ličio i šta bi zapravo bio!? To je isto kao u rečenici kada se mijenjaju čestice, a u/na objektima simboli, mijenja se značenje cijele rečenice. Helem, nećemo sada o nepoželjnim preinakama, a mada ih je povijest prepuna.
Pitanje je ove kolumne: Je li mogao Poslanik, a.s., Medinu samo u arhitektonskom smislu graditi? Mogao je, ali nije, on je gradio ljude – u njima vjeru, sistem – u njemu povjerenje, državu – u njoj pravdu i napredak.
A taj kondicional u pitanju nudi smisao utoliko više što znamo da nije ostvaren, jer da je ostvaren na način kako bi smo mi danas postupili onda bi se otvorilo pregršt pitanja koja bi porađala sumnju u mnogo toga. Ovako ostaje (i drukčije ne može biti) da su Poslanikova rješenja više nego uspješna, ali mi gotovo nikako da ih dokučimo. Jesu li možda (ne)ostvariva?
Drugi kažu da jesu!
P.S. (Prvi) U posljednjem broju „Slobodne Bosne” u rubrici „Sedam dana & ljudi” pita se Senad Avdić: „Šta je, zapravo, prava slika današnje Bosne i Hercegovine? Šta su ilustracije našeg stanja i perspektiva?” Za njega je slika i prilika, ilustracija općesocijalnog urušavanja, između ostalog, to što je (naravno, navodno – moja op.) „mutevelija, lokalni biznismen, dakle moćnik, iz travničke vukojebine u džamiji silovao ‘blago retardiranu’ djevojku a ova ubila neželjeno dijete začeto tokom tog monstruoznog čina.”
Naravno, S. Avdić je u svojoj patološkoj umišljenosti mogao napisati/izmisliti da je izvjesni mutevelija (i) u mihrabu u prepunoj džamiji, na očigled i zaprepaštenje svih prisutnih, silovao retardiranu učenicu mekteba! I ne bi čudilo da je i ovako napisao, jer to je njegova intencija, opsesija, iluzija, na koncu i misija. Užasno i odiozno! Ali, recimo, nije bh. stvarnost za S. Avdića to što je sud u Brčkom oslobodio optuženog popa za silovanje i seksualno maltretiranje srpske djevojčice u Brčkom i to samo zbog toga što njen islamofobični advokat Duško Tomić nije dolazio na sudske rasprave, pa je sud presudio u korist optuženog, a dok je trajala afera u Gluhoj Bukovici gotovo da je spavao u tom kraju i sudskim prostorijama. Ali, to nije bitno za Senada Avdića! To nije motiv za Avdićevu skicu bh. stvarnosti!
P.S. (Drugi) Tako nam je i Federalna televizija priredila „spektakl” u svom maniru, na samom početku Nove hidžretske godine, u prvim njenim satima na toj volšebnoj tv stanici emitirana je serija „Lud, zbunjen, normalan” – ona sa svinjama. Mislim, sa svinjskim mesom i podvalama. Da Bog sakloni i sačuva!
P.S. (Treći) (Ne)mogući scenario: Okupila se raja na jednom finom mjestu da obilježi ili „dočeka” Novu hidžretsku 1432. godinu. Pita E. Huseinbegović okupljenu raju imaju li kakvih muzičkih želja. A jedan će prijatelj, političar, naručiti pjesmu Safeta Isovića „Šehidski rastanak”. I onda svi gotovo horski pjevaju:”…samo još Bosne da mi je”. Kažem tom prijatelju da zamisli ovakvu situaciju, a budući je u politici ta bi mu misao trebala visiti iznad glave kao Demaklov mač: Zamisli nas na obilježavanju Nove hidžretske 1482. godine, uz pjesmu „Samo još Bosne da mi je”, kako sjedimo negdje u dubini Turske (slika grupice ostarjelih Bošnjaka) i kroz plač pjevamo ovu divnu Sajinu sevdalinku, sjećamo se tako svega što smo imali, zatim u sobu uleti naše dijete/momčić i na čistom turskom jeziku nas naruži: „Sram vas bilo, šta sada kukate i plačete kao žene kad se niste znali kao pravi muškarci boriti za opstanak i domovinu?! Dosta više!!!”
„Ne d'o Bog!!!”, veli on. „A kak'i smo, sve je moguće!”, kroz šalu mu velim ja.” A imaš li ti kakvih muzičkih želja, efendija?”, pita me. „Imam, budući da za nas nema više hidžri, il’ na zemlji il’ u zemlji – izbor je naš, ja bih radije zapjevao ilahiju:
„Bosne ime i biće je
do Sudnjega dana,
Obećava krv šehidska
tekuć’ sa svih strana.”
Muhamed Velić