Današnju hutbu, koja nosi ovakav naziv, započinjem riječima Uzvišenog Allaha u kojima nam poručuje: „Ni Jevreji ni kršćani neće s tobom biti zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: “Allahov put je jedini Pravi put!” A ako bi se ti poveo sa željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti.” (El-Bekara,120.)
Započinjem je i riječima našeg plemenitog poslanika Muhammeda, a.s., u kojima nam poručuje: „Onaj ko oponaša (imitira, slijedi) običaje nekog naroda, taj i pripada tom narodu!“ (Ebu Davud). I počinjem današnju hutbu riječima velikog i slavnog halife Omera u kojima je rekao: „Zaista smo bili najmizerniji i najponiženiji narod, pa nas je Uzvišeni Allah uzdigao i počastio islamom. Zato, kada god se budemo zastidili islama, Allah će nas ponovo poniziti!“
I sada bih najradije ovdje stao, ponovio ove riječi nekoliko puta i zamolio vas da o njima dobro porazmislimo: o čemu nam govore i šta nam to poručuju ?!
Danas je 25. dan prvog hidžretskog mjeseca muharrema, što znači da smo prije 25 dana ušli u Novu _____ znamo li svi koju godinu? Šta mislite braćo, kada bismo proveli jednu anketu kroz naš grad ili džemat samo sa jednim pitanjem: koja je ovo naša-muslimanska godina, koliko bi ljudi znalo odgovor, odnosno koliko ih ne bi znalo?! Da ne spominjemo to kako smo i na koji način ušli u našu Novu (1432.) godinu, jesmo li je u krugu svojih porodica obilježili, jesmo li se potrudili da svojoj dječici kažemo nešto o njoj, njenoj važnosti, značaju…
Svi se mi sigurno slažemo da je ova godina koju smo prije 25 dana dočekali naša, svi znamo i da se ona dočekuje na način na koji nikoga glava neće zaboljeti: ibadetom, prisjećanjem na život Muhammeda, a.s., i prvih muslimana, učenjem mevluda, Kur'ana, razmišljanjem o sebi i svojim bližnjima: kakvi smo bili u toj godini, jesmo li mogli biti bolji, gdje smo hajrovali, a gdje fulali… Musliman ju je dočakao tako jer zna da u islamu noć je, kao i dan, jedan od Allahovih znakova Njegove moći i postojanja: „I noć im je dokaz – Mi uklanjamo dnevnu svjetlost i oni ostaju u mraku“ (Jasin, 37). U islamu, mi znamo da postoje još i odabrane noći i mubarek noći, a, u osnovi, svaka noć je jedna od Allahovih ni'meta/blagodati nama, jer Uzvišeni Allah nam poručuje: „On vas noću uspavljuje – a zna i šta ste preko dana griješili – zatim vas budi, sve dok ne dođe čas smrti. Na kraju, Njemu ćete se vratiti i On će vas o onome što ste radili obavijestiti”.
A sada dolazimo do onog drugog dijela naslova današnje hutbe: ČIJA NAM (GODINA) DOLAZI ?! Jer, već skoro mjesec dana po raznoraznim reklamama, televiziji, školi, mahali… ko kakav virus je počeo kolati još jedan naziv: „najluđa noć“. Počela su planiranja, priče, dogovori: gdje (i s kim) dočekati famoznu najluđu noć? Davno je postalo suvišno pitanje kako je dočekati – jer kako drugačije dočekati najluđu noć, osim – što luđe !? Po ovome superlativu ispada da su nam ove prethodne bile većinom (uza)lud(n)e, neke malo luđe, a, kao šećer na kraju, dolazi najluđa noć. Bezbeli smo onda i mi u njima takvi bili. To je očito i drsko skrnavljenje, omalovažavanje i ismijavanje Allahovih blagodati, a kao što smo vidjeli, noć je jedna od njih.
Znamo da noć o kojoj ovdje govorimo pada 31.12. svake godine i označava kraj jedne i početak druge godine po gregorijanskom kalendaru. Naši dobri stari preci su tu noć, dok ih anamo onii nisu počeli učiti pameti, zvali anamo njihova. Međutim, malo-pomalo i kroz crvena vrata bratstva i jedinstva nama se serviraše, poturiše i usadiše nova mjerila i pravila. Kao prvo, naši stari dobri postadoše zaostali i neuki, a onda hejbet anamo njihovog postade ili naše ili ono barem međunarodno. Pa tako, nekako pred samo izbijanje agresije po mnogim školama čak i sa većinskom muslimanskom djecom farbanje uskršnjih jaja postade (k'o biva) tek bezazleno izražavanje dječijih kreativnih sposobnosti na nedužnim jajima (a jaja, bar se to zna, nisu ni jedne vjere, pa ni nacije), rano dizanje (muslimanske) dječice na oblazak u svitanje pravoslavnog božića postade lijepi primjer dječije multi-kulti parade, unošenje jelki u muslimanske kuće i njihovo svjetlucanje pored pendžera postade euforični znak da se napokon i nama upalila (crvena) lampica i da smo sada, eto, i mi prosvijetljeni.
A gdje je Djeda Mraz u svemu ovome?!
Nije valjda da se i tom debeljuškastom crvenom čojkiću ima nešto prigovoriti – pa on je, hud, samo donosio i djelio paketiće!? Komercijalizirani lik veselog Djeda Božićnjaka koji širom svijeta uveseljava djecu poklonima, vuče svoje porijeklo od kršćanskog sveca, svetog Nikole. Preobrazba svetog Nikole u sekularni lik Djeda Božićnjaka zasluga je protestantske reformacije. Taj (opet crveni) stari čikica što mu u ličnoj karti pod rubrikom ime i prezime piše, dakle, Sveti Nikola (i isto to na svim drugim jezicima) zaista nije ništa kriv. Nije kršćanski svetac Nikola kriv što su mu anamo oni dali simpatični nadimak za kojeg su znali da mu muslimanska dječica (i njihovi roditelji, dakako) neće moći odoljeti – Djeda Mraz. Koga briga kako Djedu ime, čije je vjere i nacije, samo neka dijeli !?
I primjera naše otuđenosti, odrođenosti od naše vjere i tradicije, našeg samoponiženja, samodestrukcije i rigidne asimilacije koja je svoj vrhunac bila dostigla na početku ‘90-ih, još je mnogo, nažalost. Sjetimo se samo nedavnog reporterskog zapisa našeg novinara Saliha Smajlovića o muslimanima Vojvodine od čijeg islama nije ostalo doslovno ni „i“ – mnogi koji su ga pročitali svjedočili su da su, u trenucima dok su ga čitali, gledali futurističku sliku (mnogih) muslimana BiH. Da nije bilo šta je bilo.
Nemamo vremena ni prostora da u ovoj hutbi iznosimo dokaze o planskom i smišljenom poturanju muslimanima pod „njihovo“ onoga za što se zna da nikada nije bilo naše. Od tzv. međunarodnih imena koja smo davali djeci, do proslave Nove godine o kojoj danas govorimo. Dovoljan će biti samo jedan primjer da ilustruje ovo. Naime, jedan bošnjački etnolog je ustvrdio da su neka vlastita imena, pod plaštom međunarodnih imena, planski i smišljeno poturana i infiltrirana muslimanima. Tako, na primjer, ime Melis-a (koje tako zvuči naše) je jedno od takvih, a u svojim slovima nosi početna imena svjetski poznatih komunista i ateista (Marks, Engels, Lenjin i Staljin).
Nedavno mi je jedan ugledni profesor Gimnazije pričao kako je, eto, skoro razmišljao koliko smo mi, u onom ne-vaktu, bili ‘plitki’. Veli on: „Bilo je, koliko hoćeš slučajeva da su muslimani svome djetetu davali pravoslavno ime – po kumu, jer je kum djetetu bio pravoslavac, pa eto, iz poštovanja. Ali nikad i nigdje nisam čuo da je bio slučaj da su oni svom djetetu dali muslimansko ime kad mu kum bude musliman.“ Dobro je da neke stvari počnemo ‘kontati’ , makar i sa 20 godina zakašnjenja.“
Braćo, omladino!
Dođimo tobe, prestanimo se ponižavati, prestanimo biti ‘plitki’ i razmislimo malo o onome šta radimo. Kakvi smo to i koliki muslimani kada nakon svega što nam se desilo mi nismo spremni raskrstiti sa nemuslimanskim, paganskim, idolopokloničkim i ateističkim stvarima kao što su: jelke i svetiljke po našim kućama u ovim danima, kao što je sveti Nikola zvani Djeda Mraz, kao što je Nova godina. Možemo je mi zvati i međunarodnom i međuplanetarnom ako želimo, ali činjenica je da se zna da je naša hidžretska Nova godina bila prije 18 dana, zna se da je pravoslavna Nova godina 13. januara. I zna se da se u katoličkim crkvama na dan 01.01. služi misa u slavu, neuzubillah, bogorodici Mariji (h.Merjemi), pa zaključite sami.
„Onaj ko slijedi običaje drugog naroda taj i pripada tom narodu“, jasno nam poručuje Muhammed, a.s.
Omladino!
Vas pozivam i molim vas da vam vaša vjera i vaša tradicija bude draža od bilo čega drugog. Vjerujte u Allaha Uzvišenog i budite ponosni što ste muslimani. Ali i ne zaboravite da su nečiji očevi, nečiji muževi, nečija braća – naši šehidi dakle, svojim životima branili i svojom krvlju zalili zemlju kojom hodamo. Oni barem zaslužuju da onim što radimo svjedočimo da cijenimo i poštujemo njihovu žrtvu. Našim proslavljanjem nemuslimanskih praznika i još na haram način to sigurno ne svjedočimo.
Ako ništa drugo, a onda se barem zapitajmo: jesmo li ikad čuli da narodi drugih vjeroispovijesti na bilo koji način obilježavaju našu hidžretsku Novu godinu, ili bilo šta drugo što je naše?! Nismo čuli, niti ćemo ikad čuti! Nažalost, drugi će i ove godine slušati o tome kako su se mnogi (tobože) muslimani opijali, napijali, tukli i razbijali ludujući u najluđoj noći.
Molim Svemoćnoga i Milostivog Boga da nam da pameti, da nas učini od onih koji se svojom vjerom i tradicijom ponose, koji tuđe neće, a svoje nedaju. Za one druge – kazaćemo kako je i plemeniti Isa, a.s., kazao: „Oprosti im Bože, oni ne znaju.“
Hatib: Senad ef. Omić, prof.
Imam sanskoga Medžlisa
25.muharrem 1432. h. g.
31.12.2010. godine