Mnogi roditelji se susreću sa problemom motivacije djece za određene aktivnosti, pa to što djeca odbijaju da izvrše njihove naredbe ili molbe, smatraju nepoštivanjem njihovog autoriteta. Zapravo se radi o neadekvatnim metodama motiviranja djeteta da nešto uradi, opere ruke prije i poslije jela, da pojede supu, popije šolju mlijeka, kompota, čaja, pojede voćku, jede čorbu od povrća, pospremi igračke… U ovom serijalu tekstova dat ćemo i nekoliko preporuka za motiviranje djeteta na učenje i pisanje domaće zadaće.
Motivacija je sve ono što potiče na aktivnost, što tu aktivnost usmjerava i određuje joj intenzitet i trajanje. To je “volja za nešto”. Motivacija je utjecaj koji izaziva, usmjerava i održava željeno ponašanje ljudi i bitna je kako za učenje tako i za bilo koji drugi rad. Ona sadržava i pozitivan stav prema radu i želju za novim saznanjima, postignućima, uspjesima. Zbog toga je važno znati pravilno motivirati dijete za određenu aktivnost. Pukim naređivanjem, dijete će, dok je malo, i uraditi to što se od njega traži, a kasnije će sve češće da to odbija ili eskivira, ili će na kraju uraditi bezvoljno, samo da bi izbjeglo pridike i nevolje.
Vrste motivacije
Unutrašnja (intrizična) motivacija je kad imamo neke pokretačke snage unutar nas samih da napredujemo i uspijevamo, za naše potrebe. To je potpuno nezavisna motivacija od bilo kakvih vanjskih faktora, to je želja za novim saznanjima bez obzira na nagrade ili prepreke. S druge strane, vanjska (ekstrizična) motivacija je spoljašni motiv zbog kojeg radimo neku aktivnost (npr. ocjena, plata, poklon, nagrada, priznanje, društveni status, ucjena, uslovljavanje itd.). Dakle, kada učimo i radimo iz nekog interesa, da bismo dobili nešto zauzvrat.
Preneseno na nivo djeteta, unutrašnja motivacija je ona djetetova prirodna, urođena radoznalost, istraživački duh, spremnost na aktivnost, ukoliko se ta aktivnost predstavi kao igra!!! Zato je važno, truditi se da se ta motivacija ne izgubi i ne uguši, stalnim opominjanjem djeteta, usmjeravanjem da radi samo ono što roditelji žele i smatraju poželjnim, kritikom, zabranjivanjem… Evo konkretnog primjera: mnoge majke kada dođu sa posla, treba da pripreme ručak i onako umorne, pomalo nervozne, ne žele da im se dijete mota oko radnog stola u kuhinji… a iz perspektive djeteta to je poruka: Nepoželjan/a sam! Mama me ne voli! i sl. Majčina briga da se dijete ne poreže, isprlja, opekne, može se zamijeniti ugodnim druženjem sa djetetom, uz dogovor da će dijete pomagati mami i slušati uputstva: dodati so, začine, prašak za pecivo, kašiku, postaviti sto, složiti salvete i sl. Time se kod djeteta razvija osjećaj kompetencija, samostalnost, ali i radne navike. Priprema obroka će možda trajati duže desetak-petnaest minuta, ali će porodica uživati u zajednički pripremljenom jelu i to vrijeme se neće potrošiti na izglađivanje odnosa. Pitanje motivacije je, dakle, usko vezano za potrebe i njihovo zadovoljavanje. Dijete ima potrebu za majčinom blizinom, nakon nekoliko sati i želi da se druži sa njom. Međutim, majci je potrebno vrijeme i prostor da se iz jednog okruženja organizira i preuzme sasvim drugačiju ulogu. Zato je važno da ima na umu djetetetovu potrebu i uskladi je sa svojim obavezma! Ali i majka ima svoje potrebe: prije svega potrebu za odmorom, nakon napornog dana i umjesto da dijete tjera od sebe, može da ga jednostavno zamoli da joj pomogne da se odmori; da leže zajedno i pjevuše, razgovaraju, da joj dijete masira sljepočnice, vrat i sl. kako bi se opustila i napunila energijoom za kućanske poslove. Rijetko koje dijete će to odbiti!!! Međutim, ako ga majka nekoliko puta grubo odbaci od sebe kada je razdragano dočeka na vratima, normalno je da će se dijete povući i onda ga jedino može na neku od pomenutih aktivnosti pokrenuti neki vanjski motivator: naređivanje, nagrada, kazna, uslovljavanje (ako mi dopustiš da se odmorim, ići ćemo u park) i onda, to već nije ona unutrašnja motivacija, nego vanjska.
Zato je važno da udovoljavanje djetetovih potreba bude povezano sa njegovim pokretanjem na neku aktivnost! A djetetova izuzetno izražena potreba je potreba za igrom! Kroz igru, dijete možete motivirati na bilo koju željenu aktivnost.
Primjerice, ukoliko dijete ne želi da jede voće, onda organizirajte voćni sajam: pravite od voće različite figure: od kolutova ananasa možete napraviti suncokret, sa listićima od kivija i stabljikom od banane. Ako dijete ne voli da doručkuje, skuhano jaje stavite u posudicu i odozgo pola paradajza koji ćete natačkati majonezom i eto vam slasne pečurke za doručak! Zajedno sa djetetom možete praviti ukusne paprike: u pola crvene svježe paprike staviti pavlake koja će se jesti štapićima od mrkve i/ili šparoga. Ili napraviti sa djetetom ražnjiće od komada svježeg voća ili povrća i preliti ih medom. Ostavljamo vama da kreirate nove kombinacije…
Izvor: www.odgoj.com