Drugi dio
Niko do danas sa sigurnošću nije utvrdio starost i tačno porijeklo Turaka. Historija prati njihov put od visoravni planina Altaja, što se smatra njihovom pradomovinom. Altaj je gorje koje se proteže u dužini od oko 2 000 kilometara.
Na granici je između današnje Kine i Mongolije. Sišavši sa Altaja, Turci se naseljavaju u stepama koje se pružaju prema zapadu sve do Aralskog jezera, sjeverno do Sibira i južno do Tibeta. Ovo područje je nekada bilo poznato kao prirodna, geografska i kulturna cjelina pod imenom Turkistan.
Najstarije pronađene bilješke o Turcima potiču iz VI stoljeća, od Kineza koji su ih nazivali „Tuku“, a njihove zemlje „Tu-Kiu“. Jugozapadno od Turkistana je stara Perzija. Oni su svoju zemlju nazivali Iran, a sve ostalo Aniran tj. Ne-Iran. Zemlje Turaka su nazivali Turan, a njihove stanovnike Turanci.
Prema turskim predajama, praotac pravih Turaka bio je Ouz han (tur. Oğuz) koji je živio u vrijeme Ibrahima a.s. Njegov otac je bio paganske vjere dok se Ouz han okrenuo monoteističkoj vjeri, zbog čega su međusobno ratovali oko sedamdeset godina. Ouz han je poveo svoje sljedbenike prema današnjem Turkestanu. Zaustavio se u gradu Jesi, starom središtu raznih vjera, i tu uspostavio svoju prijestolnicu. Vijekovima kasnije, u Jesi će se roditi poznati učenjak hodža Ahmed Jesevi. Pošto je pobijedio svog oca nevjernika, Ouz han je zavladao svim Turcima. Od četiri Ouz hanova sina izrodit će se ukupno dvadest četiri najotmenija turska plemena.
Kao i njihovi susjedi Mongoli, Turci su skoro živjeli u sedlima. Vremenom su postali pagani i obožavali su razna božanstva. Nemirna duha i vrlo pokretljivi, išli su za svojim stadima i poduzimali povremene upade u susjedne zemlje odakle su se vraćali sa bogatim plijenom. Plijen je bio njihov cilj, a grad je bio njihov neprijatelj. Mobilnost im je davala prednost nad gradskim življem. Ibn Haldun ističe ovu odliku kao sudbonosnu za cijeli svijet: „Uzrok tome je što se sjedilačko stanovništvo prepustilo mirovanju i udobnosti i utonulo u blagostanje i raskoš. Oni su stvar odbrane svojih imetaka, i sebe samih, povjerili svom namjesniku i vladaru koji njima upravlja te vojsci koja se stara o njihovoj zaštiti. Oni se osjećaju sigurnim iza zidina koji ih okružuju i utvrda koje ih zaštićuju, pa ih ne uzbunjuju nekakvi povici niti im išta remeti njihov mir. Zato su oni nehajni i spokojni pa su odbacili oružje… Ljudi iz divljine, pak, zbog svoje izdvojenosti iz društvene zajednice, usamljenog života u pustinjama, svoje udaljenosti od vojske, odvojenosti od zidina i kapija, sami se brinu o svojoj odbrani: ne povjeravaju je drugima niti se pri tom pouzdavaju u druge. Zato oni stalno nose oružje, osmatraju na sve strane oko puteva, suzdržavaju se spavanja, osim na smjenu, kada su u skupini, na sedlima i samarima, pažljivo osluškuju tihe šumove ili krikove, usamljuju se u zabiti i pustinji pouzdavajući se u vlastitu snagu. Snaga je postala njihovom karakternom crtom, a hrabrost njihovom naravi za kojom posegnu kad ih neko pozove, ili ih uzbuni neki povik.“
Seoba Turaka
Pod pritiskom Mongola, turska plemena su se vremenom pokrenula prema zapadu. U devetom stoljeću se susreću sa muslimanima u Iraku i Iranu. Halifa u Bagdadu je prepoznao njihove vojničke kvalitete i regrutovao ih svoju armiju kao vojne službenike. Krajem desetog stoljeća islam se učvrstio u turskom biću. Uskoro su postali svjesni svoje snage, pa su preuzeli vlast od svojih doskorašnjih gospodara. Sredinom jedanaestog stoljeća već je formirana dinastija Turaka Seldžuka, a do kraja stoljeća Seldžuci vladaju prostorom od centralne Azije do Egipta.
Brzina turskog narastanja bila je tako čudna da je u nekim krugovima protumačena kao Božija intervencija u cilju oživljavanja već dobro zamrlog duha islama i povratka jedinstva ummeta. Turci su oduvijek bili sunije, dok su u Egiptu tada vladali šiije. Ubrzo su postali legitiman vojni cilj Turaka Seldžuka, jer su ih smatrali otpadnicima od islama. Turci su oživjeli borbeni duh kakav je bio kod prvih muslimana. Salahudin Ejubija je bio Kurd, ali glavnina njegove vojske bili su Turci. Poznate su Salahudinove briljantne akcije, prvenstveno njegovo vraćanje Jerusalima pod vlast muslimana.
Žiška rata između muslimana i kršćana već dugo je tinjala sve dok se nije rasplamsala na južnim granicama Anadolije. Seldžuci su imali velikih problema sa nedavno doseljenim nomadskim Turkmenima zbog njihovih čestih upada u tada kršćansku Anadoliju. Upadi su postali tako česti i tako snažni da je bizantijski car morao pokrenuti vojnu akciju protiv uljeza.
Bizantija je za to vrijeme bila obuzeta unutrašnjim političkim trvenjima koja su započela 1055. godine. Na čelu Imperije izmjenjivali su se marionetski carevi koje su postavljali snažni makedonski velikaši, dok je trajala politička borba između civilne aristokracije na zapadu i vojne aristokracije na istoku Bizantije. Civilna aristokracija je imala svoje posjede na Balkanu, a vojna u Anadoliji. Vojna aristokracija nije dopuštala nikakvo kupovanje posjeda u Anadoliji koja je bila neusporedivo bogatija od Balkana.
Bitka kod Mancikerta
Godine 1068. civilna aristokracija postavlja novog cara, Romana Diogena – bivšeg vojskovođu iz Kapadokije. Njegov prvi korak je bio pokušaj obnavljanja snažne bizantijske armije koju je desetogodišnja vladavina civilne aristokracije znatno oslabila. Uspio je skupiti oko 35 000 ljudi, pa je krenuo na Seldžuke. Ostvario je neke početne uspjehe, ali nikako nije mogao uništiti brzu seldžučku konjicu koja je i dalje harala bizantijskim pokrajinama. Dolazak zime je prisilio Romana na povlačenje. U aprilu slijedeće godine, Roman ponovo pokreće pohod, ali seldžučka konjica brzim manevrima opet izbjegava direktan sukob, tako da je primoran sklopiti mir sa Alp Arslanom, seldžučkim sultanom.
Godina 1070., donosi političke napetosti u Istanbulu, pa je Roman Diogen primoran na ostanak u gradu. Ipak, organizovao je novi pohod na Seldžuke kojim je komandovao Manojlo Komnin. Mladog vojskovođu je pratila početnička sreća, ali je na kraju potpuno poražen i zarobljen. Uspio je nagovoriti Seldžuke da ga puste, pa se osramoćen vratio u Istanbul.
Slijedeće godine, gradovi Mancikert i Arje se predaju Seldžucima, pa je Roman prisiljen na hitnu akciju. Kad se približio jezeru Van, podijelio je vojsku na dva dijela. Prvi dio vojske je krenuo prema jugu odakle se očekivala glavnina seldžučke vojske, a drugi dio, pod komandom Romana, krenuo je na Mancikert. Prvi dio bizantijske vojske je naletio na seldžučke snage, ali su se povukli prema Istanbulu, dok je Roman bez borbe zauzeo Mancikert.
Odmah poslije toga, Roman je krenuo prema glavnini seldžučke vojske u želji za potpunom pobjedom. Seldžuci su ga dočekali, potpuno razbili njegovu vojsku pobivši gotovo trećinu ljudstva. Imperator Roman Diogen je bio zarobljen. Seldžučki vojnici su ga prepoznali i doveli pred sultana Alp Arslana.
– Šta bi učinio da sam ja zarobljen i doveden pred tebe? – pitao je Alp Arslan.
– Vjerovatno bih te ubio ili bih te pokazivao u povorci dok bih trijumfalno ulazio u Istanbul. – odgovori Roman.
– Ja ću postupiti mnogo gore, ostavit ću te živa. – reče Alp Arslan.
Alp Arslan je naredio Romanu da legne na zemlju, a onda mu je stao nogom na vrat, što je bio simboličan čin pokoravanja pobjedniku koji je u tom slučaju obavezan poštediti pokorenog. Roman je zadržan neko vrijeme kod Alp Arslana, nakon čega je sklopljen mir na duže vrijeme. Konačno, Roman je pušten na slobodu. Ostaci njegove vojske su ga sačekali i pridružili mu se u pokušaju nasilnog ulaska u Istanbul gdje je za vrijeme njegovog odsustva izvršen državni prevrat. Suprotstavila mu se vojska mladog prevratnika Mihajla Duke, potpuno ga porazila i oslijepila usijanim gvožđem. Kratko vrijeme poslije toga, Roman je umro od posljedica osljepljivanja.
Zauzimanje Anadolije
Nakon Bizantijske katastrofe kod Mancikerta, Seldžucima su se širom otvorila vrata Anadolije. Sada više nije bilo nikoga da ih spriječi u potpunom zauzimanju ove, za Bizantiju, strateške teritorije. Za samo deset godina, Turci su zauzeli skoro cijelu Anadoliju. Ovaj put nije došla samo njihova vojska. Sada su doveli i svoje porodice, te se trajno nastanili u širokim anadolskim ravnicama. Resursi Anadolije su oduvijek bili neizmjerni. Bizantija je ostala bez sigurne i relativno jednostavne opskrbe živežnim namirnicama i popune armije najboljim vojnicima. Do tada je Istanbul uglavnom snabdijevan iz Anadolije, pa je od tada primoran na traženje drugih izvora snabdijevanja hranom i ljudstvom.
Mnogi analitičari smatraju da je bizantijski poraz kod Mancikerta bio direktan povod za pokretanje krstaških ratova. Turci Seldžuci su prenijeli prestolnicu u Nikeju (današnji Iznik) i tako jasno dali do znanja da se ne namjeravaju povući iz Anadolije. Odmah poslije toga Aleksije Komnin je zatražio pomoć od katolika sa zapada. Papa će ubrzo pokrenuti krstaške pohode koji će više koštati pravoslavce nego muslimane.
Nakon pustinja Irana i Iraka, ravnica Anadolije je postala idealno mjesto za Turkmenska stada. Sa njima je došao sunijski islam, vatreni dervši, šejhovi i razni pobožnjaci koji su neprestano govorili o džihadu. Svega dvadeset godina nakon Mancikerta, izbili su na obale Mediterana. Domaće kršćansko stanovništvo je u velikom broju počelo prihvatati islam. Tome su posebno doprinijeli šejhovi pozivajući na poštovanje kršćanske vjere, koja potiče od Nebeske Objave. Za to vrijeme, bio je to gest neviđene tolerancije. Kršćani su po prvi put slušali o islamu iz prve ruke – od muslimana. Posljedica toga su bili postepeni prelasci u islam.
Uskoro je Bizantiju zahvatio građanski rat u kome su Turci pomagali jednu stranu. Bizantija je sada bila još slabija zbog rascjepkanosti. Ipak poduzela je još jedan pokušaj protjerivanja Turaka. Bilo je to 1176. godine kad ih je Kilič Arslan porazio. Početkom trinaestog stoljeća, mnogi zapadni pisci Anadoliju nazivaju „Turkiye“. Za Bizantiju, Anadolija je definitivno i nepovratno izgubljena.
Za to vrijeme Seldžučko carstvo se proširilo, a njihovi sultani postaju sve poštovanije ličnosti u muslimanskom svijetu. Uspjeli su nametnuti svoju vlast lokalnim gazijama. Pošto nisu imali ambicija za pohode prema istoku, zadovoljili su se trenutnim stanjem. Konja je bila njihova prijstolnica u kojoj su zadovoljno sjedili i razvijali nauku i umjetnost. Njihova uprava je bila tako prefinjena, a postupanje tako blago da historija skoro nije ni primijetila promjenu Anadolije iz kršćanskog u većinski muslimanski prostor.
Početkom XIII vijeka Džingis hanove horde ruše Buharu, Semerkand i Taškent. Ponovo, mnoga turkmenska plemena kreću prema zapadu. Seldžuci ih prihvataju i naseljavaju u Anadoliji na granici sa ostacima bizantijskih utvrda da ne bi remetili poredak u unutrašnjosti države. U svojoj novoj domovini Anadoliji, Turkmeni su nastavili sa tradicionalnim načinom života. Upadali su na bizantijske teritorije i živili od zadobijenog plijena. Seldžučka država je sve teže uspijevala održavati kakvu-takvu vlast nad njima.
Dalje, prema Bizantiji
Turkmenska plemena su sa sobom donijela islam koji je ponekad bio više ili manje nesunijski. Da bi spriječili izopačavanje čistog islama, Seldžuci su podsticali neke slojeve sjedilačkog stanovništva da se nasele u centrima pridošlica. Prvenstveno su to bili učenjaci, umjetnici, trgovci, zanatlije i zemljoradnici. Tako je formirana infrastruktura ekonomskog života u turkmenskim beglucima koji su postajali sve samostalniji. Mevlevije, predstavnici visokog islama iz starih seldžučkih centara, formiraju mevlevihane – okupljališta muslimanske elite. Na taj način su bitno uticali na vodeće ličnosti među Turkmenima.
Skrhani nekolicinom uzastopnih katastrofa, Bizantijci će se tek suočiti sa još gorom nesrećom. Ovaj put ona će doći sa zapada, od katoličkih krstaša, njihove kršćanske braće. Krstaši su na prevaru uspjeli provaliti u Istanbul i divljački ga opustošiti. Bizantijski imperator je izbjegao u Iznik i tamo proveo skoro 60 godina, nakon čega su se Bizantijci ponovo vratili u Istanbul.
Shvativši da sada imaju neprijatelja na zapadu, Bizantijci su bili prisiljeni na sklapanje primirja sa Anadolskim Turcima. Uprkos najnovijem primirju, Anadoliju će zadesiti nemiri sa jedne sasvim nove strane. Mongolski plemenski vođa Džingis Han sa svojim divljim hordama će pregaziti sve pred sobom. Ove protuhe će protutnjati tadašnjim islamskim svijetom rušeći, paleći i nemilosrdno ubijajući. Nakon što su njome protutnjali Temudžinovi divljaci, Anadolija će, 1243. godine, biti rasparčana u mnogo malih kneževina. Ipak, muslimani su se ponovo konsolidovali i zavladali tim prostorima. Osjećao se nedostatak centralne seldžučke vlasti koja je sada bila mongolski vazal.
Nomadska Turska plemena su u sve većem broju nastanjivala ova područja i sve češće poduzimala pohode na lokalne bizantijske gradove. Bizantija je tada bila u svojevrsnoj političkoj agoniji, što je turskim plemenima olakšavalo djelovanje. Turci iz Karamana (današnja Konja) su se proglasili nasljednicima nestalih seldžuka i tako zadobili istaknutu poziciju među ostalim turskim plemenima. Njima su donekle mogli parirati Turci iz Germijana (današnja Kutahija), jer je njihova vlast dopirala do zapadne Anadolije. Germijani su vremenom oslabili zbog dijeljenja zemlje unutar članova vladarske porodice. Osim ovih kneževina, u anadoliji su postojale još neke turske državice kao što su: Menteše, Saruhan, Hamid, Teke, Zulkadir i ostali.
U velikom broju Turskih plemena i kneževina, u sjeverozapadnoj Anadoliji jedno pleme se počelo izdvajati svojim vatrenim gazilukom, brzim i značajnim osvajanjima teritrija. Bilo je to Osmanovo pleme.
Autor Mehmed Ćeman
Semerkand.ba