Prije nego je postao sultan, Murat I je bio kaziasker (vojni sudija). Ovo mjesto je prepustio Brusanskom kadiji Kara Halilu Čandarliju, a on se nakon smrti princa Sulejmana i Orhanove smrti, nenadano nađe na čelu carstva. Brzo se snašao i na početku svoje vladavine zauzeo Ankaru i dobar dio Male Azije. Zatim je okrenuo svoje čete prema Evropi i 1362. godine zauzeo grad Edirne (Jedren) na Evropskom tlu, u koji je godine 1369. prenio prijestolnicu i time jasno odredio pravac budućih osvajanja. Ovaj događaj će izazvati pravu buru u kršćanskoj Evropi i odredit će dalji tok historije.
Prvi susret sa Srbima
Nakon što je zauzeo Plovdiv 1363. i sklopio primirje sa Bizantijom, pred Muratom se pojavljuje novi izazov. Papa Urban V je, godine 1371., pozvao u krstaški rat protiv Osmanlija, pa mu se odazvaše ugarski, srpski i bosanski kraljevi, te knez Vlaške. Krstaši krenuše u svoj pohod i dođoše do rijeke Marice, dva dana udaljena od Jedrena, kojim je zapovijedao Lalašahin. On posla Hadži bega sa deset hiljada vojnika, da presretnu dvostruko brojnijeg neprijatelja. Hadži beg mudro postupi i napade krstaše naveče, kad su spavali. Austrijski historičar Jozef fon Hammer ovako to opisuje: “Buka turskih bubnjara i svirala, poklici ‘Allah’, ‘Allah’, ispuniše zrak i srca kršćana stravom.” Neprijatelj se panično razbježao, te se dobar dio njih utopio u Marici. Od tada, Turci ovo mjesto nazivaju “Sirp sindirgi” – Mjesto Srpskog poraza. Ugarski kralj Ludvig je jedva izvukao živu glavu i tu činjenicu smatrao pobjedom, pa je u znak zahvalnosti sagradio crkvu. Nakon ove pobjede Osmanlija, bizantijski car je u pravom smislu postao njihov vazal, dok su članovi dinastije Paleologa tražili sultanovu podršku da bi sačuvali bizantijsku krunu. Ostali balkanski vladari pošli su za primjerom Bizantije.
Dok je Ludvig gradio crkvu, Murat je gradio džamije, tekije, medrese i hamame u Biledžiku, Jenišehiru i Bursi. Pet narednih godina je ratovao po Evropi i zauzimao mnoga utvrđenja. Onda se vratio u Bursu da se uvjeri kako stoje stvari u Aziji, ali to ne potraja dugo, jer se ubrzo vratio u Evropu i zauzeo Niš 1375. godine. Srpski knez Lazar ponudi mir, što Murat prihvati, pod uslovom da mu na Muratov poziv opremi hiljadu konjanika kad ide u ratne pohode. Sa Bugarskim kraljem Šišmanom takođe sklopi primirje.
Nakon ovih pohoda Murat se vrati u Jedren, gdje se posveti sređivanju vojske. Murat je i mir koristio za proširenje države. Sina Bajazita je 1378. oženio kćerkom Jakuba susjednog vladara Germijanskog bejluka i u miraz dobio najbolje dijelove Jakubove države, kao što je grad Kutahija i još nekoliko njih. Od drugih susjednih muslimanskih vladara je kupovao područja, pa je tako kupio gradove Bejšehir, Ispartu i Akšehir.
Neki razlozi brzog osmanskog napredovanja
Jedan od razloga brzog napredovanja Osmanlija bila je njihova pravda prema podanicima. Da bi se shvatila prednost osmanske administracije nad onim balkanskim, dovoljno je uporediti osmanske zakone sa zakonikom srpskog cara Stefana Dušana. Dok je Dušanov zakonik propisivao da seljak radi za svog gospodara dva dana u sedmici, osmanske odredbe su nalagale da raja radi samo tri dana godišnje na spahijskom imanju. Zaštita seljaštva od eksploatacije lokalne vlasti bila je osnovni princip osmanske administracije. Povrh toga, Osmanlije su zvanično priznavale pravoslavnu crkvu i u principu potiskivali katoličku širom svojih carskih zemalja. Svi ovi činioci su važni da bi se objasnile lahkoća i brzina sa kojom su Osmanlije izvršili ekspanziju na Balkanu i razlog koji je navodio seoski živalj da se ne pridruži svojim gospodarima pri pružanju otpora Osmanlijama.
Osmanska pravednost, utemeljena na šerijatu, i njihova čvrsta centralistička uprava je doprinijela opstanku mnogih balkanskih naroda. Usuđujemo se ustvrditi da mali narodi, bez Osmanlija ne bi mogli sačuvati svoj vjerski i kulturni identitet. Kao dokaz tome, iznosimo činjenicu da se, nakon raspada Osmankog carstva, pojavilo mnogo nacionalnih država kojima su Osmanlije vijekovima vladale. Sve te države su potpuno sačuvale svoj kulturni i vjerski identitet, kao da Osmanlije tamo nikada nisu bile. Moderni nacionalisti ove činjenice prikazuju kao žilavost i uspjeh svojih nacija. Podsjećamo da su Osmanlije vijekovima vladali njihovim narodima. Niko ih nije mogao spriječiti u zatiranju svakog traga njihovih kulturnih i vjerskih identiteta. U određenim trenucima duge osmanske prošlosti pojavljivali su se pojedinci koji su to djelimično namjeravali učiniti, ali im šerijat to nikada nije dopustio.
Osmanlije se nisu smatrali nosiocima bilo kakvog posebnog društvenog načela. Znali su da vođenjem pomirljive i pravedne politike prema kršćanima mogu lakše proširiti prostor vladavine islama. Kad bi jedna zemlja došla pod vlast islamske države, njeni građani nemuslimani su mogli napustiti zemlju i otići negdje drugo ili sačiniti sporazum sa islamskom državom i nastaviti živjeti na istom prostoru uz poštivanje principa naznačenih u sporazumu. Takav sporazum se nazivao zimmet, a građani nemuslimani zimmije. Sporazumom se nemuslimani obavezuju na poštovanje odredbi islamskog poretka i neučestvovanje u vojsci, a za uzvrat su plaćali porez koji se nazivao džizja. Islamska država se obavezivala da će štiti život i imovinu zimija kao i slobodu vjeroispovijesti. Džizju su plaćali samo odrasli, zdravi i za rat sposobni muškarci. Žene, djeca, starci, bolesni, iznemogli, invalidi, monasi i prosjaci su bili izuzeti od ovog poreza.
Ovaj princip je primjenjivan i u Osmanskoj državi još od samog njenog osnivanja. Pitanje zimija je postalo naročito aktuelno nakon zauzimanja Istanbula kada je sultan Mehmed Fatih na čelo pravoslavne crkve postavio Genadija s kojim je sačinio i poseban sporazum. Stariješine nemuslimanskih vjerskih zajednica su imali široka ovlaštenja u djelovanju prema svojim sljedbenicima na isti način kako su to i ranije činili. O ovome izvještava i sultan Fatihov savremenik Kritovul sa Imbrosa.
Visina džizje je varirala, ovisno o imovinskom stanju pojedinca. Bogati podanici su plaćali 48 srebrenih dirhema, što je odgovaralo naknadi za jednog konjanika i još jednog ratnika. Srednje imućni su plaćali 24 dirhema, a siromašni su davali 12 dirhema. Džizja je ukinuta 1855. godine, kada su nemuslimani postali obavezni služiti vojsku.
Napredovanja u Evropi i Aziji
Nakon što je proslavio svadbu sina Bajazita, Murat posla vojskovođu Timurtaša koji zauze gradove: Bitolj, Prilep i Štip 1385., a ubrzo zatim Sofiju i Solun. Susjedni muslimanski vladar, Muratov zet i vladar bejluka Karamana sa prijestolnicom u Konji, je počeo potpirivati bune i poduzimati manja prisvajanja teritorija u mladoj Osmanskoj državi. Karamani su i dalje pokušavali nametnuti stav da su oni legitimni nasljednici Seldžuka, dokazujući to činjenicom da su oni vladari Konje, stare Seldžučke prijestolnice. Međutim, priroda stvari je govorila da su to Osmanlije.
Zato Murat povede vojsku put Karamana, kako bi nerazumnom zetu oduzeo Konju i tako mu izbio taj slabašni argument. Kao razlog za ovaj pohod na jednu muslimansku državu, Murat je naveo činjenicu da su Karamani obični razbojnici koji s leđa napadaju Osmanlije dok su zauzeti džihadom protiv nevjernika. Tad izreče rečenicu koja će se u budućnosti često koristiti: „Kad jedno osvajanje predstavlja smetnju drugom osvajanju, onda protiv njega treba povesti veliko osvajanje.“ Murat ovaj pohod nije smatrao ratom, nego uspostavljanjem reda, što će dalji razvoj situacije i pokazati.
Vojske su se susrele u neposrednoj blizini Konje, u prostranoj ravnici. Tada je sultan Murat I uspostavio poredak trupa koji će od tada stoljećima biti uzor u svim budućim bitkama. Desno krilo vojske je povjerio princu Jakubu, lijevo krilo princu Bajazitu, vojskovođi Timurtašu je povjerio zaštitnicu, dok je sam Murat bio u središtu snaga, okružen janičarima. Kad se ratovalo u Aziji, na desnom krilu su bile Azijske čete, na lijevom krilu su bile Evropske čete, sultan i janičari su bili u sredini. Kad se ratovalo u Evropi, poredak krila je bio suprotan, a sultan s janičarima ostaje u centru.
Princ Bajazit je, po svojoj prirodi, bio vrlo vatren, te je zamolio oca da navali na protivnika ne mogavši više čekati. Iskusni ratnik, sultan Murat mu je to dopustio, tek tad kad je procijenio da je pravi trenutak za to. Osmanlije navališe svom žestinom i vrlo brzo natjeraše u bijeg Konjanske Turke. Tada sultan Murat naredi da se opsjedne Konja, pod strogom prijetnjom da se ne smije opljačkati ni zrno pšenice, a kamo li nešto drugo. U ovom boju su učestvovale i Srpske čete, pošto se već ranije knez Lazar na to obavezao. Srbi su prekršili Muratovu zabranu pljačke, pa je Murat nekolicinu njih pogubio na licu mjesta. To je bio kritičan trenutak za budući definitivni razdor između Murata i Srba.
Stanovništvo Konje se nakon desetak dana ovakve opsade uvjerilo da ova vojska nije pljačkaška, te su Osmanlijama prodavali živežne namirnice. Saznavši za to, vladar Karamana posla svoju ženu, Muratovu kćerku, da kod svog oca izmoli milost za njega. Murat je pristao, pod uslovom da zet dođe i poljubi punčevu ruku, što je bio znak kapitulacije. Ovaj pristade na te uslove, pa sklopiše mir, a Konja i okolni gradovi postaše dio Osmanskog carstva.
Srpske čete su se vratile kući i podnijele lažni izvještaj o razlozima pogubljenja nekolicine njihovih vojnika. Srpski knez Lazar na to sklopi savez sa Bosancima te napadoše jednu Osmansku utvrdu u blizini Kosova polja. Murat odluči kazniti Srbe za ovaj postupak. Mobilizirao je azijske i evropske čete i krenuo put Srbije.
Prije nego će se obračunati sa Srbima, sultan Murat je prvo zauzeo dijelove današnje Bugarske. Na Kosovo polje je stigao u junu mjesecu, da bi se obračunao sa Srbima i njihovim saveznicima. Bitka se odigrala 15. juna 1389. godine. Srbi i saveznici, iako znatno brojniji, do nogu su potučeni. Međutim, Srbi su ovaj gorki poraz pretvorili u samo njima znanu pobjedu i na tome izgradili pravi mit koji je njihova pokretačka snaga sve do današnjih dana.
U ovoj bitki je poginuo sultan Murat I. Ubio je ga je Miloš Kobilić. U toku bitke, došao je u blizinu sultanovog komandnog mjesta predstavivši se kao prebjeg u osmanske redove koji je spreman odmah dati važne informacije koje bi mogle odrediti ishod bitke. Sultan Murat je naredio da ga puste u njegovu blizinu. Približivši se sultanu, Miloš poteže skriveni nož, prethodno premezan otrovom, i zadade mu smrtonosne rane.
Pobjedom na Kosovu, Osmanlije su se konačno učvrstile na Balkanu i udarili temelje carstvu sastavljenom od vazalnih kneževina na Balkanu i u Anadoliji. Međutim, ove države neće propustiti nijednu priliku da se pobune protiv osmanske uprave, te su Osmanlije konačno bili prisiljeni svrgnuti njihove dinastije i svaku takvu kneževinu pretvoriti u provinciju kojom su oni neposredno rukovodili.
Autor Mehmed Ćeman
Semerkand.ba