7. juli, kobna 1992. Godina. Nad Bosnom i Hercegovinom se nadvio crni oblak tame, koji će po ko zna koji put, nad jednim narodom, što se Bošnjacima zove, izroditi neslućene zločine i nepravdu. I po ko zna koji put iznjedriti majčinu suzu što no’ za evladom svojim vehne i boluje, što joj komšije dojučerašnje, isti oni srbi, danas okorjeli četnici, čeljade njeno, iz naručja i pogleda njena oteše i u jamu, Zvečarka zvanu pokopaše.
Kaltak Sado, Kaltak Rahim, Kaltak Nezir, Kaltak Enes, Kaltak Emsud, Kaltak Ferid i Kaltak Rasim. Sedam momaka, sedam gazija, u želji da stanu na bedeme odbrane svoje naljepše i jedine domovine, odlučiše založiti ono najvrjednije što imaju, svoje živote. S namjerom da se priključe snagama 5. Korpusa Armije BiH, u ljeto ‘92. napustiše svoje rodno mjesto Okreč i krenuše prema Bihaću. Nažalost, u Bihać nikad ne stigoše, kućama svojim se ne vratiše.
Vratit će se tek nakon skoro 19 godina, ali samo posmrtni ostaci Kaltak Nezira, Kaltak Enesa, Kaltak Emsuda, Kaltak Ferida i Kaltak Rasima čija su tijela pronađena u zloglasnoj jami Zvečarka, nadomak Lušci Palanke. O sudbini rahmetli Kaltak Sade i Kaltak Rahima i nakon 19 godina, još se ništa ne zna.
23. aprila 2011. Godine, u rodnom mjestu ovih gazija, u prisustvu preko hiljadu vjernika obavljena je dženaza – namaz. Dženazu je predvodio muftija bihački Hasan ef. Makić
Gospodaru naš, svoju Milost, kako šehidima dolikuje Ti ukaži, a katile njihove kako samo Ti, o Svemoćni umiješ, kaznom kazni.