Neki će se na kraju ramazana još cinično hvaliti kako nisu osjetili glad tokom ramazana, kao da je osnovni cilj ramazana biti gurmansko-nutricionistički specijalist u pobjeđivanju gladi, “nabacivši koji kilogram”
Samoljublje svakim danom osvaja savremenog čovjeka i poput duhovnog korova na njegovom srcu čini ga je nemarnim, sa otupljenim osjećajima empatije i sažaljenja za tuđe živote. Samoljublje čini čovjeka ovisnikom o divljenju samome sebi u kozmetičko-vještačkom svijetu u kojem je jutarnji pogled u ogledalo duhovni ritual. Bez granica u hrani, požudi, slavi, bogatstvu skoro pa da ne može zadovoljiti svoje prohtjeve. Punih džepova, prepunog stomaka, praznog srca i opustošenog uma samoljubljem, čovjek ne čuje čovjekov plač u komšiluku, ne vidi tugu supruge u krevetu, ne osjeća miris bolesnog, dječiju glad na ulici… On je suho drvo naslonjeno na principe apsolutnog individualizma. Njegova stvarnost su žute strane tuđeg života, uspjeh u birokratizmu, zahtjevi za ekscesivnim divljenjem, pokretne slike velikih i malih ekrana koje je tehničkim umijećem neko iz dosade učinio opijumom za psihologiju polužive savremene mase… Možda bi kao postač praznog stomaka, koji budi cijelo tijelo u stanju gladi, pogledao svijet oko sebe i vidio glad, i plač, i bolest, i tugu, i rad, i smrt drugog čovjeka, i da čovjek nije samo zabavljač svoje duše, već pomoćni arhitekt tuđih sudbina. Možda bi u jednom ramazanskom danu, koji kada se posti ljeti traje danima, uvidio svoju ulogu čovjeka na Ovome svijetu; u trenutku gladi i postačke iscrpljenosti osjetio svakodnevnu glad miliona ljudi ili neprimijetno izumiranje radničke klase robovlasničkog kapitalizma. Možda bi se pronašao u praznini stomaka onaj osjećaj mučnine pri pogledu na savršeni svijet koji to uopšte nije. Tokom ramazana nekima je s narodnim jelima tvrd somun za iftar propust domaćice, a drugima specijalitet kod tete Zilhe u sarajevskoj ulici Halači broj 6, jer za “tešku glad nema tvrdog hljeba”, kako kaže jedna poslovica. Zapravo, možda će još jedan ramazan proći: jednima narodna jela, a drugima narodna kuhinja. Dok će jedni u sebi kuditi što moraju jesti za sehur hranu preostalu od iftara, drugi će i ovaj ramazan po kontejnerima s ostacima naših iftara popunjavati statistiku o gladnim u Bosni, te biti činioci podataka koji nam govore kako je samo u Sarajevu broj krađa u trgovinama 2011. godine povećan za 200 posto u odnosu na prethodnu godinu i to, prema policijskim zapisnicima, krađa hrane: sir, mlijeko, hljeb, suhomesnati proizvodi…
Neki će se na kraju ramazana još cinično hvaliti kako nisu osjetili glad tokom ramazana, kao da je osnovni cilj ramazana biti gurmansko-nutricionistički specijalist u pobjeđivanju gladi, “nabacivši koji kilogram” te opet, ne gledajući one kojima bi i bosanski ratni iftar bio luksuz, neće dobro razumjeti mudrost propisa posta. Bog nam je rekao: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni!” – a ne gojazni. Postoji predaja da je Isa, a.s. savjetovao svoje sljedbenike: “Izgladnjujte svoje stomake i skromno se odjevajte, ne biste li vašim srcima ugledali Allaha Uzvišenog.”
Tokom ramazana bit ćemo svjedoci i muslimana koji, u želji za efikasnom i jednokratnom metodom postizanja duhovnog pročišćenja u mubarek-danima udjeljivanjem sadake, dođu hodži i pitaju ga za adrese osoba koje su u teškoj materijalnoj situaciji, po mogućnosti onih koji “nemaju, efendija, šta da jedu”. Tokom cijele godine nisu im ni naumpali ti “koji nemaju šta jesti”, a u ramazanu postaju odjedanput svjesni svoje obaveze dobročinitelja. Ipak, i to je uspjeh i draž ramazana, ali samo da ne počnu moralisati na ramazanskim sijelima i internet-forumima kako u džematu ima gladnih i kako zajednica, u prvom redu džemat i efendija, ništa ne radi po tom pitanju.
Čudno je, zaista, kako smo na duhovnom putu onih koji su se družili i pričali s Bogom i siromasima uporedo, a u svom životu ne poznajemo baš nijednog siromaha, a o druženju s njima da i ne govorimo. (Čak i iskup za izostavljanje posta povezan je sa siromasima, jer onima koji ne mogu postiti “otkup je da siromaha nahrane”, kako stoji u Kur’anu.)
Nije samo gladan žrtva čovjekove nemarnosti. Često u krugu svoje porodice, kada nije u krugu samoga sebe, čovjek čak ni tokom ramazana ne primijeti bližnjeg svog, a kamoli nepoznanika ili siromaha. On nije raspoložen za razgovore s nepoznanicima nakon mukabele; nije otporan na naporne teravijske gužve; nije spreman za društvo. Ukoliko ima potrebu da manifestira aristotelovsku misao o društvenom biću koristit će Internet.
Nekima se činila lijepim hipi-kultura, nekima punk-dekultura, a nekima internet-revolucija koja, često, izgrađuje i nadograđuje kod masa sve osim istine. Učinili smo sve da se lakše povezujemo i komuniciramo, ali naša komunikacija završila je na početku nepovezivanja. Čini nam se lijepim ono što slavimo, a lijepo je, zapravo, ono što smo zaboravili. Ne svi, ali uglavnom nove generacije tehnike, tehnologije, društvenih mreža zaboravile i izgubile su istinsku osobinu društvenosti. I pored konstantne “tehno” komunikacije, čovjek se udaljava od svojih prijatelja, porodice, djece, samoga sebe. Postoji li trenutak kada će se miljama udaljeni prijatelji napokon vratiti u “staromodni oblik komunikacije”, uz duga sijela i još duže razgovore “uživo”?
Postoji. I upravo traje. Onaj osjećaj topline kada drage osobe borave uz nas i kada kilometre duge internet-signale zamijene šaputanja u džamiji ili razgovori “na sijelu” pruža ramazan. Ramazan je savršen trenutak da se, umjesto kreiranja perfektnih avatara – naših vještačkih ličnosti na Internetu, komuniciranja šutnjom sa mnoštvom riječi preko tastature, korištenja prstiju umjesto jezika, vratimo zanemarenim druženjima uz ramazanske noći, vruće somune i sabahske mukabele.
Ko se još neće složiti sa činjenicom da su ramazani s ratnim iftarima uz bližnje u skloništu, osvjetljenim svijećom, odisali nekim osjećajem kojeg danas teško možemo osjetiti u izobilju i luksuzu kojim se častimo? Jesu li nam srca bila punija onoliko koliko nam je stomak bio prazniji?