Režiser filma je Mustafa Akkad rahmetullahi alejhi. Mustafa Akkad je inače režiser i filma “Message” ili poznatiji kao “Pod zastavom Muhammeda” kojeg ste vjerovatno imali priliku gledati.
Film “Pustinjski lav” je na bosanski jezik prevela ekipa web portala Medzlis.ba, te Vam toplo preporučujemo da ga pogledate u cjelosti.
U nastavku Vam donosimo jedan od posljednjih i veoma interesantnih razgovora sa Mustafom Akkadom rahmetullahi alejhi.
Izazvana je lavina pitanja oko toga zašto je prikazivanje Poruke bilo zabranjeno u egipatskim bioskopima i na zvaničnim TV kanalima u nekoliko zemalja uprkos činjenici da je uspješno prikazivana diljem svijeta. Ova zagonetka postaje komplikovanija kada u obzir uzmemo da je Al-Azhar, egipatska najveća vjerska institucija, odobrila njegovo prikazivanje. Otuda je razgovor sa ovim filmskim režiserom, koji može baciti svjetlo na ova pitanja, bio interesantan.
U mojem interviewu sa njim, on je pričao o mnogim projektima za koje se nada da će ih ostvariti u budućnosti. Jedan od njih je i film o Saladinu (Salahudinu Ejubiji, op. prev.) za koji tokom proteklih dvadeset godina nije uspio pronaći finansijera, uprkos činjenici da je poznati glumac Sean Connery izrazio želju da igra u njemu. Akkad je takođe govorio o tome kako je njegova reputacija bila zatamnjena od strane nekih režisera koji su svoje propale filmske projekte pripisivali njemu. (Ovaj članak je baziran na dvočasovnom interviewu web sitea IslamOnline.net napravljenog tokom Akkadove kratke posjete Egiptu tokom Cairo International Film Festivala 2003. godine. Isti je najprije objavljen na arapskim stranama pomenutog sitea)
Ovaj režiser još uvijek čeka ruku koja će pomoći i sa njim podijeliti ostvarenje njegovih snova i realizaciju njegovih projekata — projekata koji su, kako on vjeruje, arapskom svijetu potrebniji od onih koji se tiču izgradnje oružanih arsenala iz kojih na kraju neće biti ispaljen niti jedan metak.
Saladin i drugi projekti
“Led nad vrelim njedrima” je arapski izraz koji najelokventnije može rezimirati Akkadovu situaciju. Fraza opisuje njegov odnos sa arapskim svijetom, čije su reakcije na njegove kinematografske napore bile upadljivo hladne.
Dobro je poznato da je Akkad lovio finansijere za njegov filmski projekat Saladin preko dvadeset godina. Dakle, kako sam mu formulisao svoje prvo pitanje, potiho sam se nadao da će mi reći da napokon ima sredstva u rukama. Čitao sam o pregovorima između njega i nekih arapskih finansijera, ali se sve preokrenulo u besplodnu priču. “Veći dio tih pregovora je,” kaže on, “bilo prekidano zbog nekinematografskih razloga.”
Akkad mi govori o jednom arapskom princu koji je htio finansirati projekat jedino ako bi on zauzvart mogao predložiti filmsku heroinu, koja bi postala zvijezdom. On takođe govori o političkom režimu koji je jedino bio voljan da finansira njegov projekat ali pod uslovom da se režira i film o njegovom vođi. Bilo je pregovora između njega i jednog arapskog režisera, koji je ujedno i producer, a koji je htio finansirati film jedino uz neke “neznatne” modifikacije u scenariju. Prema Akkadu ove “neznatne” izmjene bi praktično uništile svrhu projekta.
Akkad je voljan da pregovara sve dotle dok ne dođe “u situaciju da mora učininti političku žrtvu i kada mu se nameće obaveza da režira filmove o individuama koje ne zaslužuju pohvale kojima bih ja trebao da ih obaspem.”
Saladin u Akkadijanskoj perspektivi
Akkad vjeruje da bi Saladinova biografija prije trebala biti ekranizovana kroz nekoliko visioko kvalitetnih filmova nego kao jedan dugi epski film. Već postoji više od jedne kinematografski obrađenih priča o Saladinu, na primjer, Saladin the Victorious egipatskog režisera Jusufa Šahina, kao i The Vulture of the East, serijal Husamuddina Mustafe, takođe egipatskog režisera.
Kada diskutujem o ovim filmovima sa Akkadom on ukazuje na da su ti radovi, iako važni, ipak na arapskom jeziku i da se obraćaju audijenciji sa arapskim kulturalnim backgroundom. “Saladinov lik bi trebao,” kaže on, “biti prezentovan vanjskom svijetu kroz veliku produkciju koja se obraća nearapskim gledaocima jezikom koji oni razumiju i koji bi bio interpretiran od strane glumaca i glumica koji su im dobro poznati. Takav film bi mogao postići očikavane efekte jer bi iskristalizirao svoju poruku na način sa kojim se strana audijencija može povezati.”
Kada sam iznio spomenute filmove o Saladinu, očekivao sam vrlo različit odgovor. Očekivao sam da će se naš sugovornik fokusirati na sadašnju potrebu Arapa i muslimana da proučavaju Saladinov lik. Međutim, on objašnjava da je njegova glavna nakana bila da baci svjetlo na arapsko historijsko naslijeđe. “U svjetlu neopravdnih optužbi za terorizam upućenih prema arapskom svijetu, Saladin je — iz moje perspektive — najpogodniji lik koji bi se Zapadu predstavio kao naš portparol. Ima li barbarskijeg primjera religijskog terorizma od primjera srednjevijekovnih krstaša kojima se Saladin suprotstavio? Međutim, niko ne optužuje kršćanstvo za pojavu terorizma.”
Akkad tvrdi da je sadašnji arapski status quo jako podsjeća na uslove za vrijeme Saladina. “Arapi su u to vrijeme,” objašnjava on, “bili razjedinjeni i u međusobnoj borbi. Saladin je bio taj koji ih je ujedinio, pročistio njihove režime, i porazio krstaše. Kroz moj film želim da odašaljem poruku da nam je potreban jedan takav čovjek, ili da bar da slijedimo njegove strategije u cilju suočavanja sa današnjim izazovima i nadvladamo one koji su nam u zasjedi.”
“Moja želja da napravim ovaj film,” dodaje on, “potiče iz problema koji istrajava — Jerusalema. Historijski, film će opisati ovaj grad iz arapske i muslimanske perspektive. Saladin je ujedinio Arape, osovojio uzurpiranu teritoriju i, sprovodeći pravdu i prema muslimanima i prema kršćanima, postupio kao zaštitnik pripadnika svih religija. Krstaši ili Franci su, s druge strane, uništavali crkve, ubijali monahe, palili Bizant, i pravili pokolj nad jerusalemskim muslimanima, kršćanima i Jevrejima. Predstavit ću Saladina kao otjelovljenje velikodušnosti, plemenitosti i morala. Zapad je svjesniji Saladinovih vrlina nego mi Arapi. Saladinova biografija nije ništa drugo nego savremena projekcija današnjih događaja. Palestina iz njegovih dana je i Palestina današnjice. On je “čistio”, ujedinjavao, i moralno osvajao. Želim da napravim Saladina kako bih naglasio arapski karakter Jerusalema.
Američki scenarij za Saladina
Na moje pitanje da li je taj scenarij već kompletiran, Akkad odgovara potvrdno: “Scenarij je spreman, a pisac je John Heil, Amerikanac.”
Kao odgovor na moje iznenađenje režiser odgovara, “Zašto ne bi bio on? Složio sam se sa njim da se skript prevede na arapski, tako da ga arapsko-muslimanski historičari mogu revidirati. Nakon njihovog odobravanja, scenarij će opet biti preveden na engleski. Planirali smo to radi tačnosti. Sa mojim filmom Poruka sam postupio na isti način.”
Kao odgovor na pitanje zašto je odabrao Seana Conneryja za glavnu ulogu, Akkad entuzijastično nastavlja: “On je bez sumnje najkvalifikovaniji za tumačenje uloge Saladina. Kao dodatak njegovoj vještini tu su i njegove istočnjačke crte, što ga sve skupa čini savršenim izborom. Ime Seana Conneryja će takođe privući i željenu publiku. On voli Arape i naša mu je historija bliska. Uvijek bi me izgrdio zbog toga što sam izabrao Anthony Quinna u dva moja filma i uvijek me podsjeća da se nada da će raditi sa mnom.”
Film o Saladinu će biti veoma skup, ako ni zbog čega drugog onda zbog velikih scena borbi i honorara Seana Conneryja, što je već samo po sebi približno jednako budžetu cijelog filma.
Pitao sam Akkada o budžetu koji se potražuje da bi se započeo rad na filmu. “Potrebno mi je 80 miliona američkih dolara, ali sam siguran da će film umnogostručiti taj novac. Vidite, historijski filmovi u principu ubiru velike prihode, a film u kome igra Sean Connery bi napravio ogromnu zaradu. Da vam ilustriram to na primjeru Poruke kojoj je za produkciju i arapske i međunarodne verzije onda bilo potrebno 17 miliona. Međunarodna verzija je zaradila deset puta više od troškova, bila je sinhronizovana na 12 jezika, i do dan danas donosi profit. Američko je Ministarstvo odbrane, na primjer, kupilo 100,000 kopija Poruke za svoje vojnike da bi je vidjeli prije nego su poslani u Afghanistan!”
Čečenija i Jerusalem
Saladin nije jedini projekat koji se planirao; Mustafa Akkad ima još mnogo ideja u svojoj glavi. “Tokom rata u Bosni, pomišljao sam na pravljenje filma o konfliktu koji bi bio naslovljen Wa-Mu`tasamah . Onda sam neko vrijeme bavio idejom o snimanju filma o Jerusalemu. Takođe se nadam da ću napraviti jedan portret Muhammeda Šamila , Čečena koji se borio protiv ruskih careva.
“Završio sam i čitanje skripta za novi filmski projekat koji baca svjetlo na posebne periode islamske historije. Scenarij je zasnovan na historijskom dokumentu objavljenom u britanskom Sunday Timesu. U njemu se priča o delegaciji koju je poslao Kralj Engleske John III muslimanskom kalifi u Cordobi, predlažući da Engezi prihvate islam, plaćaju džizju kalifi, i prihvate muslimanski patronat. Odgovor na pismo je glasio ‘Kralj koji samovoljno prodaje svoj narod i kraljevstvo ne zaslužuje naš patronat.’ Ovaj se događaj desio 1213. godine. Dokument je objavio britanski Sunday Times navodeći imena članova engleske delegacije koja je predala prijedlog. Scenarij će napisati evropski autori da bi što jače prenijeli poruku.
Od Haleppa do Hollywooda
Kako je mladić rođen 1933. u Haleppu (Halab), drugom po veličini gradu u Siriji, postao tako vezan za film? I kako je pronašao način da ode u SAD 1954. godine?
Akkad govori svoju priču sa mirnim prizivanjem ugodnosti dragih uspomena čovjeka koji je izabarao da se drži svojih izvora. On nam otkriva da njegova ljubav potiče iz jednog malog bioskopa koji je bio u posjedu njegovog starog komšije.
“Uvijek sam pratio tog čovjeka; uobičajavao sam da posmatram kako sječe scene i kako postavlja film na kino projektor. To mi je bila strast u životu. Postepeno sam počeo da sanjam o pravljenju filmova. Kada sam ušao u osamnaestu počeo sam da glasno pričam o mom entuziazmu da postanem filmski režiser, i to ne bilo kakav — već hollywoodski. Cijeli komšiluk u Aleppu mi se smijao i pravio šale na moj račun.”
California Dreaming
Akkad potvrđuje da on nije krivio svoje susjede što su ga smatrali ludim. Taj san, na neki način, i jeste nekakva zaluđenost. “Kao dodatak toj činjenici da je posao u filmskom svijetu bio društveno neprihvatljiv,” objašnjava Akkad, “jeste to da je moj otac bio siromašan čovjek. Najbolje što je mogao da uradi jeste bilo to da me upiše u neku američku školu. Ipak, uprkos ruganju drugih, nisam se predavao kada je moj san bio u pitanju pa sam počeo da preduzimam i prve korake prema njegovom ispunjenju, od kojih je jedan bio konkurisanje na UCLA (University of California at Los Angeles). Bilo je veliko iznenađenje kada je moja aplikacija bila prihvaćena!”
Pitao sam ga o tome šta je njegova familija mislila o svemu tome kao i o očekivanom odgovoru prepričavanom od strane mnogih glumaca i glumica kada govore o svojim ranim koracima prema statusu svih velikih zvijezda: da li se njegova familija snažno suprotstavljala toj ideji i da li je njegov otac pokušao da ga ubijedi da zaboravi sve te snove.
Međutim, Akkadova priča ne odgovara opštoj paradigmi. “Moj otac me je odgajao na pricipima samopuzadanja. Njegov komentar je bio, ‘Treba da uradiš ono što želiš da uradiš i da izabereš da živiš svoj život onako kako ti hoćeš; ali plašim se da ti finansijski ne mogu pomoći.’ Tako, bio sam primoran da radim godinu dana da bih mogao da platim moje obrazovanje. Nakon godinu dana rekao sam svom ocu da ću otputovati u Sjedinjene Države. On je u jedan moj džep stavio 200 dolara a u drugi primjerak Časnog Kur’ana i rekao, ‘Ovo je sve što mogu da ti dam.’ Međutim, on mi je već uveliko bio dao najvažnije stvari u životu; odgojio me je da budem moralno i religiozno zreo i odgovoran. Kad god se sjetim njega, zahvaljujem se Allahu što me je blagoslovio takvim ocem, koji me je poslao u Ameriku bez para ali bogatim moralom, vjerom, i kulturnim naslijeđem — što je bio razlog da još uvijek njegujem svoje arapsko muslimansko zaljeđe.”
Kompleks inferiornosti
Pitao sam ga da li je tokom perioda kad je bio samo jedan nepoznati Arapin, po imenu Mustafa, imao nekih nevolja u Americi.
“Naravno, bilo je dosta problema, ali oni nisu poticali od ljudi oko mene. Problem je bio unutar mene. Otišao sam u Sjedinjene Države opterećen kompleksima inferiornosti jer sam pogrešno mislio da sam niži u odnosu na ljude oko mene, da su daleko inteligentniji od mene, i da će biti teško ili čak nemoguće da im budem takmac. Međutim, jednom kada sam zaseo u klupu i umiješao se sa ostalim stranim studentima, uvidio sam da to što sam Arapin i musliman me neće ni u kom slučaju učiniti inferiornim. Naprotiv, shvatio sam malo zatim da razlike između mene i studenata sa Zapada nikad nije ni bilo, kao i da sam posjedovao kvalitete kojima sam ih mogao nadmašiti. Kada sam proučavao tamošnje društvo, vidio sam da sam moralno jači od njih, pa sam svim srcem počeo da uvažavam moralne vrijednosti na kojima me je moj otac odgojio. Poslije ovih promišljanja, doživio sam transformaciju u mom načinu razmišljanja, a kompleksi inferiornosti su se pretvorili u samopouzdanje. Od tada pa naovamo, počeo sam proučavati arapsko-islamsku civilizaciju u svrhu produbljavanja mog osjećaja samopuzdanja i svjesnosti da smo bili vodili svijet dok su Zapad nastanjivale grupe barbarskih plemena. Naučio sam da smo bili mnogo napredniji u mnogim oblastima znanja dok su oni bili duboko u neznanju i nazadnosti. To su te teme koje sam oduvijek nastojao vizualizovati ih pomoću velikog ekrana: opisujući dane kada smo upravljali Andaluzijom, podučavajući ‘barbarske’ i neznalačke Evropljane nauci astronomije i medicine, i pomažući im da i svoju nogu stave na ljestve civilizacije.”
Dobro, ali šta se konkretno desilo kada je Vaše ime u pitanju, upitao sam ponovo.
“Što se mog imena tiče ,” odgovorio je, “nema sumnje da mi je ono prouzrokovalo određene problema, i to do te mjere da su mi mnogi predlagali da ga promijenim kako bih svoj posao mogao raditi znatno lakše, a što sam oštro odbijao. Čvrsto sam ubijeđen da bi mijenjanje imena, koje je otac izabrao za mene, ujedno značilo odbacivanje mog identiteta kao i čovjeka koji me je podigao. Shvatio sam da najgore što mi moje ime može preouzrokovati jeste da postanem odlučniji u svojim nastojanjima i da povećam zahtjeve prema sebi. Neprestano sam radio da bih stekao poštovanje mojih kolega i publike. Želim da istaknem činjenicu da vas drugi neće poštovati dok ne budete poštovali sami sebe.
“Imam osjećanje odvratnosti prema onim Arapima koji su došavši u Sjedinjene Države promijenili svoja imena i odrekli se svog arapskog jezika samo da bi zaradili više novca. Takav oportunizam zbog kompleksa inferiornosti koji oni ne uspijevaju da prevaziđu! Oni se jednostavno u potpunosti asimiliraju i poriču sve, čak i same sebe; oni zaboravljaju sebe.”
Pitao sam ga, “Vi cijenite Vaše ime i naporno radite da biste se istakli; kako uspijevate u postizanju toga?”
“Kao filmski režiser sam naoružan svojim arapsko-islamskim backgroundom, na koji se pozivam i koji mi obezbjeđuje kreativni kapacitet koji mi je opet pomogao da naučim da upravljam tajnama sedme umjetnosti i američke filmske scene koja dominira na međunarodnom planu. Zahvala pripada Allahu, uspio sam da nametnem svoje umjetničko prisustvo jer sam ovladao jezikom i instrumentima kinematografije. Vjerujem da se ovo prepoznalo u Poruci i Pustinjskom lavu. Poruka je upoznala zapadno društvo sa istinskom islamskom vjerom, dok je Pustinjski lav vrlo kredibilno reflektovao trenutnu tragičnu situaciju u Palestini!”
Pitao sam Akkada šta je sve ostvario u filmskoj industriji svojim prisustvom u Hollywoodu. Odgovorio je, “Oni sada zasigurno znaju da ja umijem požnjeti dobar profit i napraviti za publiku privlačne filmove. To je razlog što njihovi studiji traže moje iskustvo. Universal Studios me je tražio da režiram Noć vještica 8, kao što su i mnoge druge producentske kuće tražile moj profesionalizam.”
U toku interviewa pozdravio nas je mladić koji je ličio na Akkada. Akkad ga je predstavio kao svog sina Malika i rekao, “On voli režiranje još od malih nogu i to je i specijalizirao. Imajući u vidu da je još mlad, on me je uveliko nadmašio. Učestvovao je u režiranju Noći vještica na vrlo kreativan način. Obzirom da umije komunicirati sa omladinom i da ih zna razumijeti bolje od mene, uvijek zatražim njegovo mišljenje kada želim da se obratim toj populaciji. On će mi pomagati u režiranju Saladina. Iako je odrastao u Americi, vrlo je privržen vrijednostima njegovog arapskog miljea i porijekla.”
Vjerovatno je bio primjetio iznenađenje na mom licu kada je rekao, “Nemojte se zaprepašćivati. Ako posjetite moju kuću, imaćete osjećaj da ste u Aleppu — njegova atmosfera, hrana, muzika, jezik, religija. Međutim, kada idem vani i zatvorim vrata iza mene, postajem jedan potpuno američki čovjek u pogledu načina razmišljanja, praktičnosti, logike, radne etike, i svega drugog.”
Priča o Poruci
“Režiser na ovom mjestu je isto što i režiser bilo gdje drugdje. Nema razlike između režisera pojedinca i drugih. Kreativnost je kreativnost. Kreativnost nije nešto što je vezano za tzv. ‘međunarodni’ film; to je samo po sebi jedan međunarodni jezik.”
Akkad nije rekao ove riječi iz skromnosti već iz snažnog uvjerenja da internacionalni i Zapadni film ni najmanje ne zasjenjuje arapski u individualnom kreativnom kapacitetu. Oni su samo napredniji u tehničkom i ekonomskom smislu kao i u mehanizmima kinematografske produkcije. On primjećuje da egipatski glumac Abdullah Ghaith u arapskoj verziji Poruke svojim performansom vješto nadmašuje zvijezdu Anthony Quinna u engleskoj verziji.
Poruka na sudu
Uprkos svom ogromnom međunarodnom uspjehu, film Poruka (Pod zastavom Muhammeda) je bio zabranjen i u Egiptu i u Siriji. Ipak, prelistavajući dosije filmske cenzure, bio sam zaprepašćen da nisam našao niti jedan dokument koji bi upućivao na neku zamjerku ovom filmu, od strane Al-Azhara ili bilo koga drugog. Naprotiv, dosije sadrži dokaz da je filmski scenarij bio odobren od strane brojnih učenjaka sa Al-Azhara.
I sam Akkad potvrđuje odobravanje Al-Azhara. “Zapravo, ja sam sjedio bok uz bok sa šejhom Muhammedom Mutewelli Aš-Šarawijem dok je gledao film, i kada je na kraju tražio još. Bio sam doveo Harryja Kiggafa iz Hollywooda da godinu dana ostane u kairskom Nile Hiltonu kako bi pisao scenarij za film u saradnji sa Abdul-Hamidom Jodda Al-Saharom, Tawfikom Al-Hakimom , Ahmedom Čelebijem i, sa Al-Azhara, Dr. Abdul-Moneimom Al-Nemerom i Dr. Al-Beisarom. Tako, nalazim da je zabrana nametnuta filmu jedna nerješiva zagonetka. Podnio sam parnicu protiv zabrane prije 28 godina, koja se još uvijek razmatra na sudu!
“Ono što zagonetku čini još više komplikovanom,” dodaje, “jeste to da je više od jednog arapskog kanala prikazalo film bez traženja moje dozvole i bez da me je iko obavijesti da je zabrana skinuta.”
Suština je pravljenje profita
Pored njegovih dobro poznatih islamskih produkcija, Akkad je producirao i jedan broj visoko profilisanih hollywoodskih filmova.
Većina ovih filmova ne nose Akkadovo ime, kao što je serijal Noć vještica, koji već ima osam nastavaka. Razmišljajući o velikoj publici koju takvi filmovi privlače, Akkad primjećuje da u Hollywoodu jedan režiser-producent mora sebi postaviti dva pitanja prije nego započne produkciju: Ko je tvoja publika i šta bi volio da kažu?
“Film je,” dodaje on, “na prvom mjestu kada je zabava u pitanju. Međutim, dobar režiser će iskoristiti zabavu da bi proturio ideju koju želi da odašalje. U tome leži umjetnička vještina autora i pisca scenarija. Suština svakog rada je da uspostavi komunikacioni kanal sa publikom i pobere dovoljno novca kako bi napravio sljedeći film. Na nesreću, neki ljudi vjeruju da su uspjeh i pravljenje profita zločin i sramota.”
“Uspjeh filma,” nastavlja Akkad, “zavisi od publike i profita koji on pravi. Ovo ne povlačiti za sobom degradaciju, ali mi se moramo spustiti do publike, koliko god taj nivo bio nizak, i tada pokušati na suptilan način da je podignemo. To se ne može postići zavrzlamama, nadmenošću, ili upotrebom pedantnog kinematografskog jezika.
“Ni nagrade Oscara, ni zlatne palme iz Cannesa, ni kritike, ni silne svječanosti nisu jednake uspjehu filma kod publike. Ako upravljate produkcijom filmskog remek-djela bez umijeća da pridobijete odobrenje publike, film je potpuni fijasko. Mi, kao kinematografski profesionalci, sebe smatramo vezom između ideja, umjetnosti i gledateljstva. Naš uspjeh leži u našoj sposobnosti da uposlimo ideju i umjetnost da bi izazvali reakciju: natjerali ljude da plaču, da se smiju, suosjećaju ili uzbude.
“Štaviše, uređaji za kućnu zabavu su pasivno uticali na kino i teatar; vi kada sjedite kući ispred ekrana vi pušite, jedete, i pijete. Shodno tome, ljubitelji bioskopa u SAD i ostatku svijeta su uglavnom mladi; 80 procenata ukupne publike stoga nameće svoje interese — spolnost, strah, i ljubav — filmskoj industriji.”
Lažni projekti
Uz trešteću “ambijentalnu” muziku u foajeu hotela New Cairo, koja me sve više čini zabrinutim za jasnoću snimljenog razgovora, pitam o propalim projektima lažno pripisanim njemu. Publika čita o ovakvim projektima u štampi, ispituje autentičnost, i shvata da su vijesti lažne i odaslane samo da bi se dotjerala slika nekih drugih režisera. Akkad komentariše da ga raduju takve “vijesti”, jer pokazuju da ti klevetnici veoma cijene njegovo ime i ugled.
Akkad mi govori da mu na desetine glumica, od kojih za neke nikad nije čuo, prilazi na festivalima i konferencijama sa željom da se fotografišu sa njim. Dan-dva nakon toga slučajno nailazi na fotografije objavljene u novinama ili časopisu sa naslovom da je Akkad tu i tu glumicu izabrao uz tu i zu zvijezdu za uloge u najnovijem spektaklu!
Da li ljudi navijaju za Akkadovo ime?
“Ni navijanje ni bilo šta slično tome,” odgovara smijući se, “To je jednostavna stvar; dokle god se moje ime ne spominje u negativnom kontekstu, ja sam počašćen.”
Hebronska operacija
Spomenuo sam mu film The Hebron Operation, za kojeg, kako se ispostavilo, on nikad nije čuo. Rekao sam mu da je agencija Reuters u septembru 2002. godine kao glavnu vijest objavila da će Akkad režirati film o izraelskim smetnjama pri izboru američkog predsjednika. Sami sadržaj vijesti je govorio o tome kako je međunarodno priznati režiser, Mustafa Al-Akkad, prihvatio prijedlog Egipatske kompanije za kinematografsku produkciju i distribuciju da izrežira film zasnovan na romanu Hebronska Operacija, koju je napisao bivši agent CIA. Izvor ove vijesti, prema Reutersu, je bio Dr. Salah Hasabulnabi, izvršni direktor spomenute kuće, koji je izvijestio da će film nositi isti naslov kao i roman.
Ista vijest je zatim objavljena od strane mnogih arapskih listova, među kojima su neke dodale da je projekat iniciran nakon odluke producenta da odgodi međunarodni filmski projekat o arapskoj civilizaciji u Andaluziji zbog velikih finansijskih potraživanja.
Pored ostalog, Salah Hasabulnabi je objavio da je kontaktirao čuvenog režisera Mustafu Akkada u vezi režiranja Hebronske operacije za međunarodnu audijenciju.
Hebronska operacija je roman koji je napisao Eric Jordan, bivši oficir CIA koji je radio na Bliskom Istoku. Roman je usredsređen na uticaj izraelske obavještajne službe Mossad pri izboru američkog predsjednika i prakse da se sopstveni politički atentati pripisuju Arapima.
Akkad je veoma iznenađen. “Ne sjećam se da mi je iko predložio nešto tako.”
Svećenik Kabuchi
Nakon konfuzne storije o hebronskoj operaciji, na momenat sam se ustručuvao da pokrenem temu o Svećeniku Kabuchiju (The Vicar Kabuchi). Ovaj put se uspostavilo da režiser jeste bio upoznat sa projektom, iako je sve završeno prije nego je projekt i počeo.
Akkad mi je govorio da ga je zapravo Mamdouh Al-Lithy, rukovodilac kinematografskog odsjeka tvrtke Egyptian Company of the Media Production City, kontaktirao i upoznao ga sa tom idejom. Akkad je bio prilično ushićen kada je riječ o ovom projektu, jer je njegova svrha trebala biti da svijetu prikaže stvarnost palestinskog pitanja. Priča o Svećeniku Kabuchiju je trebala prići konfliktu iz novog ugla, tj. prikazati ga kao sukob između cionista i arapskih kršćana i muslimana, a ne kao sukob jevreja i muslimana. Takav prilaz bi mogao ostvariti uticaj na zapadnjačku percepciju ovog problema.
Iz Akkadove prespektive, film se je mogao uspješno obratiti Zapadu sa svojim opisom evropskog čovjeka, vjerujućeg kršćanina, koji se saosjeća sa Palestincima kojima je uskraćeno pravo na život. Tako bi se mogao osuditi svirepi cionistički režim zbog svojih napada na goloruke ljude. U tom kontekstu, Akkad govori da je on više puta savjetovao Hanan Ashrawi da stavi na vrat svoje raspeće kad god drži govore na međunarodnim susretima kako bi naglasila da se palestinsko pitanje ne odnosi samo na cionističko-muslimanske odnose.
Svećenik Kabuchi je živio na okupiranoj teritoriji Palestine dugo vremena a da nije bio uvučen u političke aktivnosti, i to sve dok jednog dana 1970. godine jedno ranjeno dijete, zvano Ali, nije zatražilo utočište od izraelskih snaga u njegovom manastiru.
U to vrijeme su novine pisale da će Omar Sheriff prihvatiti ulogu svećenika, ali šta se desilo tada?
“Vjerovao sam,” odgovara Akkad, “da bi ta vrsta film najuspješnije pronašla put do zapadne publike ako bi se angažavala neka zvijezda sa engleskog govornog područja. No nisam imao ništa ni protiv Omara Sheriffa jer je on sposoban i poznat glumac.
“Izgubili bismo mnogo toga ako bismo izabrali lokalne glumce, jer je njihov uticaj ograničen na arapski svijet. Nasuprot tome, ako bismo za glavne uloge imali dobro poznate zapadne glumce, tada bismo se mogli nadati postizanju željenog efekta.”
Mamdouh Al-Lithy je odgovorio da on ne može da obezbijedi potreban budžet za projekat kakav je Akkad imao u glavi. Pregovori su se tada završili.
Naser
Pored Hebronske operacije i Svećenika Kabuchija, postoji još na desetine ili čak na stotine filmskih projekata koje je štampa povezala sa Akkadovim imenom. Neki od ovih projekata su se ticali filmova čiji su predmeti radnje bile biografije nekih bivših i sadašnjih arapskih predsjednika i kraljeva. Kada sam upitao Akkada o istinitosti ovih glasina, on je iznio svoj stav da savremena historija ne poznaje nijednog časnog lidera sem Nasera, koji je ovom dijelu naše historije dodao dignitet i poštovanje kakvo od tada nismo vidjeli.
Poslije vrlo kratke tišine, Akkad dodaje, “Nikada neću zaboraviti njegov govor o egipatskom brodu Cleopatra, koji je stigao do New Yorka tokom Rata iscrpljivanja. Američki lučki radnici su odbili da ga istovare pod pritiskom cionističkog lobija. Naserov odgovor je bio govor upućen arapskim lučkim radnicima od Atlantskog okena do Zaljeva, tražeći od njih da i oni odbiju istovar svakog američkog broda koji uđe u neku od arapskih luka.
“Arapski radnici su se povinovali Naserovom zahtjevu, što je primoralo američku armiju da odmah istovari Cleopatru. Ovaj incident je sve Arape nastanjene u SAD učinio ponosnim zbog svog arapskog porijekla i svojih veza sa arapskim svijetom na čijoj zemlji živi jedan jak čovjek poput Nasera.”
Akkad podsjeća da je on napravio četvorosatni dokumentarni film o Naserovom životu na engleskom, u kojem je Muhammed Hassanein Haikel narator. Film nije prikazivan u SAD jer se u njemu govori o jevrejskom dizanju u zrak bioskopa Lavon u Cairu, što je poznato kao Lavonski skandal, kao i o događaju vezanom za izraelsko potapanje američkog broda Liberty u Mediteranu.
Akkad je takođe napravio i sedmočasovnu arapsku verziju istog filma koju, međutim, nijedna arapska televizija, iz njemu nepoznatih razloga, nije htjela da prikaže.
Što se tiče mogućih dokumentaraca o drugim arapskim liderima, Akkad se smije, “Molim Allaha da mi da mogućnost i priliku da prezentujem njihove biografije onakve kakve i jesu, a to se, vjerujem, ne bi svidjelo ni jednom od njih!”
Kinematografsko naoružanje je arapska posljednja šansa
Mustapha Al-Akkad ima mnogo važnih projekata koji čekaju na red ali se suočava sa nedostatkom finansija. Prema njemu savremeni arapski svijet je u velikoj potrebi za sedmom umjetnošću.
Što je najvažnije, ti bi filmovi popravili poljuljanu sliku o arapskim muslimanima koja je zastupljena na Zapadu. Ovi projekti su spremni za produkciju, što se ne može reći i za one koji bi to mogli novčano podržati. Mustapha Akkad samo čeka na investicije da bi proizveo još više filmova. Dotada, u nedoumici, on nastavlja sa produkcijom horor filmova. Pitam ga zašto je izabrao da zauzme taj pasivni stav.
Zapao je u sumornu ćutnju prije nego što će odgovoriti svojom uobičajenom smirenošću: “Ja sam samo jedna usamljena jedinka a filmska industrija podrazumijeva ogromna novčana sredstva. Nisam pasivan, kako ste rekli, jer još uvijek istrajavam u pokušajima da nađem finansijera. Ako ne uspijem, neću biti ni prvi ni posljednji jer je prvenstveno na arapskim zvaničnicima da uvide važnost ostvarivanja ovih projekata i da održe zadata obećanja, što oni ne čine.”
Medijski rat
“Mi trošimo milijarde za kupovinu tenkova i borbenih aviona ali još nikad nismo vidjeli da se i jedan jedini metak ispali na neprijatelja. Samo 10 procenata naših budžeta koji su namijenjeni naoružanju bili bi više nego dovoljni da naprave čudo. Rat danas nije ništa drugo nego medijski rat. Na nesreću, mi tražimo utjehu u međusobnim razgovorima ali nikada ne probamo da naše ideje i pravu sliku prenesemo svijetu. Nisu nama potrebni vojni arsenali da bi promijenili tu užasnu sliku. Mnogo je važnije znati kako iskoristiti najjače oružje u modernom svijetu -medije.
To je njegova poruka u vrijeme u vremenu kada su cionististički mediji uspjeli da kršćanstvo i judaizam usmjere protiv islama. “Arapi, dakle, moraju pripremiti jednu informacionu, ciljanu poruku, pri čemu posebno trebaju imati na umu da američko društvo ne navija u principu ni za jednu stranu već prima informacije iz medija i prema njima i daje svoj odgovor.”
Jusuf Šahin i Sudbina
Prema Akkadu, muslimani ne čine ono što se od njih očekuje. On jednostavno kaže: “Mi moramo ubijediti svijet da mi nismo teroristi kakvim nas cionistički mediji prikazuju.” On navodi čestu i žalosnu činjenicu da ima mnogo arapskih intelektualaca koji sebi i svim Arapima čine nepravdu, ponekad slučajno ali mnogo češće namjerno. On kao primjer navodi egipatskog režisera Jusufa Šahina koji je, kako Akkad smatra, uvrijedio Arape u svom filmu The Destiny (Sudbina).
Zamolio sam ga da to bolje pojasni. On nastavlja o tome kako je vidio Jusufa Šahina kako prima nagradu u Cannesu i kako mu francuska publika aplaudira pet minuta; takav se slučaj nikad nije desio u historiji Cannesa. Akkad je odmah zatim odlučio da vidi taj film koji bi, kako je očekivao, trebao biti umjetnički chef d’oeuvre. Međutim, poslije odgledanog, on je shvatio da dugi aplauz nije bio namijenjen umjetničkim kvalitetima filma već sceni iz filma u kojoj se knjige Ibn Rušda bacaju u vatru.
“Šahin je želio da nefleksibilnim muslimanskim učenjacima očita lekciju zbog njihovog uspjeha da nametnu zabranu njegovom filmu The Immigrant, tako da je namjerno istakao tu scenu. Zašto je to uradio? Zar nema već dovoljno radova koji iskrivljuju sliku Arapa i muslimana? Na ovaj način mi samo podržavamo druge da nastave sa predstavljanjem takve izvrnute slike o nama.”
Poziv na Godišnji islamski spektakl
Stoga, suština problema je naša iskrivljena slika u očima svijeta. Upitao sam Akkada šta je na nama da učinimo da bi korigovali tu sliku. U svom odgovoru on razjašnjava, “Mi se sigurno možemo potruditi da uspostavimo međunarodne visoko kvalitetne kinematografske produkcione centre. Jasno kažem, potpuno stojim iz toga da muslimani ništa ne mogu postići sa svojim vojnim arsenalima, osudama, kritikama i zapomaganjima. Nema drugog rješenja osim medija, i jedino medija.”
Akkad potvrđuje da velike televizijske mreže u Sjedinjenim Državama, kakve su CNN, Fox ili CBS, nisu ništa drugo do robne tvrtke, i od suštinske je važnosti da ozbiljno porazmislimo o tome kako možemo doći do takvih preduzeća. “Arapski problem sa drugima nije ništa drugo nego informacioni problem.”
______________________
1. Al-Mu`tasam je bio jedan abasidski kalif koji pozant po tome što je vodio rat da bi oslobodio jednu jedinu ženu iz zatvora nakon što je ona zapomogla riječima “Wa Mu`tasamah!”
2. Muhammed Šamil (1797 – 1871) je bio čečenski imam i sufija koji je poveo narod u džihad protiv Rusa nakon njihove invazije na Čečeniju u kasnom XVIII vijeku. Postao je poznat po svojim inspirativnim govorima i poemama koje su se pjevale na bojnim poljima. Prvi je osnovao nacionalnu teritorijalnu državu Čečeniju, dok su prije toga svaka kasaba i selo bili nezavisni jedni od drugih.
3. Poznati egipatski romanopisci.
4. Pozanti egipatski učenjak na polju arapskog jezika i lingvistike.
5. Hanan Ashrawi (r. 1946.) je kršćanska palestinsaka političarka, mirovna aktivistkinja, i profesor engleske književnosti.
6. Jusuf Šahin (r. 1926) je međunarodno priznati egipatski filmski režiser. Godine 1997. dobio je Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu za svoj 33. film, The Destiny, u kome se obračunava sa islamskim fundamentalistima kroz priču o velikom učenjaku iz Andaluzije iz XII stoljeća — Ibn Rušdu.
7. Ibn Rušd, ili Avarroes, (1126 – 1198) je jedna od najvećih ličnosti u historiji islamske učenosti. Bio je andalužanski sudija, filozof, teolog, fizičar, i naučnik. Među njegova velika dostignuća spadaju komentari Aristotelove Metafizike, kroz koje je Zapad ostvario vezu sa antičkim periodom, kao i njegova odbrana klasičnih islamskih filozofa u svojem Tahafus at-Tahafus.
OPASKA UREDNIKA: M. Akkad je ubijen 11. 11. 2005. g. u teroristickom napadu na hotel u Ammanu – Jordan, od strane celija Al-Kaide / Allah rahmeten vasieten!
Prijevod: Albazari