Narod ga je volio. U njegovoj Sani skoro da
nije mogao u nekom džematu biti temelj
džamije, a da na isti nije bio pozvan
General da u nju prvu ciglu postavi.
Sjedio je sa narodom, milo sa ljudima
razgovarao o onome što njihove duše tišti.
Baš kao da je njegovoj bilo potaman…
Ovih dana, tačnije, 07.03.2009. punih je šest godina od kako je rahmetli general Mehmed Alagić preselio na Ahiret. Ovaj tekst, u malo izmijenjenoj formi napisao sam prije pet godina. U prohladnoj studentskoj sobi, želio sam dati skromni doprinos težnji da General živi u nama i nakon što ode. Iz istog razloga ga i sada objavljujem, jer pamćenje i nije baš najbolji adut naroda kome je rahmetli general izborio slobodu. I u emanet ostavio državu i zavičaj. Naglašavam ”i zavičaj”, jer njegovi saborci svjedoče da je njegova vizija uvijek bila konkretna: država i zavičaj. Zavičaj je “globalna slika svijeta“, u njemu se, tek, odslikavaju i domovina i država i državno okruženje. Zavičaj je, kako neko lijepo napisa ‘vječni pratilac, kao duša, a velik je tamam onoliko koliko daleko se čuo naš povik u djetinjstvu: ‘’Mama, de namaži šnitu’’. Vjerujem da je generalov zavičaj do smrti omeđio huk vodopada Blihe, vodopada koji je, kažu njegovi saborci, visio i u njegovoj generalskoj sobi u Travniku.
Ovaj tekst nisam pisao sa nakanom da bude sjećanje na generalove vojne podvige, takve tekstove će ispisivati, nadam se, oni koji su sa njim gazili bosanska brda i neprijatelje po njima. Pisao sam ga sa željom da onima koji su ga voljeli, uvažavali i poštovali osvježi pamćenje na zadnje godine ovozemnog života čovjeka sa plemenitom i istinskom dušom bošnjačkom.
Posljednji zemni čin, prizor dženaze rahmetli generalu Mehmedu Alagiću, koja je podsjećala na ‘Bosnu u malom’, želim vjerovati da je još svjež u našim sjećanjima. Eho riječi reisul-uleme na dženazi:”Volio sam te generale, kao što se Bosna voli”, kao da još negdje odzvanjaju u meni.
Rahmetli generala malo ko je mogao poznavati a ne (za)voljeti. Moja malenkost imala je čast poznavati rahmetli generala. Nažalost, kada sam ga prvi put sreo, na njegovom licu, pogledu već poduboko su bili urezani tragovi tereta kojeg je nosio. Tereta koji je za dostojanstvenog i ponositog vojnika, poput njega, bio pretežak. Tereta sazdanog iz ljudske ozlojeđenosti, a natovarenog od ljudi koji svome ne naučiše priznati uspjeh. Baš kako je to na dženazi kazao general Fikret Ćuskić: „Bošnjak Bošnjaku može oprostiti sve, ali uspjeh nikako. To je naš usud kojeg je general osjetio odmah po okončanju rata. Sve ono što je učinio za dobrobit svoga naroda i države ostat će zapamćeno kao veliko herojsko djelo i kao takvog historija ga mora pamtiti, jer, u protivnom, neće nas biti.“
Usuđujem se ustvrditi da je narod volio generala. Onaj dio dobrog, lijepog, pitomog, nevinog i naivnog bošnjačkog naroda je zasigurno volio svog generala. Čisto i bezinteresno. U njegovoj Sani skoro da nije mogao u nekom džematu biti temelj džamije, a da na isti nije bio pozvan general da u nju prvu ciglu postavi. Sjedio je sa narodom, milo sa ljudima razgovarao o onome što njihove duše tišti. Baš kao da je njegovoj bilo potaman…
„Gradite vaše džamije pored škola, nek’ su blizu; da djeca slušaju ezan i da iz škola, ako Bog da, ulaze u njih i obratno“, govorio bi redovno u sijelu sa narodom. Možda rahmetli general o samim propisima vjere i nije znao mnogo, ali njegovo viđenje uloge imama i džamije u društvenom životu za mene, tada studenta islamskih nauka, bilo je zadivljujuće. Isticao bi kako džamije danas u svojim strukturalnim elementima moraju imati sadržaje koji će mladog čovjeka potaknuti ‘da zaviri u nju’, rekao bi.
„Dao sam sve od sebe da moji Fajtovčani na džamiji prvo izgrade munaru do kraja, da ne bi odustali, nedaj Bože, a i podzemna prostorija je izgrađena tako da je idealna za uzgoj gljiva u njoj, na primjer. Tamam bi od toga mogli održavati džamiju. Dimenzije i položaj te prostorije su idealne i za streljanu, recimo, koje nema nigdje na Kantonu, jest da bi nas tada proglasili teroristima, ali i tako nas proglašavaju“, kazivao mi je jednom zgodom i kao da sada gledam njegov blagi osmijeh na licu dok je o tim stvarima govorio. Bio je to osmijeh sretnog i zadovoljnog čovjeka što, pored svega, još može biti od koristi ljudima koji imaju uši za njegove riječi.
Sjećam se da, kada bi ga ljudi u zapodjenutom razgovoru priupitali o tužbi iz Haga, govorio bi o tome prilično smireno, ali kada bi mu ko postavio pitanje o ‘domaćoj’ tužbi, lice bi mu se promijenilo, kao da je htjelo poručiti:“Ne kvarite mi dan.“ Koliko ga je to poniženje boljelo, svjedoče i riječi uvaženog reisul-uleme na dženazi: “Kada sam ga posjetio u Hagu, na moje pitanje: ‘Treba li ti šta generale?’, rekao mi je samo dvije stvari: „Boli me što su me moji ponizili“, a druga je bila: „Pomozi da se izgradi džamija u mome selu.“
O objema tužbama svako je svašta i iz svakakvih pobuda pisao. Ja želim napisati ono što je rahmetli general jednom prilikom o tome rekao, jer smatram njegovim emanetom da to čuju oni koji ne znaju i da se toga podsjete oni koji su možda zaboravili. „Malo ko zna da se nesavjesno trošenje budžetskih sredstava (na što se odnosila domaća tužba, prim.a.) odnosilo na novac kojeg sam kao načelnik Općine odobravao dati Srbima kako bi otkrili na kojim lokacijama se nalaze masovne grobnice ubijenih Sanjana. Malo ko zna da se isto odnosilo na finansiranje knjige „Zločin je zaboraviti zločin“ koja govori o agresorskim zlodjelima u Sanskom Mostu i čiji je tiraž bio 5000 primjeraka, a dijeljena je besplatno djeci po školama i radnicima po firmama. Malo ko zna da se to odnosilo i na 30%-tno finansiranje kuća Bošnjacima koji ih budu gradili u tradicionalnom bosanskom stilu (na četiri vode), kako nam grad ne bi ličio na gradove onih koji su ga rušili. Malo ko zna da se to odnosilo i na finansijsko potpomaganje izgradnje (još) jedne munare na našoj gradskoj džamiji, kako bi dušmani koji je srušiše vidjeli da smo još veću i ljepšu podigli…“
Posljednji put sa rahmetli generalom sam sjedio prvog septembarskog dana u selu Bartikovci, nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Kao i obično, i tu su ga ljudi pozvali da prva cigla u njihovoj džamiji bude ‘generalova’. Sjećam se da smo tada ponajviše razgovarali o knjizi Haruna Yahye, Kur'anske mu'džize. Bio je fasciniran njenim sadržajem, razgovarali smo o naučnim stvarima koje se spominju u Kur'anu, posebno vezano za matematiku i fiziku, u što se, naravno, izvanredno razumio. „Tu knjigu sam dobio baš u pravo vrijeme, došla mi je u ruke dok sam sjedio u svojoj avliji i razmišljao. Nekako mi nije bilo ni do čega. Poslao mi ju je jedan ahbab iz Sarajeva i baš mi je pravo došla, “ govorio je tada. Na način vođenja razgovora o toj temi, podsjetile su me riječi reisul-uleme kazane na generalovoj dženazi: „Možda general i nije znao puno o islamu, ali je volio islam. Nije hodžama vazio, puštao je da oni njemu vaze.“
Džamija u Bartikovcima bila je posljednja u koju je general ugradio prvu ciglu i na čijim temeljima je kurban zaklao.
Zadnje čega se sa ponajljepšom sjetom na generala sjećam je njegov govor o akšamskim ezanima: „U zadnje vrijeme najljepše mi je sjediti na vodopadu svoje Blihe i slušati akšamske ezane dok jedan drugog sustižu: fajtovački, pa napreljski, pa gorički… Nekako mi to plaho duši godi“, rekao je, čudno zagledan u daljine.
Na komemoraciji generalu, njegov saborac rekao je: „Možda ga je Bog Dragi više volio od nas i uzeo ga kako ne bi od nas doživio nova poniženja.“
Reisul-ulema dženazu je završio riječima: „Hoćemo li halaliti generalu?“ Volio bih da je dženazu završio riječima: „Halali nam generale, mi tebi halalimo.“
Senad ef. Omić, prof.