Kako su nam danas životnu ulemu zamijenile knjige o islamu i propisima islama (koje svako i piše i izdaje), mrtva slova na hartiji, tako nam je i vjera postale beživotna, da ne kažemo mrtva.
Alim i talib
Ulema je riječ arapskog porijekla i nepravilna je množina od riječi alim, što na arapskom znači naučnik, znalac ili učenjak. Za Bošnjake, alim nije bilo koji učenjak, alim je imam, muallim, hatib, hodža, osoba koja svojim djelima potvrđuje svoje riječi, odnosno, osoba kojoj nekada riječi mogu nedostojati ali dobra djela nikada. Alim je onaj koji bezrezervno dijeli znanje i žrtvuje se. Alim za neuspjeh krivi sebe, a uspjeh pripisuje samo Allahu dž.š. To je osoba koja nevidljivom energijom plijeni pažnju oko sebe i izaziva prirodan respekt. Alim okuplja učenike koje upućuje na pravi put pa ih vjeri i životu poučava.
A talib? Talib je jednina od riječi tullab. Talib je onaj koji traži znanje. To je učenik ili bolje kazano softa, učenik Medrese, škole koja je podizala znane i učene. Talib je onaj koji je žedan znanja i nikako da se zadovolji količinom stečenog znanja, kao količinom popijene Zemzem vode. Talib je onaj učenik koji je shvatio važnost učitelja u svome životu, koji je shvatio da ga društvo učitelja čini, prije svega, boljim vjernikom, pa onda i čovjekom, sinom, bratom, supružnikom i ocem.
Dobri učenici i Dobri učitelji
Kroz historiju su dobri učitelji imali svoje vjerne učenike koji su jednog dana postajali dobri alimi koji su znali prepoznati važnost preuzetog emaneta znanja, prenosili ilm i dijelili zekat na znanje svojim vjernim učenicima. Vjerni učenici su opet jednog dana postajali dobri učitelji. Učitelj Sokrat je imao učenika Platona. Platon je slijedio u stopu Sokrata, od Sokrata učio a Sokrat ga je ohrabrivao. Veliki učitelj Sokrat dao je čovječanstvu svoj doprinos a Platon je nastavio gdje je Sokrat stao. Učenik Platon je postao učitelj Platon koji je imao učenika Aristotela koji je u stopu slijedio Platona i od njega učio. Platon je dao svoj doprinos svjetskoj baštini, a učenik Aristotel postade učitelj kojeg je u stopu pratio njegov učenik koji je postao dobar učitelj. Od velikih učitelja prije svega treba da naučimo kako se bude dobar učenik, to se treba naučiti a kako se bude dobar i poštovan učitelj, e to se ne da naučiti to se da zaraditi. Onaj kojeg je odgajao Allah dž. š. bolji je učenik i od Sokrata i Platona i Aristotela i drugih velikih učitelja koji ovdje nisu ni spomenuti, a ima ih, i dali su svoj civilizacijski doprinos, i u historiji imaju svoje mjesto. Muhammed a.s. odgojen od strane Allaha dž.š. učenik je Njegov. a učitelj svojim ashabima. Muhammed a.s., učitelj nemjerljivih kvaliteta, koji je kao blistava svjetlost osvjetlitio sve one koji su u njegovoj blizini. Naš učitelj, naš Poslanik, naš Muhammed a.s. na najbolji način podučio je svoje učenike, kako zaraditi poštivanje, autoritet i čast učitelja, pa su kao takvi na sve strane svijeta uspješno prenijeli poruku koju im je on prenio.
Učenik postade Učitelj a učenici širom svijeta učitelji
Muhammedovi a.s. najbliži sljedbenici, ashabi, Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Abdullah ibn Abbas, Ebu Hurejre, Abdullah ibn Mesud, Enes ibn Malik i drugi, iz plejade ashaba, koji se od Muhameda a.s. nisu odvajali, oni su bili pravi talibi, neumorni tragaoci za istinom i znanjem. Muhammedovi a.s. ashabi su koristili svaku priliku sa Poslanikom a.s. da uče, da budu učenici Muhammeda a.s. Svaki momenat na ovome svijetu da provedu u društvu sa najvećim učiteljem, da što više saznaju od njega i da njegove riječi trajno memorišu i prenose svojim učenicima kao najveći dodijeljeni emanet. Kasnije i Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Ebu Hurejre, Abdullah ibn Abbas, Abdullah ibn Mesud, Enes ibn Malik i drugi ashabi postadoše učitelji od kojih se tabi'ini nisu odvajali, učili su o vjeri i islamskom načinu života do u najsitnije detalje. Kada na ovakav način posmatramo ulogu prvih učitelja u istoriji islama, onda nije teško razumjeti hadis Muhammeda a.s. „Ulema su nasljednici Božijih poslanika.”
Ulema koja živi po vlastitom znanju o islamu
Međutim, danas su rijetki živi učitelji, koji su poštivanje zadobili radom i dobrim djelom, a još rjeđi su učenici, tullab, neumorni tragaoci za znanjem i istinom i druženjem sa onima koji ih imaju čemu uputiti pa i naučiti. Danas su rijetki učitelji koji drže katedru, ne po ciklusima, nego životnu katedru. Kod uleme kada god navratiš jedan priča a drugi slušaju i uče i imaju šta da nauče i ima se šta naučiti svaki put kada dođeš.
Komercijalizacija izdavaštva je dovela, do toga da se svašta i svakakvi naslovi izdaju, do toga da su nam knjige zamijenile žive učitelje. Mrtve knjige nam mogu dati informacije ali fascinantnu životnost vjere možemo samo osjetiti i vidjeti kod nekog ko će nas toj životnosti vjere i poučiti. Zato, kako su nam danas životnu ulemu zamijenile, širom rasprostranjene, koje svako i piše i izdaje, knjige o islamu i propisima islama, mrtva slova na hartiji, tako nam je i vjera postale onako beživotna da ne kažemo mrtva. U Bosni i Hercegovini nikada nije bilo više živuće uleme ali nikada manje Uleme-učitelja i Tullaba-učenika. Učenika koji su zbog svog učitelja, alima, i bosi i goli hodali kako bi bili sa onim koji će ih dobru naučiti. Oni učenici koji kada im učitelj preseli na bolji svijet, osjete jaču bol u stomaku nego kada im rođeni babo preseli. Danas nema ili su prava rijetkost učitelji koji su sa svojim učenicima kao sa vlastitom djecom u svome domu. Police nam pucaju od težine knjiga raznih naslova. Police su pune, znanja je malo, ali dobrog djela najmanje. Najmanje je dobrog djela koje nije zaprljano određenom ovodunjalučkom kalkulacijom bilo da je ona dnevnica, putni troškovi ili ugrožavanje autoriteta, odnosno sujeta. Nema više velikih učitelja koji organiziraju halku učenika u svojoj kući, gdje učenici oko njega na njegovoj sofi uče o islamu o životu, o privredi i poljoprivredi, koji piju kahvu i jedu i sehure i iftare, koje je njegova alim-hanuma skuhala, i kojima on pusti pa i oni koju kažu. Gdje je nestala stara ulema, koja je možda, manje znala, ali ono što je znala po tome je postupala a nikada odstupala. I ono što nisu znali kazati, Allahovim emerom, svojim dobrim djelima su nadomjestili. Kako bi nam dobro došao jedan Derviš Spahić, da nas nauči kako se žrtvuje za vjeru i kako se učiteljuje.
Izgrađen (ne)komunikacijski odnos „Što dalje to bolje”
Nema više Hasana Ljevakovića koji je znao na mevludu, Mustafi Spahiću, mladom imamu iz Babina, prepustiti da održi predavanje bez imalo sujete i neskriveno da uživa slušajući predavanje. Onako kako je Hasan prepoznao Mustafu tako je neki alim vjerovatno prepoznao Hilmu, Enesa, Džemu, Rešida, i ostale da ne nabrajam dalje. Koliko je bilo pravih učitelja, koji su se tako ponašali, najbolje znaju oni koji su na svojoj koži osjetili tu finu metodu odgajanja i vođenja. To su učitelji od oka i srca prepoznaju, razmišljaju i pripremaju novu plejadu učenika koji će postati ulema spremna za buduće izazove i naraštaje. Zvanična ulema, nikakve halke ne drži za svoje bar odabrane učenike, a tamo gdje halke učenika postoje, predmet su mahandisanja. Institucionalno poučavanje islamu i izdavaštvo islamske literature je zamijenilo učenje u životnoj i neprestanoj komunikaciji između učenika i učitelja.
Pa i u instutcionalnom smislu, za medrese svi volimo kazati da one još jedino i odgajaju i obrazuju, dok ostale škole diljem BiH samo obrazuju. Pogotovo volimo kada redamo prioritete kazati da mi prvo odgajamo kroz medrese pa onda obrazujemo naše softe, a svršenici medresa, svako malo pa zalutaju kod drugih profesora raznih fakulteta koji prigrabe softe i pod svoj plašt zaokruže ono što mi nismo uspjeli zaokružiti i onda nas napadaju našom djecom. Ima jedna, lijepa i istinita, dobro sročena, koju sam negdje čuo a koja glasi: „Ako ti, koji si dužan i trebaš, ne odgajaš svoju djecu, odgajaće ih neko ko nije dužan i ne treba ih odgajati.”. Zato, umjesto da Ulema naših škola okuplja softe/učenike, talibe/studente oko sebe, i sprema ih kao buduću ulemu koja će biti spremna odgovoriti izazovima modernog vremena, to rade profesori sa, ovaj put, filozofije. Oni okupljaju učenike iz medresa i douče ih da budu spremni, da onako kako oni žele, da ih brane i umjesto njih da napadaju i buduće naraštaje poučavaju, baš kao u posljednjem slučaju kada napada Kenan i još jedan softa a ne Kazaz. Napadaju nas našom djecom, a najviše boli kad nas naši napadaju.
Na kraju se čovjek zapita zbog čega je to tako. Čovjek se zapita zašto je ova naša današnja ulema toliko profesionalna i toliko udaljena od svojih učenika i hoće li i imami zbog toga, poučeni od uleme, postati krajnje profesionalni i prilično udaljeni od džematlija. Šta to ima kod uleme što učenici ne smiju vidjeti, pa se komunikacija gradi na „što dalje to bolje” odnosu. Završavanje studija putem pošte, e-maila ili na daljinu mnogima bi vjerovatno najbolje odgovaralo. Odnos u kojem se učitelj doživljava kao „drugi”otac je postavka koja izaziva smijeh kako učenika tako i učitelja. Kapitalizam je definitivno ušao na vrata odnosa alima i taliba, pa se taj odnos gradi „ala-Franka” a razmišljaju i svi su se ubijedili da sve je bilo po „ala-Turka”. Ili ipak, da se naša ulema, možda, ne boji blizine učenika. Učenici bi mogli vidjeti pri ulemi nešto što će im ugled kompromitirati. Da se ne boje da će softe vidjeti koji, ne daj Bože, slučajni mekruh; da liježu na lijevu stranu, mokre stojeći ili pak jedu lijevom. Jedu lijevom? Neki će reći pa šta si zapeo i to ti je nešto toliko važno, pa šta ako jedu lijevom. Naravno nije ni važno niti najvažnije, nek oni jedu lijevom, ali mi teško objasniti djeci da mi muslimani ponosno jedemo samo desnom. I opet nije problem ni lijevom, kažu nije problem ni zlato ni svila na muškarcu. Mene brine šta slijedeće nije bitno i dokle? I marama, zaštita i pokrivač kose muslimanke u praksi vidimo da ponovo nije bitna! I nije opasno što neke muslimanke ne nose maramu, već što pojedina ulema kaže da im i ne treba marama.
Moramo prepoznati granice jer ovaj i ovakav način razmišljanja će nas dovesti i do pet islamskih i šest imanskih. Zato i kažem na kraju ipak lijeva je lijeva a desna je desna. I nije džaba desna desna.
Nesib Hadžić