Smiješni križar Ivanković

Željko Ivanković svoju mladalačku razočaranost vlastitom vjerom posljednjih godina pokušava nadoknaditi tretiranjem religijskih tema u svojoj sedmičnoj kolumni u Nezavisnim novinama (a što redovno koristi kao platformu za pljuvanje po islamu). U svom ovosedmičnom uratku (25. maj, 2010) maestralno je pokazao samo jedno: da ne poznaje, niti ima kapaciteta pristupiti upoznavanju drugačijeg religijskog svjetonazora. Ovaj svojevrsni agnostički paganin se usudio (us)porediti Kur'an, koji je sveti izvor sui generis, i k tome jedini takav svoje vrste,  (Kur'an svoj početak otpočinje u 7. stoljeću n.e., to jest, pod punim svjetlom dokumentirane historije; neposredno je dat na zapisivanje; imao je samo jednog prenosioca, Muhammeda bin Abdullaha, čiji je život poznat do u detalje; postoji u istom jeziku u kome je bio saopćen; i koji je sačuvan besprijekorno) sa najvećim djelom arapske usmene predaje koje je na ovom jeziku (upravo profiliranom nakon Kur'ana) sakupljeno u Zlatno doba islama (a koje se od strane nekih slobodnijih umova čak smatra njegovim svojevrsnim životnim tumačem) – što ne predstavlja samo kontradikciju i nonsens, već pokazuje domete neupućenosti i predrasude koje Ivanković u formi intelektualne atrofije već duže vrijeme prononsira.

Štaviše, u žaru mržnje, on bjelodano pokazuje da nije pročitao niti Kur'an niti 1001. noć! Stoga mu se kao prvi lijek od opake bolesti akutne mržnje prema islamu preporučuje čitanje obje knjige. K tome islamofob Ivanković u svojim komentarskim okušavanjima napadajući islam i sve vezano za njeg navodnim čitanjem disidenata (jednostrano) pokazuje da u svojoj nutrini gaji i sve više oživljava križarski etos mržnje i predrasude prema islamu, taj brutalni svjetonazor nastao u Evropi upravo u vrijeme kada se ona budila iz svog Mračnog doba. Dakle, u ono doba kada Evropa nije samo spaljivala knjige (za što Ivanković redovito proziva muslimane) već i ljude (poglavito žene!). Ipak, ovi neoborivi historijski fakti ne smetaju Ivankoviću da osmišlja ideološke konstrukcije u ispoljavanju mržnje nad vjerom i tradicijom naroda koji u svojoj memoriji prije samo petnaest godina ima iskustvo genocida. Jer kao što je holokaust konačna posljedica križarskog etosa i njegovanja mržnje prema Židovima, tako je i genocid nad Bošnjacima konačna posljedica mržnje i predrasuda sistematski uzgajanih u velikosrpskim zločinačkim ideološkim štabovima, upravo na način kako to danas čini Ivanković.

Kao i kod križara i kod Ivankovića glavna meta je islam, a ne navodna kritika, jer kritika u sebi (po definiciji) ne može sadržavati vrijeđanje. Nažalost, čudnovate deformacije naše modernosti rezultiraju da jedan agnostički paganin u svrhu odbrane u «smiješnom» Preporodu «navodno napadnutog» prevoditelja 1001. noći na bosanski jezik ignorantski i bez ikavkih regula vrijeđa i to samo intelektualno pregalaštvo uglednog arabiste i prevodioca. Ispunjen predrasudama Ivanković stoga ima križarsku potrebu mrziti islam. U svojim maštarijama poput križara, za Ivankovića je «islam postao sve ono čemu se on nada da nije, i postao je sukusom svega onog čega se on boji da jeste.» Islam je tamna strana njegove psihe. Islamom je Ivanković opterećen i taj teret mu niko drugi do li sam on ne može skinuti. Upravo je zbog toga književnik, publicista i novinar koga je u svijet poznatih nesretno katapultirala iranska ambasada u Sarajevu osuđen na izjedajuću mržnju i pogubnu samodiskvalifikaciju koja sve više i više izaziva osjećaj sažaljenja.

Mirnes Kovač