Broj britanskih konvertita u islam se uduplao u posljednjih deset godina. Zašto? Na to pitanje Jerome Taylor i Sara Morison pokušali su naći odgovor.
Broj Britanaca koji je konvertirao na islam gotovo da se uduplao u posljednjoj dekadi, prema jednom od dosad najtemeljitijem urađanom istraživanju na tu temu, piše britanski The Independent.
Zbog globalnog širenja „nasilnog islamizma“, britanski muslimani su su pod budnim okom, kritikama, analizama, više nego bilo koja vjerska skupina u zemlji. Međutim, uprkos tome, veliki broj Britanaca prihvata islam.
Procjenjivanje broja konverita u Britaniji je uvijek bio težak zadatak, jer često istraživanja ne nalaze podatke koji decidno kazuju da li je riječ o konvertitu, ili rođenom muslimanu.
Međutim, nova studija think-tanka „Faith Matters“ sugerira da se radi o broju iznad 100 hiljada konvertita, otprilike 5 hiljada godišnje.
Fiyaz Mughal, direktor organizacije „Faith Matters“, priznao je da je jako teško doći do tačnog broja novih muslimana, odnosno konvertita. „Ovaj izvještaj je dosad s naučno-istraživačkog aspekta najbliža „pretpostavka“, urađena na osnovu podataka lokalnih vlasti, policije, i provedenih anketa u džamijama.
Na pitanje u čemu leži „tajna“ tako velikog i naglog porasta islamskih konvertita, Mughal odgobara: Mislim da je to u uskoj vezi s konstantnom pričom o islamu u javnosti. Ljudi te motivira da sami počnu istraživati i doći do zaključka šta je to islam ustvari. Jedni nakon toga sljegnu ramenima i nastave sa svojim prijašnjim životima, dok drugima se svidi ono što oktriju i konvertitaju“
Kako postati musliman?
Islam je jedna od najlakših vjera na koju se može preći. Tehnički gledano sve što je potrebno jeste izreći šehadet, u kojem se navodi da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik i rob. Samo iskreno vjerovanje i izgovaranje šehadeta dovoljni su da postane se muslimanom, ali većina konvertita bira da to učini pred dvoje svjedoka i imamom.
Hana Tajima (23), modna dizajnerica
Hana Tajima je prešla na islam kad je imala 17. godina. Isfrustrirana zbog nedostatka raznolike islamske odjeće za konvertite osnovala je Maysaa, modnu kuću koja dizajnira odjeću inspiriranu Zapadom, ali koja odgovara hidžabu.
“Istina je da nikad nisam ni odlučila preći na islam, niti je postojao tačan momenat kada sam shvatila da želim biti muslimanka. Moji roditelji nisu naročito vjerski orijentirani mada mene je vjera interesovala iako sam bila i nezainteresovana kako će se vjera odraziti na moj život. Odrasla sam u seoskom sredini Devona, gdje je moj otac, Japanac, bio odraz etničke raznolikosti sela. Sprijateljila sam se s nekoliko muslimana na koledžu i bila sam malo uvrijeđena i znatiželjna zbog njihove nezainteresovanosti da izlaze van i da se druže. U to vrijeme sam počela izučavati filozofiju i bila sam zbunjena svojim životom. Poprilično sam bila popularna, i imala sam sve što je potrebno, ali ipak sam se pitala da li “je to to?” Stvari su se dogodile istovremeno, čitala sam više o vjeri, učila više o porijeklu prijatelja, i bila u životnoj krizi. Pojedine stvari su me naročito privukle islamu, činjenica da je Kur'an isti oduvijek značilo je da je uvijek referentna tačka, pitanja prava žene su bila šokantno savremena. Što sam više čitala nalazila sam sve više da se slažem s idejama islama, i uvidjela sam zbog čega su životi mojih prijatelja tako ispunjeni. Nisam željela i nisam se smatrala muslimankom, ali došla sam do te tačke kada nisam mogla reći da nisam. Reći porodici da sam muslimanka bio je jednostavan dio. Znala sam da će biti sretni ukoliko sam sretna, a oni su mogli vidjeti da je to nevjerovatno pozitivna stvar za mene.”
Denise Horsley (26), učiteljica plesa
Denise Horsley živi u sjevernom Londonu. Ona je prešla na islam pretprošle godine i planira se udati za svog momka, muslimana, tokom ove godine.
Kupila sam mnogo knjiga o različitim vjerama, ali uvijek sam se vraćala islamu, bilo je nešto u njemu što je svemu davalo smisao, nalazila sam odgovore na sva pitanja koja sam imala. Provodila sam sate u biblioteci džamije Regent Park čitajući o svemu od pitanja vezanih za žene pa do hrane. Prije nego što sam po prvi put stala na namaz sjećam se da sam satima sjedila u autu panično čitajući na blackberryju kako se klanja. Bila sam ubijeđena da će ljudi odmah znati da nisam muslimanka, ali ispostavilo se da niko nije mario. Tokom ramazana sjedila sam i slušala učenje Kur'ana i bila sam tako ispunjenja srećom i toplinom. Jednog dana sam odlučila da izgovorim šehadet, otišla sam u džamiju i rekla da hoću da izgovorim šehadet, jednostavno tako. Prijatelji i porodica su bili šokirani, mislili su da će to biti neka vrsta ogromne svečanosti ‘krštenja’, ali su podržavali moju odluku. Mislim da su bili zadovoljni da me vide sretnu i da mi je do nečega tako jako stalo Odrasla sam kao kršćanka i islam mi je izgledao kao prirodan nastavak kršćanstva. Kur'an je ispunjen sa informacijama o Isusu, Mariji, anđelima i Tori. To je dio prirodnog prijelaza. Nosim hidžab sada, ali to nije bilo nešto što sam odmah prihvatila. Hidžab je važan dio islama i ne samo toga što se tiče odijevanja. Radi se o skromnosti u svemu što poduzimate. Prije nego što sam se pokrila počela sam se oblačiti skromno, odbacivanjem kratkih majica i suknji, morala sm se uvjeriti da se osjećam ugodno prije nego što vanjskom svijetu skrenem pažnju na sebe. Sada se potpuno osjećam zaštićeno u hidžabu. Ljudi se prema vama ponašaju s novim stepenom poštovanja, sude vam po riječima i djelima, a ne po tome kako izgledaš. To je vrsta poštovanja koju svaki otac želi za svoju kćerku.
Još uvijek sam ista osoba kao prije, osim što ne pijem, ne jedem svinjetinu, a klanjam pet puta dnevno. Osim toga još uvijek sam ista Denise”.
Dawud Beale (23)
Dawud Beale je po svojim riječima bio samoproklamovani rasist prije dvije godine, kad još ništa nije znao o islamu i kada je podržavao BNP. Sada je musliman, i opisuje sebe kao selefiju, koji pokušava živjeti tačno kao što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selem, živio.
“Nisam znao ništa o islamu dok nisam otišao na odmor u Maroko gdje sam se prvi put susreo s muslimanima. Čak sam i bio rasista prije Maroka, i nakon što sam se vratio kući, sedmicu dana nakon toga odlučio sam da postanem musliman. Shvatio sam da islam nije strana vjera, već da ima puno sličnosti s onim u šta sam već vjerovao. Kada sam se vratio u Somerset, proveo sam tri mjeseca pokušavajući pronaći lokalne muslimane, ali nije bilo ni džamije u mom gradu. I na kraju sam upoznao sufije koji su me odveli na Kipar gdje sam prešao na islam. Kada sam se vratio pronašao sam da mnogo čega o čemu su mi oni pričali je kontradiktorno onome što se nalazi u Kur'anu. Nisam ih smatrao vjerodostojnim ako ću da budem iskren. Onda sam otišao u London i uključio se u Hizb ut-Tahir, političku grupu koja poziva na osnivanje islamske države. Pošto sam vjerovao u prednosti šerijatskog prava napustio sam ovu grupu također, problem je bio što su ušli duboko u politiku, ali nisu se toliko bavili prakticiranjem vjere. Mislim da trebamo islamsku državu, ali način postizanja nije kroz politički aktivizam ili borbu. Allah neće promijeniti stanje ljudi dok se oni vide ono što je unutar njih samih. Imam veliku odbojnost za kulture u islamskim zajednicama kada je u pitanje uvođenje novih stvari u vjeru, kao politeizam ili proticanje muzike i plesa. Postoji nešto čisto kod muslimana selefija. Uzimamo svaku riječ iz Kur'ana za istinu, definitivno sam pronašao pravi put. Također, u džematu sam upoznao svoju suprugu i uskoro očekujemo svoje prvo dijete.”
Paul Martin (27)
Paul Martin je bio student kada je odlučio preći na islam u sladoledžijskoj radnji u Manchesteru prije četiri godine. Kako je rekao umoran od hedonističkog stila života mnogih svojih prijatelja na univerzitetu, privukao ga je islamski naglaskak na traženju znanja. Susret s jednim starijim muslimanom promijenio je njegov život.
“Sviđalo mi se kako se studenti muslimani ponašaju. Dopada mi se islamski način života i na taj način sam gledao na Kur'an. Jedan prijatelj musliiman upoznao me s doktorom nekoliko godina starijim od mene. Izašli smo zajedno na kafu, a nekoliko sedmica kasnije i na sladoled. Tu sam mu i rekao da želim biti musliiman i upravo tad i tu sam izgovori šehadet. Znam da pojedini ljudi žele biti formalni i uraditi to u džamiji, ali za mene vjera nije fizička stvar, to je ono što je u vašem srcu. Prije nego što sam postao musliman nikad nisam bio u džamiji. Ponekad to može biti malo obeshrabrujuće. Ali nema ništa loše u tome reći da možeš biti britanski musliman koji nosi farmerke, majicu i jaknu. Moja džamija je sad u Leedsu, tu ima mnogo različitih jezika i ima također puno konvertita.
S porodicom sam išao postepeno, nisam mogao samo doći kući i reći ‘Ja sam musliman’. Bio je to dug proces, sada nedjeljom zajedno večeramo, ali samo što kupujemo halal jagnjetinu. Da mi je neko na koledžu rekao da ću biti musliman, za milion godina ne bih mu povjerovao, a zamislite nedavno sam se vratio s hadža.”