Piše: Irvin Pekmez (source.ba)
U posljednjih mjesec dana ova vijest se jedva provlačila čak i kroz medije iz Federacije BiH, a mediji iz RS-a i Srbije tek u pet rečenica bez da se kaže jasno i glasno o kome je riječ – ko su žrtve, a ko zločinci. Od jučer je riječ Tomašica preplavila internet, što je velika zasluga stranih medija koje naše novine i portali redovno prevode.
Mediji nisu potpuno odgovorni, mi smo tu da vam prenesemo vijest, a vi odlučujete šta se čita, a šta zaboravlja. Vijest o potencijalno najvećoj masovnoj grobnici u Bosni i Hercegovini jučer je imala jedva 170 pregleda, a jučerašnja vijest da se zbog Džeke ne oprašta Pellegriniju ima skoro 4.000 čitanja.
Da ne bi otišli predaleko u izučavanje fenomena medijske potražnje spomenut ćemo još samo da sve i jedan naš članak zajedno koji se dotiče Tomašice ukupno nemaju 2.000 klikova. Podsjećamo, ova priča se provlači i nalazi mjesto na ovom sajtu već mjesec dana.
To je jedan dio odgovornosti.
Većina medija iz Republike Srpske, čast izuzecima, od danas neće moći ignorisati najveću vijest u 2013. godini. Morat će stisnuti i printati i objaviti tekst, da li potpun da li precizno filtriran, o 333 otkrivena tijela Bošnjaka i Hrvata svih uzrasta i spolova koji su smaknuti u koljačkom pohodu velikosrpske mašine smrti.
Morat će građanima prenijeti informaciju o kompletnom brdu koje još uvijek krije desetine, a možda i stotine tijela. Morat će napisati da otkopavanje još uvijek traje. Morat će, ali nismo sigurni, priznajmo svi, koliko će ti tekstovi biti čitani. Možda jednako kao i u Federaciji do unazad mjesec dana. Jednoj grupi čitatelja treba vremena da se sjete šta (im) se dešavalo, a drugoj grupi možda nije dovoljno ni sve vrijeme svijeta da shvate šta se u njihovo ime radilo.
To je drugi dio odgovornosti.
I sada tekst zvuči nepopularno, netolerantno, a možda i polarizaciji preblizu. Ali samo zvuči. Trebalo bi da je Tomašica najčitanija i najpopularnija tema u državi. Trebalo bi da je nazivanje stvari pravim imenom dio napretka i liječenja, a ne sinonim netolerancije (netolerancije čega, usput pitamo?). Trebalo bi da se osnovna podijeljenost u Bosni i Hercegovini podcrta što je deblje moguće: zakopani u masovnim grobnicama i njihovi dželati. Postojimo Mi i VI, da se ne lažemo. Postoje ljudi i neljudi. Postoje nevini i zvijeri. Postoje oni koji vijest uzalud potenciraju i postoje oni koji vijesti sakrivaju.
U Tomašici, vjeruje se, bit će pronađeni ostaci 17-ero djece koja su ubijena na području Prijedora. Pa da li je potrebno ovakvu informaciju gurati ljudima pred oči da bi se očitovali, da bi ovo spomenuli među prijateljima, da ovo postane još jedna od opomena.
Možda je dijagnoza sljedeća: Znate kako lako promijenimo kanal kada čujete vijest o ratu u Siriji, o demonstracijama u Egiptu, u pucnjavi u školi u Americi… Bojim se da je fenomen daleke vijesti postao udomaćen kod nas, ali ne kao kriterij prostora, već kao kriterij vremena. Dovoljno davno? Zaboravi. Ignoriši.
Često zaboravimo da je to što se desilo “dovoljno davno” neriješen slučaj. Krivac se skoro po pravilu ne osjeća krivim, žrtva se skoro po pravilu stidi, a onda je potreban Reuters da se sjetimo, da nas prođe amnezija, da nas prođe moda ružičastih naočala.
Tomašica jer novi sinonim za otkrivenu istinu. Ona nije kontradiktorna napretku društva, ona nije negacija mogućeg zajedništva, ona nije odmahivanje ruke na pomen budućnosti svih naroda u ovoj državi. Ona je najveći uslov!
Kleknuti pred kosti koje se u ovom trenutku vade iz krajiške zemlje? Nedovoljno. Kleknuti, tražiti oprost, zajecati od muke i tuge i dozvoliti da istina oslobodi – istina o temelju nakaradnog uređenja države. Dovoljno, možda.
Hoće li iko iz RS-a ovo uraditi?
Genocid u Prijedoru se negira u manjem bh. entitetu. Smaknuća, ratni zločini te etničko čišćenje oko 50.000 nesrpskih stanovnika koje su počinili Jugoslovenska armija i srpska paravojska u okolini i u samom Prijedoru 1992. za zvaničnike u RS-u nikada se nije desio.
Istraživačko dokumentacijski centar (IDC) navodi da je u periodu od 1991. do 1995. ubijeno ili nestalo oko 5.200 građana Prijedora, uglavnom Bošnjaka i Hrvata.
Ispod su imena i prezimena osuđenih ratnih zločinaca zbog nedjela na području Prijedora, te određene godine zatvorske kazne:
Milomir Stakić – 40 godina
Radoslav Brđanin – 32 godine
Zoran Žigić – 25 godina
Mlađo Radić – 20 godina
Duško Tadić – 20 godina
Duško Sikirica – 15 godina
Drago Radaković – 20 godina
Draško Krndija – 20 godina
Željko Bulatović – 14 godina
Siniša Teodorović – 12 godina
Radoslav Knežević – 10 godina
Zoran Gajić – 10 godina
Ismet Žerić – 7 godina
Spisak nije kompletan. Trenutno se Dragomiru Soldatu, Velimiru Đuriću i Zoranu Babiću za zločine počinjene u Prijedoru sudi pred Sudom Bosne i Hercegovine.