„Obavljajte hadždž i umru, jedno za drugim, jer oni odstranjuju siromaštvo i grijehe isto kao što kovački mijeh odstranjuje prljavštinu sa gvožđa, zlata i srebra. Za propisano obavljen hadždž nema druge nagrade osim Dženneta“ (Tirmizi, 807)
„Ko bude posjedovao opskrbu za put i prevozno sredstvo do Bejtullaha, a ne obavi hadždž, ne smeta mu da umre kao židov ili kršćanin“ (Tirmizi, 809)
Hadždž predstavlja vrhunac ibadeta u vjerničkom životu. Ta silna kulminacija pokornosti svome Stvoritelju i želja da radi samo dobro, vjerničko srce posebno doživljava na svetim mjestima u vrijeme hadždža. Središnju poziciju hadždža kao krunskog ibadeta možemo uočiti u njegovoj pozicioniranosti u mjesecu zul-hidždžetu koji jeste zadnji mjesec u hidžretskom kalendaru. U nizu stubova islama kojima svjedočimo vjeru, hadždž je zadnji po redoslijedu. Upravo za vrijeme obavljanja hadždža iskreni vjernik će, počevši od samog nijjeta, preko svih priprema pa do samog čina ovog ibadeta, istrajavati u analizi svog proteklog života na ovom svijetu. Kao što iza dvanaestog mjeseca dolazi prvi, novi mjesec, isto tako iza obavljenog hadždža dolazi nova stranica života hadžije. Stoga i sam ljudski život, kako nam alimi kažu, nije samo putovanje, već hodočašće jer na kraju života je kapija smrti, susret sa Uzvišenim Bogom. Isto tako ni hadždž nije puko putovanje već je to hodočasnikovo dolaženje u sveta mjesta radi Božije blizine što je cilj i svrha ovog putovanja.
Hadždž jeste hodočašće svetim mjestima koje u svojim uzvišenim ciljevima ne dopušta nikakav turizam niti ima za svrhu naučno-znanstveno putovanje. Ovo hodočašće je putovanje radi zadovoljenja duhovnih potreba, traganje za tom duhovnom identifikacijom toliko nasušnom potrebom danas. Taj duhovni identitet za kojim čovjek današnjice itekako traga je iznad ostalih identifikacija jer ako se tu čovjek ne pronađe zaista mu prijeti opasnost izgubljenosti.
Hodočašće kao takvo je poznato kod svih velikih religijskih tradicija, napokon je poznato i čovjeku današnjice u različitim varijantama koji želi pronaći sebe u ovom svijetu ovakvom kakav on zaista jeste (latinska riječ peregrinus –hodočasnik, čiju su inačicu preuzeli romanski jezici, kao i engleski -pilgrim, znači stranac, ali i putnik duhom ).
Jedino i samo obred hadždža u islamu je vjerničko poduzimanje putovanja u ime svoga Stvoritelja, to je putovanje za traganjem tog duhovnog identiteta jer u hadžijskom srcu se slila ta silna želja da se susretne sa svetim mjestima, sa svojim Izvorom i osjeti snažno svoje Središte. Zašto je to tako? Zato što je Bog, dž.š. Mekku učinio svetom, a nisu je svetom učinili ljudi, kako nam to lijepo veli Poslanik islama ( inne Mekkete harremeha Allahu ve lem juharrimuha nnas). Prema tome, iskreni hadžija se odlučuje na put za Mekku iz čisto vjerskih pobuda jer u njegovoj odluci jednostavno nema želje za avanturom, zabavom, izazovom, pješačenjem iz zdravstvenih razloga. Ne smije biti u njegovom nijjetu ni najmanje želje za novčanom dobiti i u slučaju da obavlja hadždž za nekog drugoga/bedeluk.
To je naređeni ibadet sa određenom svrhom i ciljem. Budući da je naređen Kur’ anom onda je njegovo namjerno, bez opravdanog razloga, neobavljanje znači nepostupanje po Knjizi
Hadis kojeg smo naveli, koji govori o usporedbi onoga ko je u mogućnosti da obavi hadždž pa ga ne obavi i preseli sa ovoga svijeta, sa židovima i kršćanima je zbog toga što su i oni vjerovali u knjige koje su im objavljene ali nisu prema njima postupali.
Nekada je odluka za hadždž predstavljala svojevrsnu kušnju za čovjeka, putovanja su bila opasna, dugotrajna, iscrpljujuća. Bila je to kušnja u egzistencijalnom smislu. Danas ta odluka predstavlja više duhovnu kušnju. Kako da čovjek pobijedi sebe, da se otrgne iz svakidašnje pojavnosti ovog svijeta i odluči se čvrsto vratiti svom Izvoru i Ishodištu, posjetom svetim mjestima da, bar za trenutak, osluhne zov one istinske, primordijalne vjere u svoj duši.
Izvor i Centar su dvije važne dimenzije svih tradicija. Ustvari, prema islamskom učenju Dragi Bog je Izvor i Središte našeg života. Kaba u Mekki predstavlja Izvor i Centar u kojoj su uprisutnjene ove realnosti. Doći Kabi, otići na hadždž u sveta mjesta znači vratiti se svome izvorištu. Kako to lijepo i slikovito veli prof. Nasr da je Mekka Božiji grad koji odražava Njegovu apsolutnost. Biti ovdje znači biti u središtu a stati pred Kabu znači shvatiti kraj putovanja.Vjernik nema otići drugdje na zemlji, jer je tamo, u svetim mjestima, cilj svih zemaljskih putovanja. Prema prof. Nasru, Kaba je naš cilj stoga što je Kaba Božija kuća pa (s)vraćajući se njoj u posjet mi se vraćamo svome Stvoritelju.
To naglašavamo posebno jer ono naše „kalu bela“ koje su naše duše izgovorile i posvjedočile sa šehidna/potvrdom svoga Gospodara, upravo taj misak mi prekrivamo u sebi na različite načine. Neko otvorenim griješenjem, neko u potrazi za drugim izvorom i središtem pored onog u svetim mjestima. Svako dolaženje u posjet Kabi znači skidanje okova koji pritišću naše duše a to nije ništa drugo do li omogućavanje našim dušama da se nesmetano prisjete misaka.
Sa Kabom će Mekka i Medina postati sveta mjesta. Ne može se voljeti Bog, dž.š., a ne voljeti Poslanik. Ne može neko voljeti Mekku a ne voljeti Medinu.
I druge tradicije poznaju sveta mjesta koja su ispunjena posebnom duhovnošću ali jedino u islamu i samo musliman će posjetom ovim izabranim geografskim toposima se vraćati svome Izvoru jer tragove Božijih Znakova/ ajeta mi ne iščitavamo samo na stranicama prirode ili makrokosmosa kao knjige svijeta, niti samo na stranicama povijesti ili mikrokosmosa kao knjige otkrovenja. Raskošnost Božijih Znakova svaki vjernik će iščitavati i na ovim izabranim toposima koja su Božijom odredbom određena kao takva.
Eto zašto svaki vjernik vjeruje da je Kaba Središte naših stremljenja, sve geografske linije su povezane nevidljivom linijom sa Kabom kao što se ova zemaljska Kaba nalazi ispod one nebeske Kabe. Mekka je upravo tako i opisana kod mnogih alima, kao tačka središta islamskog univerzuma koja vezuje Nebo i Zemlju, dodirujući na takav način i naš ljudski svijet.
Prema jednom predanju, kojeg navodi Ismail Hakki u svom tefsiru, Uzvišeni Bog je sagradio hram ispod Arša, Bejtul-ma’mur, i naredio melekima da čine tavaf oko njega. Zatim je Bog, dž.š., naredio melekima koji borave na Zemlji da sagrade hram sličan nebeskom hramu i da tavafe oko njega kao što stanovnici neba tavafe oko Bejtul-ma’mura. Meleki su napravili Kabu dvije hiljade godina prije nego što je stvoren Adem, a.s. Kada je Adem, a.s., nakon vremena koje je proveo u Džennetu, protjeran na Zemlju meleki su mu rekli: “Obavljaj tavaf oko ovog hrama jer mi to činimo već dvije hiljade godina.” Adem, a.s., je poslušao meleke i počeo izvršavati obred tavafa, a to su činili i njegovi potomci sve do vremena Nuha, a.s. Kada je za vrijeme Nuha, a.s., Zemlja poplavljena, Kaba je uzdignuta na nebesa. Premda se gradnja Kabe pripisuje Ibrahimu, a.s., on nije prvi sagradio Kabu, već je obnovio njene temelje koji su od ranije postojali i ponovo je sagradio.
Hadždž i kurban – kušnja i žrtva
Već smo kazali da je nekada ići na hadždž predstavljalo posebnu kušnju i žrtvu za vjernika. Naravno da je i danas otići na hadždž jedna kušnja i svojevrsna žrtva za čovjeka ali u jednom drugom smislu. Ne više u onom davnašnjem, egzistencijalnom smislu, jer danas ovo putovanje traje dvadesetak dana, puno komfornije i bezbjednije. Naša kušnja je, prije svega, u našoj odluci da krenemo na put hodočašća. Odlučiti se danas za ovo putovanje koje je puno duhovnosti i svetosti, znači prije svega, oduprijeti se pukoj materijalizaciji koja galopirajućim koracima ovladava ovim svijetom. Ta puka materijalizacija svega i svačega nije zaobišla i dušu vjernika. Ta odluka je osobna žrtva svakog čovjeka jer je pobijedio sebe u svijetu čija je odlika konzumerizam i potrošački duh ( što više troši tako stvara veće lažne potrebe za življenjem i opstojanjem na ovom svijetu).
Prema tome, današnja odluka da idemo na hodočašće znači kazati svome nefsu, pohoti ne, dati prostora svojoj duši da i ona kaže svoju potrebu a njena potreba je ona čista primordijalnost one iskonske vjere kada je kazala da jesi Ti naš Gospodar. Zato hadždž za vjernika predstavlja žrtvovanje onog nižeg, prizemnog interesa koji se nama čini bitnim egzistencijalnim, za viši cilj. Egzistencijalnim se čini stoga što je iluzoran, nije nam neophodan baš sada kao takav i u tolikoj količini ( primjerice, potrošački duh društva i konzumerizam nam uvijek iznova nalaže da imamo što više, puno bolje od trenutnoga, pa čak i duplo, recimo auto, kuću kao i svakodnevne potrepštine). Takvim ljudima ( u većini slučajeva su u mogućnosti) obaveza izvršenja hadždža nije ni na kraj pameti. Takvi zasigurno jednu obligatnu dužnost izostavljaju koja je utemeljena na Kur’anu i Sunnetu, zapostavljaju jedan dio svoje Knjige, shodno hadisu kojeg smo naveli na početku.
Sve je u znaku kušnje i žrtve u danima hadždža. Naša odluka, naš odlazak i boravljenje u svetim mjestima, izvršavanje obreda hadžskih u velikoj gužvi, pristajanje pri tome na nekomfornost koliko se god navikli na nju kod kuće, naši kurbani koje žrtvujemo kao vanjsku manifestaciju naše jake vjere koja je u našim srcima. Zato kada dočekujemo Bajram, koji mnogi nazivaju Bajram žrtava, mi se veselimo i radujemo svojoj pobjedi nad svojim nefsom. Kurbanom kao simbolom našeg žrtvovanja ušli smo u stanje svojevrsne kurbanizacije našeg nefsa radi blizine svome Stvoritelju. Tu leži i smisao naše žrtve jer uvijek trebamo imati na umu da do Uzvišenog Boga ne stiže kurbansko meso ali stiže naša svijest o Bogu, dž.š./ takwa, jačina naše bogobojaznosti koja nas je ponukala da žrtvujemo u Njegovo Ime.
„ Ni njihovo meso, ni njihova krv, zbilja, ne stižu do Allaha, ali stiže do Njega bogobojaznost vaša. Tako ih je On potčinio vama, da biste Allaha veličali zato što vas On uputi! A ti dobročinitelje obraduj!“ ( XXII :37 )
Da se još malo vratimo na suštinu kušnje čiji je krajnji smisao i žrtve.
Naime, sve naše kušnje imaju za cilj da nam pokažu i očiste nas od raznih natruha i društvenih anomalija i na kraju da potvrde našu istinsku i iskrenu privrženost vjeri i moralu. Na takav način kušnja nam se nameće kao Božija Milost kroz koju se duhovno čistimo. U tom smislu sagledavamo i poruku Poslanika islama kada nas on upozorava da je stavljanje nekoga na kušnju Božije dobro za njega. Najveći polog naše iskrenosti i odanosti je u našoj spremnosti na žrtvu u ime Uzvišenog Boga. Prevladavanjem one spomenute kušnje da odemo Kabi, svome Izvoru i Centru, kao i naši kurbani kojima potvrđujemo da smo spremni na žrtvu, svjedočimo da smo vrijednosti vjere i morala stavili ponad naših uskih, matrijalnih interesa. Ako su nam rodbinska veza ili bilo koja druga pripadnost, ili imetak i trgovina draže od Uzvišenoga Boga i Njegova Poslanika onda očekujmo , kako Kur an veli, „ da Bog, dž.š., objelodani Svoju volju“ (IX:24).
Od Adema a.s., do Muhammeda a.s., islam je ustanovio pravilo da se žrtva izražava kroz žrtvovanje domaće životinje/ kurban. Od Ibrahima, a.s., i njegova sina Ismaila kurban se veže za obred hodočašća, tj. u danima hadždža. Od tada kurban ostaje propisana forma žrtve u islamu.
Koristi hadždža i kurbana su mnogostruke. Mnogi ne razumiju značenje obreda koji su vezani za ove ibadete, npr. bacanje kamenčića, stajanje na Arefatu, obilaženje Kabe/ tavaf ili žrtvovanje domaće životinje, zatim sva ta skrušenost koju vjernik poklanja kurbanu od same njegove pripreme do samog čina, itd. Sve su to propisi. U Kur’anu se veli: „Eto tako je! A ko velikim Allahove propise smatra, pa, oni su znak bogobojaznih srdaca!“ (XXII:32)
Poimanje u punom smislu vrijednosti i mudrosti Božijih znamenja, sadržanih u Njegovim propisima, izvire iz naše svijesti o Bogu,dž.š.,/takvaluk i srca vjernika. U toj svijesti tj. vjerničkoj bogobojaznosti treba pronalaziti smisao, svrhu i koristi kako ovih tako i svih drugih propisa. Upravo zato oni koji ne posjeduju tu svijest niti mogu niti hoće uočiti svu mudrost u Božijim propisima. Samo vjernik će stajanje na Arefatu razumjevati kao stajanje na Sudnjem danu, bacanje kamenčića će biti potpora njemu u stalnoj unutrašnjoj borbi koju on svakodnevno vodi. Tavaf simbolizira duhovni karakter svakog hadžije i potvrđuje iznova njegovu unutrašnju čistotu.
Na tragu ovoga Ismail Hakki navodi da je Uzvišeni Bog učinio Kabu i hodočašće njoj i svetim mjestima, ruknove hadža i obrede koji se čine na hadžu simbolima koji ukazuju na duhovno uzdizanje i putovanje k Njemu. Ihram je simbol napuštanja svijeta formi i oblika, ostavljanja navika i običaja, odvajanja od dunjaluka i onoga što je na njemu i izbjegavanja stvorenja. Stajanje na Arefatu simbolizira boravak na stepenima spoznaje. Tavaf predstavlja odvajanje od sedam ljudskih priroda kroz sedam tavafa oko Kabe. Saj simbolizira putovanje od Safe Božijih svojstava do Merve Božijeg zata. Brijanje glave upućuje na brijanje tragova robovanja sa blještavom Božanskom britvom..
U odnosu na ostale islamske šarte hadždž predstavlja temeljno smjeranje i traganje za Samilosnim. Allah kaže: „Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi…”, a to nije rekao ni za jedan drugi islamski šart. Cilj i svrha hadža je Uzvišeni Allah, dž.š., dok je svrha svih ostalih islamskih šarta postizanje deredža i počasnih položaja, spas od Džehennema i ulazak u Džennet, veli Ismail Hakki.
Kurban je naša spremnost na žrtvu ali istovremeno i pobjeda koju smo dobili nad svojim nefsom. To su samo neke koristi koje pokušavamo razotkrivati dok smo u stanju naše svijesti o Bogu, dž.š.
„ I obznani ljudima hadždž, dolazit će ti pješke i na svakoj umornoj kamili, stizat će ti iz svih kotlina dubokih, da bi svjedoci bili koristi svojih, i da bi Allahovo Ime spominjali…“ (XXII:27,28)
Komentatori Kur’ana će kazati da se ovdje vjernici obavezuju za hadždž da bi mogli svjedočiti o koristima koje im pritječu, tj, o povećanoj svijesti o Bogu, dž.š., kod suočenja s prvim hramom kao i o svijesti o pripadnosti jednom ummetu.
Kao što je Ibrahim, a.s. poslije kušnje sa svojim kurbanom, koja je nama dobro poznata, dobio deredžu Božijeg prijatelja, svaki vjernik će svojim obavljenim hadždžom i kurbanom zadobiti Božije zadovoljstvo, blizinu i ljubav.
Plemenitost potpune pokornosti i predanosti Uzvišenome Bogu, veličinu vjere, tu potpunu vjerničku smirenost pri iskušenjima možemo najbolje vidjeti na primjeru Ibrahima, a.s. Njegova spremnost da žrtvuje dugo očekivanog sina koji mu je podaren u poznim godinama, najbolje nam razotkriva sve duboke smislove navednih svojstava.
„ Gospodaru moj! Podari meni dobre potomke. I obradovasmo ga dječakom blagim. Pa kad je stasao da mu je i u poslu pomagao, on reče: O sinko moj! Doista sam u snu vidio da bi te zbilja zaklati trebao. Pa šta ti misliš? A on reče: O moj oče! Èini šta ti se naređuje. Naći ćeš da sam ja, ako Allah da, međ’ strpljivima „ (XXXVII:100,101,102)- (podvukao R.Š.)
I otac i sin su potpuno smireni, osjećaju slast u svojoj pokornosti. I jedan i drugi su potpuno svjesni čina koji trebaju uraditi. Njihove racionalne, razumske i spoznajne funkcije i mogućnosti shvatanja objektivnog svijeta su potpuno ispravne. Otac je svjestan da gubi sina koji je počeo da ga prati i pomaže mu u poslu. Sin je potpuno svjestan da je to njegov kraj na samom početku. Ali ta unutrašnja reakcija, ta vjernička savjest na sve te vanjske spoznaje veličine žrtve koji i jedan i drugi moraju podnijeti, daje im dodatnu snagu da su oni potpuno predani svome Stvoritelju. Ibrahimovo obraćanje očinskim riječima koje su pune blagosti i Ismailovo prihvatanje naredbe koja je došla (samo) u snu, vode nas do dobrovoljne predanosti svome Stvoritelju. Žrtva u borbi se ogleda u mogućnosti gubitka života, ovdje je riječ o žrtvi koja treba biti izvršena nadnesenim nožem u očevim rukama nad glavom svog sina. To je je iskrena, dobrovoljna, predanost svom Stvoritelju. Tako se formira pravo vjerovanje. Bog, dž.š., ne želi krv ni tijelo Ismailovo. Iskušenje je završeno u onom momentu potpune spremnosti Ibrahima, a.s. i Ismaila, a.s., na žrtvu.
Zato jeste pravo pitanje svima nama, koliko smo mi zaista spremni da pobijedimo iskušenja današnjice? Koliko i kako se žrtvujemo u Božije Ime danas?
Rifet Šahinović
(preporod.com)