Zašto ne vole Islamsku zajednicu i njenog Reisu-l-ulemu
Ne znam imali neko od Bošnjaka muslimana sa makar zerom časti i dostojanstva, da može ostati ravnodušan na ovu u zadnje vrijeme ne viđenu (još od vremena ”profinjene” jugoslovenske UDB-e) hajku i perfidnu ujdurmu protiv Islamske zajednice BiH , njenih institucija i najvećih autoriteta, koja svojom žestinom od strane njenih aktera i transmitera, prevazilazi čak i svoje ateističko-sekularističko-antibošnjačko-antiislamske ideologe iz prošlosti, koji su ih tako temeljito ”usmjerili” i duhovno izvitoperili, još da su ne daj Bože kakvim slučajem živi, sami bi bili začuđeni a i prezadivljeni svojim učenicima i sljedbenicima .
Zašto je to tako i od kud takva mržnja prema muslimanima BiH?
uvod
Odgovor na ovo pitanje, sadržano u samo jednoj rečenici, a koje uvijek iznova postavljaju muslimanske generacije u BiH, skoro da i ne treba tražiti u okviru ”vjerskih pitanja”, što bi možda bilo logično, obzirom da su na meti uvijek prije svih vjerski autoriteti, ja ipak mislim da odgovore treba tražiti u političkoj sferi društvenih kretanja u BiH i oko nje. Mnogo različitih i pravih odgovora zapisano je kroz proteklih stotinu trideset sedam godina (računajući od 1882.g. kada je imenovan prvi bosanskohercegovački Reis). Ovi odgovori su se pojavljivali u raznim vremenima, oblicima i formama. Najgori ali i najperfidniji odgovori mogu se naći u dokumentima iz arhiva raznih državnih uprava koje su gazdovale Bosnom od 1878.g. do 1992.g. (Austrougarska monarhija, Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija). Nemam namjeru od ove svoje priče raditi naučni esej, samo želim navodeći neke primjere iz prošlosti uputiti naše čitatelje na jednu od bitnih geneza mržnje prema Islamskoj zajednici BiH koja se baš u ovo vrijeme posebno intenzivira i zasigurno zbunjuje ponajprije one mlađe i manje upućene. Bilo bi dobro posebno mlađim naraštajima da tragom nekih od primjera koje ću navesti i svojih teza koje ću iznijeti, sami istraže i izčitaju pojedina poglavlja historije Bosne i njihove jedine autentične bivstvene vertikale tj. Islamske zajednice BiH. Možda ovo pročitaju i nosioci i bolesni realizatori ideje kompromitovanja IZ BiH ,koji se nikako ne mogu načuditi, kako to da nikako ne mogu Bošnjacima muslimanima (njihovoj zdravoj većini) već jednom objasniti zašto treba da napuste svoju Islamsku zajednicu, a posebno im nije jasno od kud toliko povjerenje u istu i lojalnost prema istoj. Bošnjački problem u stvari nastaje još u vremenu odlaska turske a dolaskom austrijske vladavine. Svu jed koju su stoljećima akumulirali europski kršćanski susjedi ondašnje turske monarhije čija je najzapadnija provincija bila Bosna, čija je religija bio Islam koji je svojom pravednošću i svojom općom tolerancijom naspram drugih i drugačijih, pod nosom tadašnjih europskih despota i totalitarista nudio ljepši i pravedniji život, sručila se na Bošnjake muslimane koji su smatrani negativnim recidivom turskog (čitaj islamskog) perioda u kršćanskoj Evropi, i koji su, gle čuda, ostali vjerni islamskom nauku i sukladno tome takvoj filozofiji života. A to je bilo neprihvatljivo.Kako bi ”prevaspitali” i kaznili žilave Bošnjake eksperimentisali su na razne načine putem svojih administracija. Reprezentnim primjerima obiluje naša historija, u tom kontekstu je i donošenje Odluke Austrougarske monarhije o proglašavanju nevažećim diplome muslimanskih intelektualaca, stečenih na visokim školskim ustanovama ondašnjih univerzitetskih centara diljem velike turske imperije, tako da su jednim neprincipijelnim carevim potpisom Bošnjaci u to vrijeme vještački ostali bez svoje intelektualne elite, pa je samo iz oblasti pravnih nauka, da o drugim oblastima i ne govorimo, tim aktom decertificirano ekvivalentno današnjem vremenu, više stotina pravnika, magistara prava, profesora i doktora pravnih nauka, a cilj je bio jasan (kao i danas), obezglaviti ili ako hoćete obespametiti muslimanski narod koji je kao i danas najdržavotvornije tkivo u BiH, koje je stalno na putu svih javnih i tajnih dezintegrirajućih politika na spram BiH. Znali su Švabe (austrougari) da snagu jednog naroda čine pametni i bogati ljudi, pa kad su ”riješili” pametne onda su došli na red bogati. Tako se tzv. Zakonom o ziratnom zemljištu, hiljade hektara plodne zemlje u čitavoj BiH otima od muslimanske vlastele i besplatno dijeli seljacima (ali samo nemuslimanima) tako da Bošnjaci ostanu bez bogatstva (kapitala) potrebnog za vlastitu opstojnost i odbranu ( ne podsjeća li ovo na Palestinu!?) I tada u 19. stoljeću kao i pod kraj 20.(1992), domaća i europska javnost to prati bez značajnijeg reagovanja. Znate li ko jedini podiže glas za spas?
Islamska zajednica brine o Bošnjacima 
Tek uspostavljena Islamska zajednica u BiH. Koja organiziranjem svojih muftiluka (regija) medžlisa (vjerskih općina) i džemata (mjesnih zajednica), okuplja bosanski muslimanski živalj iznalazeći rješenja za njihovu zaštitu i opstojnost u novonastalim okolnostima obespravljenosti, diskriminacije, atakovanja na svetosti i sve ono što se zove antiislamizam europskog tipa, do tada već viđen i uspješno proveden u Španiji (Andaluziji). Tada se iz BiH iselilo više desetina hiljada bošnjačkih porodica u Tursku. Nikakva država ili neka politička organizacija nije vodila brigu o preostalim Bošnjacima muslimanima osim uporne i vjerne Islamske zajednice BiH. Od tada svi neprijatelji bosanskih muslimana pa i Bosne i Hercegovine, njihove domovine, jasno uviđaju da nepremostiv problem za u srcu Europe predstavlja niko drugi doli Islamska zajednica BiH. Ovakva teorija i njena politika svakako se nastavlja i u doba nastanka južnoslavenske zajednice pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (nas nigdje ni na mapi) koja unosi dodatni srpsko-pravoslavni antagonizam prema muslimanima kao, ili poturčenim Srbima ili zaostalim Turcima, te svu svoju petstogodišnju frustraciju turske vladavine iskaljuju nad Bošnjacima muslimanima, od političkog nepriznavanja i protjerivanja put Turske, otimačine nacionalnih i privatnih dobara, neviđenim urbicidom islamskog arhitektonskog naslijeđa ne prezajući ni od rušenja desetina objekata vjersko obrazovnog karaktera, pa sve do bukvalno, klanja i istrebljivanja čitavih muslimanskih zajednica (posebno u području istočne Bosne i Sandžaka). Ove događaje vrlo podrobno opisao je i dokumentovao, negdje osamdesetih godina prošloga stoljeća, Vladimir Dedijer u knjizi ”Genocid nad Muslimanima” To je vrijeme ponovnog velikog ponižavanja i iseljavanja Bošnjaka u pravcu Turske. A s obespravljenim muslimanskim narodom i dalje ostaje Islamska zajednica dijeleći s njima surovu i nehumanu stvarnost, a uz pomoć svojih časnih, skromnih i tihih imama, odgaja i obrazuje čitave naraštaje ondašnje mladosti, bdijući nad njihovom daljnom sudbinom boreći se za zaštitu njihovih vjerskih ali i nacionalnih prava. Iz kruga svojih kadrova odgaja i podstiče utemeljitelje narodnih društava i organizacija (Behar, Gajret, razna sokolska društva) i sl., kao pretače ili jezgra budućih političkih organizacija koje su ostali narodi u BiH uveliko već imali i uživali. Dakle to je ujedno i vrijeme prvih pokušaja da se muslimani politički organizuju te da na tada mogući način pokušaju svojom političkom snagom ostvariti i zaštititi svoje vitalne nacionalne interese pa se u kontekstu tog vremena sjećamo političara Avde Spahe i njegove Jugoslavenske Muslimanske Organizacije (JMO) koja je čak svojim izbornim rezultatima osigurala i učešće u tadašnjoj Vladi, no ipak moramo na žalost konstatovati da ovaj politički projekat nije osigurao neke suštinske boljitke po ukupni političko pravni status Bošnjaka u Kraljevini Jugoslaviji. A kraljeva (Aleksandar) tzv. Šestojanuarska diktatura sve je u stvari vratila na početak te poslije zabrane djelovanja JMO, Bošnjaci muslimani opet jedinog zaštitnika i kakvog takvog političkog skrbitelja imaju samo u Islamskoj zajednici BiH. Zora Drugog svjetskog rata čini raspad Kraljevine Jugoslavije te se Bosna i Hercegovina sama se ni za šta ne pitajući, našla u sastavu Hitlerove fašističke tvorevine Nezavisne Države Hrvatske. Poglavnik ove tzv. države NDH, Ante Pavelić, želeći stvoriti nove saveznike u antisrpskoj politici kao i dodatni regrutno-vojni potencijal, muslimanima BiH pristupa na sasvim drugačiji način od već ustaljene ignorantske politike ranijih vlastodržaca BiH, te muslimane proglašava što dio ne prosvijećenog prostog puka doživljava kao priznanje i političko prihvatanje. Kakav je tadašnji stav Islamske zajednice prema ovim i drugim novonastalim okolnostima najbolje ilustruje činjenica da se njena većinom studentska mladež, islamski odgojena i obrazovana organizuje u omladinsku organizaciju Mladi Muslimani. Kakav je politički profil i kakav je odnos prema fašizmu imala ova organizacija pokazuje podatak da su njeni članovi mahom odbili mobilizaciju u redove Pavelićevih domaćih i Vermahtovih Njemačkih trupa. A za svoju aktivnost pomaganja i spašavanja stradalnika fašističkog divljanja (Jevreji, Srbi, ljudi ”ljevičari”) mnogima iz ove organizacije bilo je suđeno u toku rata pred sudovima NDH. Također ne mogu a da ne spomenem javno zauzimanje muslimanskih uglednika tog vremena predvođenih jedino Islamskom zajednicom BiH, kroz skoro ultimativno zahtijevanje upućeno Anti Paveliću za prestanak torture i progona i pokolja nad Srbima, čime su muslimani manifestirali ideologiju pravednosti zasnovanoj na islamskom učenju tumačenoj od strane njihove zvanične Islamske zajednice čime je, uz učešće velikog broja muslimana u partizanskim odredima, spašen obraz Bošnjaka muslimana tokom perioda fašističkog ludovanja. Dolaskom kraja Drugog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina ulazi u sastav novoosnovane države Socijalističke Narodne Republike Jugoslavije koju uz pomoć svoje komunističke partije predvodi partizanski komandant Josip Broz Tito i gledano na tekst Ustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine moglo bi se reći da je status muslimana za nijansu poboljšan u smislu načelnog političkog prihvatanja njihove prisutnosti, ali naturanjem nacionalne odrednice Musliman a ne Bošnjak, bez prava imenovanja svoga jezika (Bosanski) nego naturanja jezičkog hibrida (Srpsko-Hrvatski ) otvorenim nipodištavanjem vjerskih načela i svetinja, progonom, za komunizam ne prihvatljivih, ideoloških i političkih alternativa viđenih u redovima službenika Islamske zajednice, bilo je jasno da počinje još jedna duga i neizvjesna noć nad Bosnom i muslimanima. Kroz narednih 50 godina slijede progoni, hajke, montirani sudski procesi najčešće za kontrarevolucionarno djelovanje fundamentalizma, što je služilo za uklanjanje pametnih i uglednih pojedinaca iz redova članova ili uleme Islamske zajednice. Sa svima njima i tada jedino ostaje Islamska zajednica koja je debelo ”plaćala” svoj principijelni odnos prema svome narodu. Oduzeta joj je skoro sva vakufska imovina, rušene džamije zatvarane medrese i sl., a broj islamskih vjerskih službenika koji će u narednih 50 godina prodefilovati kroz znane i neznane jugoslovenske zatvore i kazamate, ostaje još uvijek tajna ali se zna da je broj četverocifren. A zašto sve to? Pa zato što one Bošnjake koje je odgajala Islamska zajednica nisi mogao pretvoriti u bezvjerničke komuniste koji će kidati feredže sa svojih majki i sestara, koji će šamarati po sarajevskoj čaršiji svoje rođene očeve zbog nošenja fesa, koji će u obući ulaziti u džamije i oni što će kao ”avangarda socijalističkog društva” (komunisti) od običnog, poštenog muslimanskog čovjeka, koji ostaje odan svojim islamskim uvjerenjima, koji se u zajednici rukovodi načelima harama i halala, svim silama nastojati putem državnih instrumenata indoktrinacije (obrazovanje, vojska, milicija, mediji, potkupljeni doušnici) u javnosti ove ljude predstaviti kao opasnost, i nepoželjni element društva, kojem osim da radi i bude živ ništa od društveno socijalnih potreba nije ostavljeno. Trebalo ga je pretvoriti u duhovnu pustoš, predviđenu za nestanak. Jedino zadovoljenje i tretman čovjeka ovi su ljudi imali samo u okviru Islamske zajednice.
Ponovo po Bošnjacima
Kad je Srbija uz pomoć SDS-ovih aktivista izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. g. i to taman kad su Bošnjaci muslimani pomislili da im je napokon priznato pravo na državu, vjeru, jezik i sveukupnu nacionalnu kulturu, sretni i miroljubivi, većina je prve granate dočekivala zabezeknuta ne nalazeći pri sebi razloge za to, misleći da njihova djela određuju njihov status kod komšija Srba a poslije i kod Hrvata, već podobro uljuljani socijalističkim i njime odmaknuti od svoje Uleme i svojih džamija, zaboravili su bili neke ranije napisane ”podsjetnike” ,ne mogavši prihvatiti činjenicu da su napadnuti, zatvarani i ubijani samo zato što su pripadnici Islama odnosno muslimani.
”Tad s njihovog obzorja nestaše,
veliki oci i vajne demokrate,
koji su im bili uzori i vođe,
ostaše im samo braća mu'mini
i njihove hođe” ( reče narodni pjesnik)
Eh, taj Reis…
Da, kada je već pala odluka za konačno istrebljenje muslimana, tajno ili prećutno odobrena i u svjetskim i europskim političkim centrima, uz svoj narod bez straha i kalkuliranja stala je Islamska zajednica sa svojom ulemom i svojim najistaknutijim članovima intelektualcima iz domovine i iseljeništva. Kako je hrabrim i od Allaha pomognutim veličanstvenim otporom propao plan nestanka muslimana i zbog toga nemogućnost opstanka makar krnje Jugoslavije, komunisti i njihovi kasniji sljedbenici i saveznici raznih boja i nijansi, sve su to s pravom stavili na račun Islamske zajednice BiH a kad su napokon dočekali da umre Alija Izetbegović istaknuti član Islamske zajednice, nesporni politički vođa i reformator političkog djelovanja Bošnjaka muslimana, i kada su podobro uspjeli zavaditi i konfrontirati njegove političke nasljednike, što olakšava manipulaciju Bošnjacima muslimanima, a možda omogući ili povratak političkih mrtvaca komunističko-socijalističke sljedbe ili toliko željeno cijepanje Bosne, gle čuda, Reisu-l-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine odjednom svjetski uvažena i priznata ličnost i kao vjerski autoritet i kao javna društvena ličnost, sa doktorskom titulom i vrlo referentnim znanjem i općim društveno političkim talentom i inventivnošću za vrijeme i prostor svoga djelovanja, prihvatljivim načinom rezonovanja suvremenih svjetskih nedoumica, Reis koga narod voli i uvažava jer ga pored ostalog i vjera tome uči i upućuje da poštuje svoje velikodostojnike, a i historija ne prašta onima koji je zaboravljaju. Reisu-l-ulema kakav je dr. Mustafa ef. Cerić, sa svim svojim ljudskim mahanama i vrlinama, dugi niz godina željno je iščekivan od strane iskrenih Bošnjaka mu'mina. Vidite, po mom mišljenju, svi oni koji blate i tako primitivno vrijeđaju našeg Reisa i našu Islamsku zajednicu, iskreno se nadam da rade isti posao sa približno istim uspjehom kao i agresori na Bosnu i Hercegovinu u proteklom ratu Naime mnogi Bosanci su tek u (i uprkos), logorima i klanju, na svojim zgarištima i mezarovima svojih najbližih, pod udarom granata, ostavljeni i poniženi, neočekivano od neprijatelja, shvatili da su prevareni i uspavani komunističkim ”bratstvom i jedinstvom”, da oni nisu Jugosloveni već da su Bošnjaci, da Allah zaista postoji i da je vrijedan obožavanja a da su oni već stoljećima muslimani kao i njihovi preci i da to nije ništa nazadno i loše već naprotiv, prepoznali su ono što je kod njih najvrednije a to je ono što su im agresori najviše napadali (kao i ovi danas) i uništavali a to su njihova ulema (nacionalna pamet) i njihove džamije (centri duhovne moći) i da nema nikakvog razloga da ova blasfemična kampanja protiv Islamske zajednice BiH i njene (naše) uleme, ne razotkrije stvarni cilj sekularističkih fundamentalista, propalih komunista, frustriranih ateista i kakve sve još ne društvene naplavine nepovratnih vremena. Ovaj ”podsjetnik” treba da neopterećene samomisleće Bošnjake uputi na čitanje i izučavanje svoje bliže i dalje historije kako ne bi bili nezainteresirani, smušeni i nijemi posmatrači zakulisnih igara i otvorenih vrijeđanja i ponižavanja, te u nedostatku pravih informacija ne budu lahke i statične ”mete”.
Piše: Senad Kubat