Komunikacija s Jevrejima može prilično da zbuni i zavede čovjeka. Čak i dok izraelske zračne snage pred očima cijelog svijeta svakodnevno ubijaju na stotine civila, staraca, žena i djece, izraelski narod i dalje uspijeva uvjeriti sebe i druge da su zapravo oni žrtve ove nasilne “junačke legende”.
Ljudi koji su bliski s njima uviđaju da su Jevreji potpuno neinformisani o korijenima i uzrocima konflikta koji dominira njihovim životom. Često uspijevaju pronaći neke bizarne argumente koji zaista djeluju smisleno unutar izraelskih krugova, ali su apsolutno besmisleni van jevrejskih krugova. Jedan od takvih argumenata je i slijedeći: “Ti Palestinci, pa zašto uporno insistiraju da žive u našoj državi (Izraelu), zašto se jednostavno ne nastane u Egiptu, Siriji, Libanu ili bilo kojoj drugoj arapskoj zemlji?” Još jedan u nizu ovakvih mudrih bisera je i: “Pa šta je s tim Palestincima? Dali smo im vodu, struju, obrazovanje, a oni samo žele da nas pobacaju u more.”
Prosto nevjerovatno, ali i puno tzv. “lijevo” orijentisanih i obrazovanih “lijevih” Izraelaca ne mogu da shvate ko su Palestinci, odakle su došli, do čega im je stalo i za šta se zalažu. Ne razumiju da je za Palestince, Palestina njihov dom. Čudno, Izraelci ne mogu da shvate da je Izrael nastao na štetu palestinskog naroda, na palestinskoj zemlji, u palestinskim selima, gradovima, poljima, voćnjacima…Izraelci ne shvataju da su Palestinci u Gazi i u izbjegličkim kampovima u regionu ustvari iseljenici izbjegli iz Ber Šiva, Tel Kabira, Šekh Munisa, Loda, Haife, Jerusalema i mnogih drugih gradova i sela.
Ako se pitate kako je moguće da Izraelci ne znaju svoju historiju, odgovor je jednostavan – nikada im nije ni ispričana! Okolnosti koje su dovele do jevrejsko-palestinskog konflikta su izuzetno dobro skrivani u njihovoj kulturi. Tragovi palestinske civilizacije od prije 1948. godine su potpuno izbrisani. Ne samo nakba, nego i etničko čišćenje Palestinaca starosjedioca tokom 1948. nije dio izraelske prošlosti, nije čak ni spomenuto niti na jednom izraelskom zvaničnom i naučnom forumu ili dokumentu.
U samom centru skoro svakog izraelskog grada može se vidjeti spomen kip u znak sjećanja na 1948. godinu koji prikazuje veoma bizarnu, skoro apstraktnu cijev. To obilježje je nazvano Davidka i ustvari je ostatak izraelskog topa iz 1948. Interesantno je da je Davidka bila potpuno neefektivno oružje. Nije imala domet ni 300 metara i nije mogla prozrokovati skoro nikakvu štetu. Iako neefektivna, Davidka je pravila ogromnu buku. Prema zvaničnim izraelskim historijskim izvorima, Arapi, tj. Palestinci su bježali glavom bez obzira kada bi samo čuli taj stravičan zvuk, iako su bili dosta daleko. Prema njihovim pričama, Jevreji, tj. “novi Izraelćani” su samo pomalo puštali taj zvuk, a “arapske kukavice” bi se razbježali kao idioti. Po njima nema ni pomena o brojnim masakrima koje su počinili pripadnici izraelskih odbrambenih snaga (IDF) i paravojne formacije. Ni pomena ni o rasističkima zakonima koji su zabranjivali Palestincima da se vrate u svoje domove i zemlju.
To sve znači da Izraelci nikako ne znaju šta su Palestinci preživjeli. Stoga, oni mogu samo tumačiti palestinsku borbu kao iracionalno ludilo. Unutar izraelskog univerzuma, samo Izraelci su prava žrtva, a Palestinci divlje ubice.
Ova teška situacija koja ostavlja Izraelce u tami potpunog neznanja o svojoj prošlosti, ruši bilo kakvu mogućnost pomirenja u budućnosti. S obzirom da Izraelci ne posjeduju ni osnovno razumijevanje uzroka konflikta, ne mogu razmatrati bilo kakva druga rješenje osim da istrebljuju i čiste zemlju od “neprijatelja”. Svi redom slušaju razne sablasne priče o “jevrejskoj patnji”. Patnja Palestinaca ni u jednom trenutku nije predmet njihovog interesovanja. “Pravo Palestinaca na povratak” im zvuči kao potpuno suluda ideja. Čak ni oni najnapredniji “izraelski humanisti” nisu spremni da dijele zemlju sa autohtonim stanovništvom ove zemlje. Palestincima ovakva situacija ne ostavlja mnogo opcija, osim da teže oslobođenju unatoč svemu. Jasno je da na izraelskoj strani ne postoji partner za mirna rješenja!
Proteklih dana svi smo naučili više o balističkim sposobnostima Hamasa. Očito je da je Hamas prilično dugo bio suzdržan sa Izraelom. Izbjegavao je širenje sukoba na čitav južni dio Izraela. Shvatio sam da su povremene Kassam rakete koje su bačene na Sderot i Aškelon zapravo bile ništa drugo do poruka od zatvorenih Palestinaca. Kao prvo, je to bila poruka ukradenoj zemlji, domovima, voćnjacima i poljima: “Zemljo naša voljena, nismo te zaboravili, i dalje se borimo za tebe, vratit ćemo se prije ili kasnije i nastaviti tamo gdje su nas prekinuli”. Bila je to i poruka upućena Jevrejima. “Hej vi tamo, u Sderotu, Bir Ševi, Aškelonu, Ašdodu, Tel Avivu I Haifi, shvatali vi to ili ne, vi ustvari živite na našoj ukradenoj zemlji. Bolje se počnite što prije pakovati, vrijeme ističe, iscrpili ste naše strpljenje. Mi, palestinski narod, zaista nemamo više šta da izgubimo!”
Da budemo sasvim realni, situacija u Izraelu je krajnje ozbiljna. Prije dvije godine Hezbollah je ispaljivao rakete na sjever Izraela. Proteklih dana, Hamas je nepobitno dokazao da je sposoban poslužiti jug Izraela koktelom balističke osvete. I u jednom, i u drugom slučaju Izrael je izostao s vojnim odgovorom. Bez sumnje može ubijati civile, ali ne uspijeva zaustaviti raketne napade. IDF nema sredstva da zaštiti Izrael, osim da ga čitavog pokrije nekim čvrstim betonskim krovom.
Ali daleko je sve ovo od priče. Zapravo, ovo je tek početak. Svaki stručnjak s Bliskog istoka zna da Hamas može preuzeti kontrolu nad Zapadnom obalom u roku od nekoliko sati. Zapravo, Palestinska uprava i Fatah drže kontrolu nad Zapadnom obalom preko IDF-a. Kada bi Hamas preuzeo Zapadnu obalu, najveći izraelski centar bi bio prepušten na milost i nemilost Hamasu.
Ukratko, ovo bi bio potpuni kraj jevrejskog Izraela! To se može desiti danas, može za tri mjeseca, pet godina, uopšte više nije pitanje “da li će se desiti”, nego “kada će se desiti”. Do tada, čitav Izrael će biti pod nišanom Hamasa i Hezbollaha, izraelsko društvo će kolabirati, a izraelska ekonomija će biti uništena. Vrijednost jedne vile u sjevernom Tel Avivu će biti jednaka vrijednosti jedne kolibe u Kirjat Šmonu ili Sderotu. Kada samo jedna raketa pogodi Tel Aviv, san cionista će biti uništen.
To znaju generali IDF-a, a to znaju i izraelski lideri. Upravo iz tog razloga su započeli rat protiv Palestinaca do istrebljenja. Izraelci uopšte ne planiraju okupirati Gazu. Nisu tamo ništa izgubili. Jedini njihov cilj je da završe s nakbom. Bombarduju Palestince kako bi ih sve istrijebili! Jednostavno ih ne žele u regionu. No, očito da im to neće poći za rukom, Palestinci će ostati u svojoj zemlji. I ne samo da će ostati, nego se dan njihovog povratka u svoju zemlju sve više bliži kako Izrael sve češće koristi svoje najsmrtonosnije taktike.
Upravo ovdje izraelski bijeg od stvarnosti ulazi u igru. Izrael dolazi do tačke iz koje nema povratka. Njihova stravično zla sudbina je uklesana u svaku bombu bačenu na palestinske civile. Ne može više ništa da uradi u svoju odbranu. Nema izlaznog rješenja. Ne mogu pronaći izlaz jer ni Izraelci niti njihove vođe razumiju elementarne parametre koji su upleteni u konflikt.
Izrael ne posjeduje vojnu snagu da okonča bitku. Može ubijati neke palestinske vođe, kao što to već godinama radi, ali palestinski otpor i upornost neprestano raste umjesto da slabi. Kao što je jedan izraelski obavještajni general predvidio već na prvoj Intifadi: “Da bi pobijedili, sve što Palestinci moraju učiniti jeste da ostanu živi.” A oni su živi i očito pobjeđuju.
Vođe Izraela sve ovo znaju i razumiju. Isprobali su sve metode, jednosmjerna povlačenja, izgladnjivanje, evo sada i istrebljivanje. Mislili su izbjeći demografsku opasnost povlačeći se u intimni, udobni jevrejski geto. Međutim, ništa od svega toga nije upalilo. Palestinska istrajnost u vidu Hamasove politike određuje budućnost ove regije.
Sve što je ostalo Izraelcima je da i dalje ostanu slijepi i bježe od stvarnosti kako bi mislili da su izbjegli svoju zlu kob koja je već počela da se ostvaruje. I dok budu padali, pjevat će svoje poznate pobjedničke himne. Bit će svjesni svoga bola i patnje, a slijepi i gluhi za patnje drugih.
Djeluju veoma jedinstveno i snažno kada bacaju bombe po drugima, no kada su i najmanje povrijeđeni, uspijevaju da se svi pretvore u ranjene, nevine žrtve. Upravo je ovo taj jaz, nesklad između sopstvene slike o sebi, i načina na koji ih vidi ostatak svijeta ono što ih pretvara u monstruozne istrebljivače. Upravo je ovo taj jaz koji ih sprječava da shvate vlastitu historiju, kao i ponavljane pokušaje da se uništi njihova država. Upravo je ovo taj jaz koji im ne dopušta da razumiju holokaust i da ga spriječe u budućnosti. Upravo je ovo taj jaz koji im oduzima osjećaj za ljudskost.
Jevreje ponovo čeka nepoznata sudbina.
Napisao: Gilad Atzmon je dzez muzičar, kompozitor, producent i pisac.