Nema niti jednog ubjeđenja (vjerovanja) koje poštuje čovjekov razum, njime se ponosi i na njega oslanja u svome utemeljenju, kao što je to islam.
Nema niti jedne knjige koja je razumu dala slobodu, podigla mu cijenu i ukazala počast, kao što je to Kur'an Časni. On na mnogo mjesta potencira upotrebljavanje razuma kako bi odigrao ulogu za koju ga je Allah, dž.š., stvorio. Najznačajnije manifestacije uvažavanja razuma u islamu su sljedeće:
1. Poziv u iman (vjerovanje) zasniva se na razumskom ubjeđenju.
Islam ne traži od čovjeka da ugasi svjetiljku razuma i vjeruje (bude ubijeđen), nego ga poziva da upotrijebi razum i iskoristi sve njegove potencijale na putu stizanja do stvari koje će ga potpuno ubijediti, a vezane su za njegov život. Metode kojima Islam usmjerava čovjekove razumske (racionalnim) potencijale su:
Poziv na razmišljanje i pažljivo proučavanje. Allah, dž.š., poziva ljude na razmišljanje o Kur'anu, kao što kaže: “A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.” (Prijevod značenja – En-Nisa, 82.)
I kaže: “Zašto oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcima katanci?” (Prijevod značenja – Muhammed, 24.)
Poziva na razmišljanje o Njegovim stvorenjima, kao što kaže: “Za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju: “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!” (Prijevod značenja – Ali Imran, 191.)
I kaže: “Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i planine – kako su postavljene, i zemlju – kako je prostrta?” (Prijevod značenja – El Gašije, 17., 20.)
Zatim izaziva ljudski razum da nađe i najsitniju manjkavost u nečemu od Njegovih stvorenja, pa kaže: “Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u tome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li kakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.” (Prijevod značenja – Mulk, 3.)
Zatim poziva na razmišljanje o Njegovim zakonima, kao što kaže: “U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili.” (Prijevod značenja – El-Bekare – 179.)
“A bolje vam je, neka znate, da postite.” (Prijevod značenja – El-Bekare – 184.)
Islam posvećuje pažnju probuđivanju ljudskog razuma kako bi pažljivo razmislio o ovim propisima i sproveo ih na najbolji mogući način. Potom na razmišljanje o prijašnjim narodima i onome što im se dogodilo zbog grijeha i nepokornosti Allahu.
“Reci: Putujte po svijetu, zatim pogledajte kako su završili oni koji su poslanike lažnim smatrali.” (Prijevod značenja – El-En'am, 11.)
“Zar oni ne znaju koliko smo Mi naroda prije njih uništili, kojima smo na Zemlji mogućnosti davali kakve vama Mi nismo dali i kojima smo kišu obilatu slali i učinili da rijeke pored njih teku, pa smo ih, zbog grijehova njihovih, uništili, i druga pokoljenja, poslije njih, stvarali?” I na kraju poziv je upućen na razmišljanje o dunjaluku i njegovoj prolaznosti.
“Navedi im kao primjer da je život na ovom svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho, i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može.” (Prijevod značenja – El-Kehf, 45.)
Razmišljanje o stvarima koje smo naveli, ne traži se tek tako, samo radi sebe, nego da bi urodilo korisnim plodovima. Dakle, ne radi se o pustom filozofiranju i natjecanju u zapetljavanju govora i njegovom odvosmišljavanju, nego na popravljanje srca, ubjeđenja i života u skladu sa ispravnim vjerskim programom.
2. Poziv na usmjeravanje svih razumskih potencijala ka nadziranju društva s ciljem popravljanja stanja.
Kaže Allah, dž.š.: “Neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati, naređivati da se čini dobro, a zlo zabranjivati, – oni će što žele postići.” (Prijevod značenja – Ali Imran, 104.)
Islam je učinio svakog pojedinca odgovornim za ono što se događa u društvu i zaprijetio je žestokom kaznom onome koji bude znao, a ne bude popravljao, pa makar on sam bio dobar. Kaže Allah dž.š.: “Izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava.” (Prijevod značenja – El-Enfal, 25.)
Kaže Poslanik s.a.v.s.: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado.” (Prenosi ga Buhari 13/100, Muslim br. 189 od Ibn Omera)
3. Islam ne prisiljava čovjekov razum da vjeruje, nego mu je ostavio da izabere između vjerovanja i nevjerovanja, nakon što mu je iznio dokaze.
Kaže Allah, dž.š.: “Nema prisile u vjeru.” (Prijevod značenja – El-Bekare, 256.)
“I reci: Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!” (Prijevod značenja – El-Kehf, 29.)
4. Islam nastoji da odnos između čovjeka i njegovog Gospodara bude zasnovan na jasnoj racionalnoj osnovi u ubjeđenju (vjerovanju) i zakonodavstvu.
Islam ne želi da čovjeka, kojeg ubijedi svojim dokazima, okuje u okove isposništva, jer nema isposništva u Islamu. Isposništvo ograničava čovjekov razum, za nemaruje potencijale čovječanstva i suprotstavlja se zakonima života, jer bi nestalo života na Zemlji ako bi se svi ljudi posvetili isposništvu.
5. Islam kori one koji se slijepo povode i ne upotrebljavaju vlastiti razum. Također upozorava na slijepo slijeđenje praznih teorija i bezvrijednih mišljenja kojima su izvor legende i prohtjevi.
Kaže Allah, dž.š.: “A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” – oni odgovaraju: “Nećemo, slijedićemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.” – Zar i onda kad im preci nisu ništa shvaćali i kad nisu na pravom putu bili?!” (Prijevod značenja – El-Bekare, 170.)
Allah, dž.š. je, naredio ljudima da dobro provjere određenu stvar prije nego u nju povjeruju i za njom se povedu: “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se zaista odgovarati.” (Prijevod značenja – El-Isra, 36.)
6. Islam naređuje traženje znanja (obrazovanje) i podstiče na njega kako bi se upotpunio i razvio čovjekov razum.
Kao što se tijelo razvija uzimanjem hrane, tako se i razum razvija uzimanjem znanja. Čak šta više, Allah, dž.š., je spomenuo učenjaka zajedno sa Sobom i melecima: “Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, – a i meleki i učeni – i da On postupa pravedno…” (Prijevod značenja – Ali Imran, 18.) Zbog toga je Islamu nepoznat pojam “vjerskog čovjeka”, tj. onoga koji posjeduje monopol nad znanjem, dijeli oprosnice i ima pravo da zabranjuje i dozvoljava. U Islamu postoji pojam “vjerski učenjak”, a to je onaj kome se ljudi obraćaju u slučaju da su im nejasne neke vjerske stvari i koji, oslanjajući se na punovažne dokaze u Šeriatu, daje objašnjenje. Učenjak ne smije obavezati nikoga od ljudi da se drži nečega što nema potporu bilo u Kur'anu, bilo u Sunnetu, bilo u konsenzusu muslimana.
7. Islam je zabranio sve što negativno utiče na razum i može biti uzrokom njegovog slabljenja ili potpunog gubljenja.
Tako je zabranio alkohol i sve ono što opija.
Kaže Allah, dž.š.: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (Prijevod značenja – El-Maide, 90.)
Prenose Buhari (10/25) i Muslim (2.003) od Abdullaha ibn Omera da je rekao Poslanik s.a.v.s.: “Sve što opija je haram.” Čak šta više, zabranio je i najmanju količinu nekog od opojnih sredstava, iako u suštini ta količina ne opija. Kaže Poslanik s.a.v.s.: “Sve što opija u većim količinama, zabranjeno je i u malim količinama.” (Šejh Albani ocjenio ga je vjerodostojnim u Irvan-l-galilu 2.375) Zatim, propisao je krvarinu za onoga ko prouzrokuje gubljenje razuma kod nekog od ljudi.
Zabranjeno znanje
Nužno je znati da je Islam ograničio polje djelovanja razuma i ako razum pokuša da izađe iz tog polja zasigurno će zalutati.
Ovo se također može smatrati poštivanjem razuma, jer nema sumnje da on ima ograničene mogućnosti i sposobnosti i ne može dokučiti sve činjenice bez obzira koliko jasno i precizno bilo njegovo zapažanje i primjećivanje. Ako pokuša da dokuči ono što ne može dokučiti, mnoge stvari postat će mu nejasne i zapast će u tmine iz kojih se neće lahko izvući.
Zbog toga je nužno da se razum pokori i preda onome što je došlo u Šerijatu, čak i onda kada ne bude znao mudrost i uzrok toga. Prvi grijeh, koji je počinjen prema Allahu dž.š., dogodio se upravo zbog nepokoravanja onome što dolazi od Njega i upotrebljavanja razuma ondje gdje mu nije mjesto. Naime, kada je Allah, dž.š., naredio Iblisu da učini sedždu Ademu on se uzoholio i odbio da izvrši ono što mu je naredio, obrazlažući to time da je on bolji od Adema (a.s.). “Reče: “Ja sam bolji od njega; mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače.” (El E'araf, 12.).
Odbio je da se pokori naredbi, tražeći da mu se objasni razlog zbog kojeg bi se on trebao pokoriti nekome ko je manje vrijedniji od njega. Pošto njegov razum nije dokučio razlog naredbe, odbio ju je i na sebe navukao vječno Allahovo prokletstvo i kaznu.
Islam nije dozvolio razumu da zalazi u stvari koje ne može dokučiti kao što je Allahovo biće, duša i njena kakvoća (suština) i slično tome. Kaže Poslanik (s.a.v.s.): “Razmišljajte o Allahovim blagodatima, nemojte razmišljati o Allahu.” (Hadis je spomenuo šejh Albani u Silsiletu-l-ehadisi-ssahihati 1.788)
Poslanik kaže: “Ljudi će neprestano postavljati pitanja, dok na kraju ne budu upitali: – Dobro, ovo su Allahova stvorenja, a ko je Allaha stvorio? Ako neko od vas primijeti takvo nešto kod sebe neka kaže: “Vjerujem u Allaha i Njegovog Poslanika.” (Prenose Buhari, Muslim i Ebu Davud od Ebu Hurejre).
Prve generacije su dobro shvatile dokle smije ići čovjekov razum i u šta se ne smije upuštati, a šta mora ostaviti – predati mu se. Znali su izbjegavati one koji su bili poznati po slijeđenju strasti, a koji su pitali o manje jasnim ajetima. Prenosi Darimi u Sunenu (1/55-56) da je Salig ibn Isl volio pitati o manje jasnim ajetima, dok nije došao u Egipat (Misr) odakle ga je Amr ibn El-As poslao Omeru r.a.. Kada je Omer r.a. pročitao poruku sa kojom je došao izaslanik, rekao je: “Gdje je taj čovjek? Pogledaj! Ako bude otišao, žestoko ću te kazniti.” Kada su ga doveli reče mu Omer: “To što radiš je put novotarije.” Zatim ga je udario i naredio da se vrati u svoje mjesto. Poručio je Ebu Musau el-Ešariju (pod čijom je upravom bio ovaj čovjek) da niko od muslimana ne smije sjediti sa njim. Kaže Ebu Usman en-Nehdi: “Da nas je bilo stotinu, a on došao među nas, razišli bi se.” Ovo ne znači da je islamsko društvo u svakom vremenu bilo sačuvano od iznimnih mišljenja, nego se čak u Poslanikovo vrijeme znalo dogoditi nešto takvo, samo što je Poslanikovo postojanje i silazak Objave sa nebesa bilo uzrokom sasjecanja tih stvari u korjenu.
Šerijat je vodič razuma
Razum je uslov upoznavanja sa različitim vrstama znanosti i upotpunjavanja djela. Njime se usavršava znanje i djelo. Međutim sam razum nije dovoljan, zbog toga što je on samo vrsta sposobnosti koja se nalazi u čovjeku, kao što je sposobnost vida u očima. Ako se spoji sa svjetlom Kur'ana i imana biva kao svjetlost očiju kada se spoji sa svjetlošću Sunca i vatre. Ako ostane sam neće moći dokučiti ono što inače sam ne može dokučiti, a ako se potpuno isključi, čovjekovi postupci bivaju kao postupci životinja, koji nekada mogu biti popraćeni ljubavlju i osjećanjima. Kaže šejhu-Islami u “Medžmu-l-fetava” 3/338, 339. str.: “Poslanici su došli sa onim što razum ne može dokučiti, a ne sa onim što je razumski nemoguće.
Međutim, oni koji su prešli granice u korištenju razuma proglasili su neke stvari nužnima, neke dozvoljenima a neke nemogućima.
Oslonac su im bili razumski dokazi za koje su bili ubijeđeni da su sušta istina, a u stvarnosti su neistina. S tim dokazima suprostavili su se Objavi sa kojom su došli poslanici.”
Kaže Ibn Kutejbe u svojoj knjizi “Te'wilu muhtelifi-l-hadisi” str. 14, objašnjavajući stvarno stanje takvih i ništavnost njihovih dokaza: “S obzirom da oni smatraju da izvrsno poznaju analogiju i da su opskrbljeni aparatima zapažanja nikako se nije smjelo dogoditi da među njima dođe do razilaženja… Šta reći kada znamo da oni prednjače u međusobnom razilaženju i da se dvojica njihovih velikana ne mogu složiti bar oko jedne vjerske stvari.”
Ono što smo naveli do sada upućuje nas na jedno od temeljnih pravila: “ŠERIJAT JE VODIČ RAZUMA, NA NJEGA SE OSLANJA I OD NJEGA POČINJE.”
No, ne smije se otići u drugu krajnost i zakatančiti razum. Islam zabranjuje racionalno studiranje samo onda kada se ono kosi sa vjerskim tekstovima, smatra neovisnim o Allahovom zakonu (Šerijatu) i kada mu se da prednost nad Šerijatom. Grčki filozofi maštali su o razumu koji će biti odvojen od strasti, potpuno predan istraživanju pravih činjenica i čist od svake primjese koja bi mogla narušiti ispravno razmišljanje i prosuđivanje. To je bila mašta i svih racionalističkih pokreta poslije njih. Ljudska historija, pak, svjedoči nešto potpuno suprotno. Takav razum u stvarnosti nikada nije postojao. Nije nam poznato da su se dvije osobe složile u svim detaljima određenog pitanja kroz dugu ljudsku historiju. Da je ikada postojao razum o kojem su maštali racionalistički pokreti sigurno bi se složili, jer je nemoguće da bude više istina. A pored toga poznato je da čovječanstvo nije uzimalo razum za sudiju u svim stvarima i situacijama.
Stalna previranja, nemiri, luđački ratovi koji sa sobom nose milione žrtava i velike materijalne štete, nepravedan odnos prema ljudima, svjedok su da čovječanstvo nije uzimalo razum za sudiju u svim stvarima i situacijama. Ono na što upućuju jasni dokazi jeste da se razum pokorava onome ko njime zavlada. Ako njime zavlada duša koju je Allah uputio na pravi put, njegova logika i razmišljanje bit će ispravni i vjerno će služiti pravom putu sa svim svojim potencijalima, a ako njime zavlada zabludjela duša, tj. strast i prohtjevi, bit će sluga zablude sa svim svojim potencijalima i žestoko će se raspravljati u odbrani svojih stavova.
Kaže Allah, dž.š.: “… ali je čovjek, više nego iko spreman da raspravlja.” ( Prijevod značenja – El-Kehf, 54.)
Dokaz da je razum ograničen i da se njime ne može obuhvatiti sve vjere od, jeste to da je Allah, dž.š., ukorio Jevreje, koji su se oslanjali na svoj razum u poimanju vjere. Kaže Allah, dž.š.: “Zar se vi nadate da će vam se Jevreji odazvati i vjernici postati, a neki među njima su Allahove riječi slušali, pa su ih, nakon što su mislili da su ih shvatili (svojim razumom) svjesno izvrnuli.” (Prijevod značenja – El-Bekare, 75.) 
Jedan od najjasnijih dokaza da se vjera ne može dokučiti (obuhvatiti) razumom jeste to da su najpametniji ljudi među nevjernicima, pogotovo Kurejšijama, umrli kao nevjernici. Kaže Imam Asbehan u knjizi “El-hudždžetu fi bejani-l-mehadždžeti” 2/504, 505 str.: “Allah, dž.š., se ne opisuje imenom akil (razuman), nego se opisuje imenom Alim (onaj koji sve zna), što je dokaz da je znanje jače od razuma.”
Na kraju ove cjeline bitno je spomenuti da se razum i Objava međusobno ne isključuju i da ne može nikada doći do proturječnosti između zdravog razuma i bilo kojeg od kur'anskih ili hadiskih tekstova. Ali, ako se Objavi i razumu ne dadne mjesto koje zaslužuju, tj. razum se uzme za sudiju u stvarima koje ne može dokučiti kao što su stvari gajba (nevidljivog) ili mudrosti propisivanja određenog propisa, nužno je da dođe do proturječnosti i isključivanja jednog od njih.
Minber.ba