Nastojeći da žive u skladu sa hadisom Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: مَنْ تَشَبَّهَ بِقَوْمٍ فَهُوَ مِنْهُمْ
„Ko oponaša druge, njima pripada!“, (hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi), muslimani su uvijek nastojali da ne imitiraju ili oponašaju nemuslimane u bilo kojem segmentu življenja, a posebno u detaljima koji se dotiču vjerovanja.
Nakon posljednje agresije na muslimane u Bosni i Hercegovini, kod naših dojučerašnjih komšija, kumova i prijatelja, koji su sada i najvećem laiku pokazali svoje pravo lice, primjetan je jedan simbol, a taj simbol je podizanje tri prsta. Kao i ranije, ponovo su se probudili naši borci za očuvanje tradicije i identiteta pa dobro paze da slučajno ne bi prilikom razgovora ili gestikulacije pokazali ta tri prsta koji su, eto, simbol naših neprijatelja. Sada se i najmanje dijete uči tome kako će prste brojati sa druge strane nego što smo to oduvijek radili, dakle od malog prsta prema palcu, iako je to puno lakše raditi obratno. Međutim, ovdje nije kraj priče, jer sada broj tri treba u potpunosti izbaciti iz opticaja u našem govoru i svim drugim postupcima. Tako čujemo čovjeka kako kaže, dok mu sipaju kahvu: – Može dva, ali samo da ne budu tri fildžana!? Ne daj Bože, da se dvojica muslimana zagrle ili dvije muslimanke poljube tri puta! Nađu se tu još neki primjeri kad čujemo jedni druge kako s ponosom govore: – Samo nek’ nije tri puta!
Cilj ovog mog osvrta je da ukažem na činjenicu da broj tri kod nas muslimana treba da bude u istom statusu kao i svi drugi brojevi, osim ako se govori o Bogu, jer znamo da je samo jedan Bog – Allah, dž.š. Tako, ako pogledamo kur'anske ajete vidjećemo da se broj tri u različitim oblicima u cijelom Kur'anu spominje trideset puta, a da se u dva ajeta svi ljudi strogo upozoravaju da je samo jedan Bog – Allah, i da niko ne smije govoriti da imaju tri ili više bogova. Onaj koji to radi čini najteži grijeh – širk i takvog čeka teška kazna na Ahiretu. Ta dva ajeta glase:
﴿ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ لاَ تَغْلُوا فِي دِينِكُمْ وَلاَ تَقُولُوا عَلَى اللَّهِ إِلاَّ الْحَقَّ ، إِنَّمَا الْمَسِيحُ عِيسَى ابْنُ مَرْيَمَ رَسُولُ اللَّهِ وَكَلِمَتُهُ ، أَلْقَاهَا إِلَى مَرْيَمَ وَرُوحٌ مِنْهُ ، فَآمِنُوا بِاللَّهِ وَرُسُلِهِ وَلاَ تَقُولُوا ثَلاَثَةٌ ، اِنتَهُوا خَيْرًا لكُمْ إِنَّمَا اللَّهُ إِلَهٌ وَاحِدٌ سُبْحَانَهُ أَنْ يَكُونَ لَهُ وَلَدٌ لَهُ مَا فِي السَّمَاوَات وَمَا فِي الْأَرْضِ وَكَفَى بِاللَّهِ وَكِيلاً ﴾ { النساء : ١٧١}
﴿ لَقَدْ كَفَرَ الَّذِينَ قَالُوا إِنَّ اللََّّهَ ثَالِثُ ثَلاَثَةٍ ، وَمَا مِنْ إِلَهٍ إِلاَّ إِلَهٌ وَاحِدٌ ، وَإِن لَمْ يَنتَهُوا عَمَّا يَقُولُونَ لَيَمَسَّنَّ الَّذِينَ كَفَرُوا مِنْهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ ﴾ { المائدة : ٧٤ }
„Nevjernici su oni koji govore: Allah je jedan od trojice! A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.“ (El-Maide; 74)
U ostalim ajetima broj tri se koristi kao i svi drugi brojevi, zavisno od situacije i konteksta o čemu se radi, pa tako imamo ajete sa slijedećim primjerima: „Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati… “ (Sura Merjem; 10), „To su tri doba kada niste obučeni…“(En-Nur; 58), „On vas stvara u utrobama majki vaših, dajući vam likove, jedan za drugim, u tri tmine“, (Ez-Zumer; 6), itd. U nekoliko slučajeva broj tri se spominje u naredbodavnom obliku, što znači da se nešto treba uraditi baڑ tri puta. Primjer za to su ajeti: „A onaj ko ga ne nađe (misli se na kurban) neka posti tri dana u danima hada, i sedam dana po povratku…“ (El-Bekare;196), „Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja…“ (El-Bekare; 228), „O vjernici, neka od vas u tri slučaja zatraže dopuštenje da vam uđu oni koji su u posjedu vašem i oni koji još nisu polno zreli…“ (En-Nur; 58).
Kada je u pitanju praksa i hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., tu se može naći na desetine primjera gdje se broj tri spominje ne samo kao i drugi brojevi, nego se često nešto naglašava da treba de se uradi baš tri puta. Tako brojne radnje kod abdesta, gusula, namaza, činimo po tri puta, odnosno određene zikrove izgovaramo minimalno po tri puta, kao npr. na ruku'u i sedždi. U Bajram-namazu se dodaju na oba rekata po tri tekbira, kao i u dženaze-namazu. Tri puta se uče razne dove i zikrovi i van namaza, kao npr. sura Ihlas, za koju Poslanik, s.a.v.s., kaže da vrijedi kao trećina Kur'ana, pa je zbog toga često učimo po tri puta. Poslanik, s.a.v.s., bi mnoge stvari svojim ashabima ponavljao baš po tri puta kako bi ih bolje shvatili i zapamtili. Isti'zan – dozvola za ulazak u tuđu kuću se traži tri puta, kada neko sanja ružan san tri puta puhne i zatraži zaštitu kod Allaha, dž.š., tri puta Poslanik, s.a.v.s., naređuje čovjeku da na prvom mjestu poštuje majku, tri puta je uputio dovu za one koji su na hadžu obrijali svoje glave, a tri puta je vraćao nekog čovjeka da klanja namaz kako bi ga poučio pravilnom obavljanju namaza. Vodu treba piti u tri puta, a ne odjednom. Preporučeno je da se tri puta umrla osoba okupa, a u nekim hadisima stoji da se po mogućnosti umrli ponese tri puta, a da se na njegov kabur zemlja baci tri puta. Tri puta se preporučuje pranje i čišćenje nakon male i velike nužde. Ko izostavi tri džume zaredom Allah, dž.š., će mu zapečatiti njegovo srce. U jednom hadisu stoji: – Ko tri puta zatraži Džennet, onda Dennet uputi dovu Allahu u kojoj veli: – Allahu, nagradi ga Dennetom!, a ko tri puta zatrai spas od Dehennema, Dehennem kae: – Allahu, spasi ga od Dehennema! (Hadis biljei Tirmizi, br. 2495.)
Posebno su za ovu temu zanimljivi hadisi u kojima se kaže da je Resulullah, s.a.v.s., tokom nekog svog govora pokazivao upravo ova tri „sporna“ prsta. Tako se kaže da je jedanput pričao o mudžahidima pa ih nabrajao i pokazao tri prsta, a drugom prilikom je nešto objašnjavao jednom od svojih drugova i tom prilikom ga sa tri spojena prsta lupkao u njegove grudi. (Hadise bilježi Ahmed ibn Hanbel u svom „Musnedu“ pod brojevima 15818 i 17315). Kada se već govori o ova tri prsta, onda treba istaći da se najčešće mogu sresti hadisi koji govore o načinu jedenja Muhammeda, s.a.v.s., gdje se bez izuzetka spominje njegovo korištenje tri prsta kao i oblizivanje ista ta tri prsta nakon jela. Jedan od tih hadisa glasi:
عَنْ اَنَسِ بْنِ مَالِكٍ اَنََّ رَسُولَ اللَّهِ صلعم كَانَ إِذَا أَكَلَ طَعَامًا لَعِقَ اَصَابِعَهُ الثَّلاَثَ وَ قَالَ إِذَا سَقَطَتْ لُقْمَةُ أَحَدِكُمْ فَلْيُمِتْ عَنْهَا الْأَذَى وَلْيَأْكُلْهَا وَ لاَ يَدَعَهَا لِلشَّيْطَانِ وَ أَمَرَنَا أَنْ نَسْلُتَ الصَّحْفَةَ وَ قَالَ إِنَّ أَحَدَكُمْ لاَ يَدْرِى فِي أَىِّ طَعَامِهِ يُبَارَكُ لَهُ { م ، ت ، د ، حم }
Od Enes ibn Malika se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon ڑto bi pojeo neku hranu polizao svoja tri prsta, i da je govorio: – Kada nekom od vas ispadne zalogaj, neka ga uzme, otkloni s njega eventualnu praڑinu, i neka ga pojede a ne ostavlja šejtanu! Još nam je naredio da dobro pogrebemo tanjir govoreći: – Zaista, nijedan od vas ne zna u kojem dijelu hrane je bereket!“ (Hadis bilježe: Muslim, Tirmizi, Ebu Davud i Ahmed ibn Hanbel)
Kad govorimo o bilo kojoj temi uvijek na umu trebamo imati hadis: „Djela se cijene prema namjerama…“, pa tako, u našem slučaju, nećemo imati nikakvih dilema o osobi koja je vjernik – musliman, a koja je tokom razgovora, moda, pokazala ova tri prsta, jer svakom je jasno da ta osoba ima namjeru da pokae na nešto što ima veze sa brojem tri, a ne da oponaša nečije simbole koji su se od skora masovnije pojavili, a koji će se, danas – sutra, u potpunosti izgubiti. Uzmimo za primjer samo jedan od brojnih popularnih sportova – košarku. Ako sudija u košarci vrlo često pokaže baš ova tri prsta želeći da dosudi tri slobodna bacanja, ili da kaže da je igrač postigao tri poena, odnosno da pojasni koji broj je igrač koji je načinio grešku, bilo da je to igrač s brojem tri, ili osam ili trinaest, uvijek se ista ta tri prsta diu u vis i svima daje do znanja ono što svako ko prati taj sport veoma dobro razumije. Znači li ovo da musliman ne može biti košarkaški sudac, kad mora stalno podizati ta tri prsta? Svakako da ne znači, naprotiv treba da se bavi svim vrstama sporta, a ako u svojoj praksi bude baš košarkaški sudac, on će svoj posao raditi dosljedno i po pravilima, jer on najbolje zna svoj nijet ili namjeru kod podizanja „spornih“ prsta.
Dakle, od naše lahke vjere ne trebamo praviti tešku! Ako neko, npr., u jednom vremenu ili prostoru forsira neku boju, mi se zbog toga nećemo odreći te boje jer naša vjera je daleko iznad i tog vremena i tog prostora. Isto tako se ne smijemo odricati nekog od naših propisa, kao pomenute brade, ako neko tu bradu nosi s nekakvim svojim uvjerenjem ili razlogom. A kada su u pitanju brojevi, svaki broj je za nas isti i nijednog se broja u našoj svakodnevnoj praksi ne trebamo odricati.
Mirsad Sedić