Za svaku pohvalu – 1. dokaz:
Svaki individualni doživljaj umjetničkog djela, u našem slučaju pozorišne/dramske forme, načelno podrazumijeva iliti implicira najčešće neizreciv doživljaj svakog konzumenta-intimusa. Pri toj ”seansi” dotični konzument prekopava po dijagonali vlastitih psiholoških i inih čuvstava. Nepisano je pravilo da se kvalitet i snaga pozorišnog komada očituje u duševnom ushitu gledaoca, a Boga mi i u jačini i dužini pljeska kojim gledalište na kraju nagradi oznojene glumce, predvođene režiserom te predstave.Mada stručna kritika ( ako je ima, a na našim prostorima, u ovom vaktu i zemanu, haman da i ne postoji ) treba da kaže svoje, ovaj tekst i nema te ambicije; naprosto postoje ljudi i događaji koji zavrjeđuju da se pohvale! Na osnovu gore rečenog, tj. neskrivenih emocija i pljeska zadovoljne publike, predstava Hanka u izvedbi Theatar-Art-a iz Sanskog Mosta, na svom prvom gostovanju u Prijedoru naprosto zaslužuje da se na nju osvrnemo sa pohvalama.
Za svaku pohvalu – 2. dokaz :
U aktuelnom trenutku ”grozomornih kulturološko-klimatskih poremećaja” , čitaj: poplave…( ma šta poplave-POTOPA! ) i najezde šunda svih vrsta, na našim prostorima – bavljenje pozorištem bi se, po ustaljenoj matrici mišljenja, imalo smatrati sizifovskim poslom. Jedna mala pozorišna trupa, istina amaterska, u iznimno skromnim uvjetima za rad, zahvaljujući entuzijazmu, na čelu sa Aišom Hadžiahmetović, izrasta u vrlo respektabilnu, rekli bismo ekscesnu pojavu ( naravno u pozitivnom smislu), te još jednom dokazuje da na ”Brdovitom nam Balkanu” nije sve tako crno. A, Boga mi, ni granice među ljudima i gradovima nisu onakve kakve bi neki željeli ”režirati” .
Evo, u ”pretežno srpskom pozorištu”, u izvedbi ”pretežno bošnjačke teatarske trupe” , drama jednog bosanskog Jevreja, svojom univerzalnom umjetničkom snagom, svjedoče da pokoja ”barka spasa” plovi i dalje na našem ”moru uzburkanom”. 
Za svaku pohvalu – 3. dokaz:
Poznato djelo velikog Isaka Samokovlije ”Hanka”, klasična pripovjedačka literatura, davno je okarakterisano kao jedna vrsta CIGANSKE ROMANSE. Scenska adaptacija (prilagodba) kod Hadžiahmetovićeve donosi nova rješenja u malim izmjenama fabule, te sjajnim poetskim novinama u tekstu ( primjer: Hanka je prozvana ”Carskom firaunkom”), a za razliku od izvornog pripovjedačkog teksta, gdje je fatalni događaj najavljen odmah na početku, i bez lika doktora koji vrši obdukciju, tok radnje i stalna emotivna napetost nimalo ne umanjuju naš predosjećaj tragičnog kraja glavnog lika.
S druge strane, obzirom na vrlo zahtjevne uloge u ovoj predstavi, mladi glumci su, svi odreda, usuđujemo se reći, još jednom osporili onaj prefiks ”amatersko” u nazivu Pozorišta Theatar-Art. Ovdje valja napomenuti da kritička-stručna javnost u državi, gotovo da i ne postoji, u smislu stručnih časopisa i adekvatne medijske riječi o teatru kao umjetnosti. Ovaj tekst, svakako nema te ambicije, nego naprosto predstavlja ushit radosti u formi skromnog teksta, sa poentom na riječ POHVALA.
Za svaku pohvalu – 4. dokaz:
Da probamo zaključiti: Theatar-Art je bio lijepo prihvaćen ”musafir” u prijateljskoj Pozorišnoj Kući.
I, mada Theatar – Art, još uvijek amaterska trupa entuzijasta, prevazilazi projicirane lokalne okvire, mimo svih očekivanja, te doživljava samo uspjehe i pohvale javnosti, daleko smo od toga da to postane Pozorišna Kuća… Ali bićemo optimisti: TEMELJ JE DOBAR…ZIDOVI SE NAZIRU I ”RASTU”… Možda kuća još nije, ali naša sanska kulturna oaza iliti NAŠA NUHOVA LAĐA SPASA zove se THEATAR-ART… A to što je za kormilom te lađe jedna odvažna žena Aiša Hadžiahmetović, koliko je za ibret i pouku, bar toliko neka bude i za ponos sanske čaršije.
Za svaku pohvalu- SAVJET :
DVD IZDANJE ”HANKE” KUPITI – KAO NUHOVU LAĐU. JOŠ NIJE KASNO…
Adam Subašić Cupi