Hadži SAFET ef. BEGANOVIĆ, prof. – glavni imam Medžlisa IZ-e Bosanska Dubica
U BOSANSKOJ DUBICI JE DANAS JEDNA MUNARA VIŠE U ODNOSU NA STANJE PRIJE RATA
U Bosansku Dubicu nisam tek tako bahnuo. Nijjet mi je bio zijaretiti tetku i bolesnog tetka, te sresti se sa nekim prijateljima tamo. Ali, i klanjati barem jedan namaz u Puhalskoj džamiji u kojoj je prije pola stoljeća službovao moj rahmetli otac nekoliko godina. I sa čije munare je on učio ezane, a ja palio kandilje i učio akšamske ezane, uz ramazan. Tog pretposljednjeg julskog dana ove godine je za podne namaz ezan proučio moj stariji sin – Dženan, da bi nakon namaza došlo do ovog razgovora.
BEGANOVIĆ: I ja se vama zahvaljujem što ste nas posjetili i selam svima koji budu čitali ovaj intervju. Posebni selami našim Dubicčanima u Saint Louisu, Chicagu i drugim gradovima Amerike i hvala im na svemu što su do sada učinili za nas. Ustvari, učinili su to za sebe. Nije mala stvar u ovom gradu, u kojem je nekad živjelo sedam i po do osam hiljada Bošnjaka, obnoviti četiri džamije u koje je do sada uloženo preko 1,5 miliona KM a najviše se pomogli, da ponovim, Dubičani iz Saint Louisa i Chicaga.
Koliko aktivnih džamija ima trenutno u Bosanskoj Dubici?
BEGANOVIĆ: Do sada smo u Bosanskoj Dubici obnovili i otvorili tri džamije: Gradsku, Puhalsku i džamiju u Polju. Trenutno je u izgradnji Čaršijska džamija koja je pod zastitom Države i koju gradimo, evo, već nekoliko godina. Ona je sa drvenim minaretom, drvenom konstrukcijom, znači bez betona i savremenih građevinskih materijala – radimo po onom projektu kojeg je odobrila nacionalna komisija. Započeli smo sa gradnjom i mesdžida u džematu Jošik. Konkretno, postavili smo temelje. Inače, prije rata u tom džematu nije bilo ni džamije ni mesdžida, već je bila tek pokrenuta inicijativa za gradnju mesdžida. Evo, sada očekujemo nastavak daljnjih radova u gradnji istog. Možemo sa zadovoljstvom konstatovati da je u Bosanskoj Dubici trenutno jedna munara više u odnosu na stanje prije rata.
MašAllah! Kada se planira završetak gradnje Čaršijske džamije i njeno otvorenje?
BEGANOVIĆ: Čaršijska dzamija je spor i skup projekat. To je naša Ferhadija u Dubici. Gradimo je onako kako komisija zahtijeva – kombinacijom kamena, drveta i cigle.
Koja je to komisija?
BEGANOVIĆ: Iz Sarajeva – Državna nacionalna komisija. Dakle, držimo se projekta pri gradnji, malo nas to usporava i poskupljuje gradnju, ali slijedimo, kako rekoh, projekat. Ne vjerujem da će se završiti dogodine, možda godinu poslije, ako Bog da. Jer do sada smo za pokrivanje i minaret utrošili 242.000 KM.
Ko su bili donatori? Jesu li samo džematlije, bilo oni iz dijapore ili iz Grada? Jesu li učestvovali, napr. Vlada entiteta, FBiH, Opština…?
BEGANOVIĆ: Prvi donator je bio naš uvaženi reisu-l-ulema, koji je odobrio sergiju na nivou Rijaseta. Znači, cijela Bosna i Hercegovina je prve pare uložila. Riječ je o iznosu od oko 100.000 KM. Zatim naš džematlija iz Saint Louisa – Husein Mulalić, koji je donirao za minaret oko 60.000 KM.
Da li je on skupio ta sredstva ili je lično dao?
BEGANOVIĆ: Lično je dao.Također, jedan naš džematlija koji živi i radi vani je dao više od svih do sada, ali je zamolio da se njegovo ima javno ne ističe (poznat je i autoru intervjua, op. B.G.). Voljan je i dalje donirati ali da se poštuje njegova želja da mu se ime ne publicira.
Najvažnije je da Svevišnji zna za to.
BEGANOVIĆ: Svevišnji zna za to i on je, izgleda, svjestan toga. Taj naš džematlija prati dinamiku izgradnje i sukcesivno šalje novac. Molim dragoga Boga da i njega i sve druge donatore nagradi, jer takvi se mogu samo poželjeti.
A m i n ! Koliko Bošnjaka po vašoj evidenciji živi u Bosanskoj Dubici?
BEGANOVIĆ: Mi vodimo matičnu knjigu – evidenciju Bošnjaka koji ovdje žive, ali je još nismo završili. Međutim, vjerujemo da ovdje živi izmedju 3000 i 4000 naših sunarodnika.
Koliko je od tog broja njih učlanjeno u Islamsku zajednicu, odnosno plaća vazifu?
BEGANOVIĆ: Velika većina je učlanjena s tim da imamo nekih problema sa učlanjivanjem onih koji žive u zajedničkim familijama. Recimo, sinovi koji se žene i formiraju svoje vlastite familije, uglavnom se ne učlanjuju i moramo aktivnije pristupiti rješavanju takvih problema. Dakle, tu imamo malih problema, a inače vrlo mali broj Bošnjaka koji žive u Bosanskoj Dubici nisu članovi Islamske zajednice.
Kakva je situacija s povratkom?
BEGANOVIĆ: Od maja 2000., kada sam stigao u Bosansku Dubicu, na ovamo, išao je jednim brzim tempom. Već nakon prvih 4-5 godina od mog dolaska ovdje, puno se postiglo na povratu imovine a samim tim i po pitanju povratka ljudi. Doduše, jedan broj Dubičana se snašao u Federaciji – Sanskom Mostu, Bihaću i drugim gradovima Federecije i ostao tamo. Naravno, među one koji se nisu vratili spadaju i naši sugrađani rasuti diljem svijeta, ali oni ne zaboravljaju svoj grad i često ga posjećuju. I ne samo posjećuju, nego i pomažu nas ovdje. Glavni u tom pogledu su Dubičani iz Chicaga i Saint Louisa. Njihova pomoć kao i svih drugih je dragocjena, posebno kada je riječ o obnovi naših džamija. Recimo, zahvaljujući upravo njihovim donacijama, mi smo prvu džamiju – Gradsku, obnovili za samo deset mjeseci. Pomagali su obnovu i drugih džamija, to čine i sada, a radi se o svim našim ljudima diljem svijeta.
Kakva je situacija sa vjerskom poukom ovdje? Da li zapažen broj naše djece pohađa mekteb?
BEGANOVIĆ: Vjerska pouka se kontinuirano odvija po planu i programu Rijaseta na dva punkta u Bosanskoj Dubici – u Gradu i džematu Polje. Zelim napomenuti da smo 6. juna ove godine obilježili deset godina rada sa djecom. S tim u vezi smo u Domu kulture imali prigodan program kojeg su izvela upravo naša djeca – igrokazi, vođenje programa, izvođenje illahija i kasida itd. Gost nam je bio Al Dino, koji je svojim pjesmama počastio naše Dubičane. Bio je i generalni sekretar Rijaseta Muhamed ef. Salkić, zatim naš uvaženi muftija Edhem ef. Čamdžić, koji je stalno kod nas, njegov zamjenik Ermin ef. Vučkić, te mnogi imami iz okruženja, susjednog muftiluka – bihaćkog te iz susjedne nam Hrvatske. Možemo reći da su djeca 100-tno obuhvaćena mektebom.
Koliko ima polaznika?
BEGANOVIĆ: Ove godine ih je bilo 87. Mi smo spomenuli na manifestaciji “Dani mekteba” u Domu kulture da je 225 djece prošlo kroz mekteb, 25 ih je položilo hatme, znači naučilo kur'ansko pismo.Također, imamo i vjeronauku za odrasle, uključujući i učenje kur'anskog pisma gdje imamo sedam polaznika. Dakle, zadovoljni smo sa odzivom djece u mekteb, a mi sa svoje strane činimo sve kako bi ih i dalje stimulisali i u vezi s tim organiziramo za njih i kulturne te sportske aktivnosti..
Kakav je odnos između nataliteta i mortaliteta?
BEGANOVIĆ: Imajući u vidu da su većinom mladi po bijelom svijetu, a da je uglavnom starija populacija ovdje, zadovoljni smo i sa tim odnosom jer možemo kazati da je nekako izbalansiran. Rađaju se ovdje djeca i to pratimo posebno kroz nove polaznike mekteba. Zadovoljstvo je konstatovati da u svakoj bošnjačkoj familiji ima po dvoje-troje mladih.
Kakva je suradnja sa gradskim vlastima?
BEGANOVIĆ: Od izbora do izbora i ovdje se vlast mijenja, nakon svake četiri godine dolazi novi načelnik i njegova garnitura. Od prošle godine smo kao Islamska zajednica na opštinskom budžetu. Ove godine su nam malo uskratili ono što su planirali..
Pod izgovorom opće ekonomske krize?
BEGANOVIĆ: Obrazložili su to rebalansom budžeta. Ali, podržali su financijski spomenutu manifestaciju “Dani mekteba”, konkretno načelnik Nino Jauz. Jeste da je to bilo nedovoljno, ali ipak podržali su.
Dobro, to je što se tiče financijske podrške. A šta je sa političkom?
BEGANOVIĆ: Pa, i politički oni podržavaju naš rad. Jednostavno, možemo reći da je sve što mi radimo i gradimo ovdje politički, tako da kažem – leglo.
Ima li provokacija?
BEGANOVIĆ: Ima. Gradska džamija je stalno na udaru, trenutno imamo osam razbijenih prozora na njoj. Nemamo više ni snage, ni volje ni htijenja da ih po ne znam koji put staklimo.
Imate li kontakte sa drugim vjerskim zajednicama u Gradu, specijalno sa SPC?
BEGANOVIĆ: Posljednji put smo se sa predstavnicima SPC sreli 2003. na jednom sastanku kojeg je Opština organizirala.
Nemate izravne kontakte?
BEGANOVIĆ: Nemamo, nemamo. Sretnemo se jedino sa njihovim vjeroučiteljima po školama i to je sve. Inače, prošle godine su i oni bili pozvani na međureligijsko vijeće, kojem smo bili domaćini s obzirom da je naša Gradska džamija proglašena najugroženijim vjerskim objektom u zemlji, ali se nisu odazvali. Došao je jedino katolički svećenik iz Hrvatske Dubice.
Idu li Bošnjaci odavde na hadždž? Ima li prijavljenih za ovu godinu?
BEGANOVIĆ: Ove godine nemamo prijavljenih. Medđutim, prošlih godina – u dvije godine, recimo, znalo nas je ići po pet-šest Dubičana na hadždž. Uglavnom, svi ovi što s nama klanjali podne su hadžije.
To bi bilo sve. Hvala puno. Želim Tebi, Tvojim saradnicima i džematlijama još puno uspjeha u daljnjem radu. Posebno vam želim još brojniji džemat.
BEGANOVIĆ: I ja se vama zahvaljujem što ste nas posjetili i selam svima koji budu čitali ovaj intervju. Posebni selami našim Dubicčanima u Saint Louisu, Chicagu i drugim gradovima Amerike i hvala im na svemu što su do sada učinili za nas. Ustvari, učinili su to za sebe. Nije mala stvar u ovom gradu, u kojem je nekad živjelo sedam i po do osam hiljada Bošnjaka, obnoviti četiri džamije u koje je do sada uloženo preko 1,5 miliona KM a najviše se pomogli, da ponovim, Dubičani iz Saint Louisa i Chicaga.RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (220)