Još su drevni grčki mudraci shvatili i ustvrdili kako je porodica osnovna ćelija i temelj zdravog društva. I, uistinu,tamo gdje ima zdrave porodice, i društvo je harmonično i obrnuto.
No, jasno je kako pređašnja tvrdnja sve više nalikuje utopiji. Razlog je jednostavan – sve je manje zdravih i kompaktnih porodica. Nažalost, u takav trend se sve više uključuju i muslimani. Dva su moguća objašnjenja takvom razvoju situacije: ili su muslimani podlegli sve snažnijem pritisku ”modernosti” i ”naprednosti”, ili su se udaljili od svojih vrela života i upute. Neki ćereći da se ova dva uzroka međusobno nadopunjuju. Bilo kako bilo, držim da nikakav pritisak nije u stanju pomutiti okus pića koje se toči i pije sa samog vrela.
Pored Kur'ana kao Knjige u koju nema sumnje i koja je uputa bogobojaznima, najčišće vrelo muslimana je Sunnet, praksa Allahovog Poslanika a.s., koji je pored imamskog, mu'allimskog, državničkog, političkog, ratničkog, jetimskog, pastirskog, mirotvoračkog, prosvjetiteljskog i ostalog životnog iskustva prije svega bio porodičan čovjek, odan i u svakom trenutku dostupan svojim najmilijima. Svojim odnosom prema porodici, prvenstveno djeci, utabao nam je put koji trebamo slijediti i pokazao šta nam je u tom smislu činiti. Svoju osebujnu praksu začinio je velikim brojem usmenih izjava (hadisa) čime bi naša roditeljska misija trebala biti kompletirana do kraja. Otuda je težnja ovog teksta prodrijeti (naučiti ili se podsjetiti) Poslanikovih a.s., naputaka u pogledu odgoja djece a sve s ciljem ozdravljenja naših porodica a time i jačanja cjelokupne zajednice.
U predaji koju bilježi Hakim, Muhammed a.s., daje generalna uputstva u pogledu obaveza koje roditelj ima prema svome djetetu,decidno nabrajajući slijedeće:”Da mu dadne lijepo ime, da ga (u duhu vjere islama) lijepo odgoji, da ga poduči pisanju, plivanju i ratnim vještinama, da ga hrani imovinom koju je stekao na halal način i da ga oženi ili uda kada za to dođe vrijeme”.
Vjerujem kako će mnogi od nas, nakon što koji put iščitaju gornji hadis, najprije uzdahnuti pa se tek onda usuditi da nešto kažemo. Ruku na srce, ne radi se o bogzna čemu zahtijevnom, ali nam, opet, dobar dio pobrojanog itekako fali. Krenemo li redom, stvar će biti puno jasnija. Ime je vrlo bitna odrednica svakoga od nas. Ono nas bitno određuje u religioznom, nacionalnom pa i kulturološkom smislu a neki će kazati kako i samo značenje našeg imena ima svoju čar i težinu. Muslimani su oduvijek nastojali kroz davanje islamskih imena svojoj djeci zapravo indirektno govoriti o sebi. Dovoljno je vratiti se koju deceniju unazad i proanalizirati najfrekventnija muslimanska imena. Kako vrijeme prolazi imena pejgambera, čestitih ljudi ili općenito imena sa lijepim značenjem izlaze iz mode. Umjesto takvih daju se imena koja su ”moderna” ili podsjećaju na slavne ličnosti iz svijeta muzike, glume, sporta… Krajem 90-ih je bila prava mala poplava Esmeraldi. Sad su, vjerovatno, na redu Onuri i Šeherzade. Šta ta imena znače – ko te pita!?
Odgojiti u duhu islama znači prije svega i sam biti odgojen. Takav će bez problema odgojiti dijete koje neće psovati, krasti, lagati i biti obični parazit. On je učio od Poslanika a.s., koji je najljepši uzor, Ebu Bekra kao simbola odanosti i prijateljstva, hrabrog ali pravednog Omera, stidljivog Osmana, mudrog Alije ili neumornog Buharije koji nije htio uzeti hadis od čovjeka koji je praznog dlana mamio njegovu devu jer je znao da ko laže hajvanu, lagaće i insanu. To su česme lijepog islamskog odgoja i ko se sa njih napaja, teško će stranputicom krenuti.
Ako bismo pisanje, plivanje i ratne vještine htjeli pretočiti u naše vrijeme to bi otprilike značilo školovanje i bavljenje sportom. O vrijednosti školovanja, odnosno traženja znanja u islamu nije potrebno posebno govoriti. Bavljenje sportom ili, općenito rečeno, fizička aktivnost djeteta je itekako potrebna, ali se bojim da i u tom smislu djeca sve više kržljaju. Iako se ne smatram pretjerano starim, s ponosom se sjećam djetinjstva provedenog u ganjanju lopte i pentranju po prirodnim vrletima. Gledajući današnju djecu vidim da i ona rade, manje više, isto – ganjaju loptu i pentraju se raznoraznim vrletima ali isključivo na računarima. Ako ih vječito novi školski programi i obrazovni procesi intelektualno zaglupljuju, onda ih isto tako novi životni standardi u kojima se fizička aktivnost svodi na sve manju mjeru čine fizički zakržljalim bićima. Ne smijem ni zamisliti kako će sutra ti insani svojoj djeci objašnjavati njihovom uzrastu i intelektu neprilagođene školske jedinke ili kako će isti svojoj kući ponijeti, recimo, vreću brašna ili par litara ulja. Dakle, škola i sport!
Halal zarada je također iznimno važna. Pripovijeda se da je Ebu Hamid Gazali imao brata koji je bio na takvom stupnju vjere da bi mogao vidjeti čak i meleke. Iako mnogo učeniji i poznatiji, Ebu Hamidu to nije polazilo za rukom pa je bio potišten do te mjere da se požalio majci. Ona je rekla kako ni njoj nije jasno zbog čega se to dešava te je kao jedini mogući razlog tome navela narandžu koja je bila tuša a koju je ona pojela dok ga je dojila. U nas se za ohola insana kaže da ”vidi samo sebe”. Ako bismo se ravnali prema Ebu Hamidovom slučaju skoro da bismo mogli ustvrditi da je dobro sve dok vidimo barem i sebe.
Roditelji danas imaju sve manje upliva u ženidbu ili udaju svoje djece. ”Odrasli su i znaju razmišljati svojom glavom”, česta je uzrečica. Istina ali ih treba podučiti tome da bračnog druga udaje ili ženi prije svega vjera a ne ljepota, bogatstvo ili porijeklo.
Kako rekoh, ovo su samo temelji,odnosno osnovne smjernice nužne za čestitu budućnost našeg podmlatka. Ne budemo li ih slijedili i praktikovali dovodimo se u opasnost da se naše dijete, taj predivni plod ljubavi i srca, umjesto Allahovog dara i najljepšeg poklona preinači ni u šta drugo do li u otvorenog dušmanina. Zvuči nemoguće? Poslušajte Muhammeda a.s.: ”Nije ti neprijatelj onaj koga u borbi ubiješ pa stekneš slavu ili on tebe ubije pa kao šehid uđeš u Džennet. Pravi neprijatelj ti je tvoje djete koje je poteklo iz kičme tvoje ukoliko ga lijepo ne odgojiš”. Do nas je da odlučimo hoćemo li odgajati čestite insane i prijatelje koji će nam za života biti ponos a nakon smrti činiti hajrate i učiti dove za naše dobro, ili ćemo podizati neprijatelje koji nas mogu, našim nemarom, uhelaćiti i na ovom i na budućem svijetu.
Sve je češća pojava, pa i među muslimanima da se pribjegava abortusu, pravdajući to kojekakvim razlozima i izgovorima. Valja imati na umu da je abortus ništa drugo do li klasično ubistvo i uzimanje nevinog života te ga i Muhammed a.s., kao takvog spominje pa veli: ”Među najveće grijehe kod Allaha spada to da ubiješ svoje dijete iz straha da ga nećeš moćiizdržavati”. Strah od teškoće izdržavanja djeteta nespojiv je sa iskrenim vjernikom jer je on ubjeđen da nafaku svakome pa i nerođenom djetetu određuje i daje isključivo Allah i niko drugi. Otuda musliman neće ni pomisliti a kamoli se svrstati među one koji pribjegavaju savremenom načinu ubijanja djece sakrivenom pod plaštom abortusa. Naposlijetku, i Muhammed a.s. naviještava da će porodilja koja ubije svoje dijete kao i ona koja joj pri tome pomaže u Džehennem.
Roditelji se danas uglavnom utrkuju da svojoj voljenoj čeljadi ostave što više materijalnih dobara kao pretpostavku za što ugodniji, lakši i komforniji život. Vjerovatno ćete biti u prilici da čujete ljude koji će reći kako će umrijeti rahat tek kada omoguće djetetu da završi fakultet ili kada mu ostave udobnu kuću ili auto ili kada mu priskrbe masniji iznos novaca na računu ili…ili… Da li je ovo uistinu najbolja ostavština koja se može priuštiti djetetu? Gledajući mnoge visokoobrazovane a niskoodgojene, dobro situirane a loše strukturirane, na visokoj nozi a na niskom glasu jasno je da nije. ”Roditelj ne može svome djetetu ostaviti ništa bolje od lijepog odgoja”, veli Muhammed a.s., u predaji koju bilježi Tirmizi. Upravo tako, jer lijep odgoj će lahko nadomjestiti sve drugo.
Mnogim preporukama Muhammeda a.s., u pogledu odnosa prema novorođenčadi i maloj djeci se, nažalost, ne pridaje odgovarajući značaj i pažnja čime se izbjegava veliko dobro. Pored nadijevanja lijepog islamskog imena, preporučeno je da se muškom novorođenčetu po mogućnosti zakolju dva a ženskom jedan kurban i to sedmi dan od rođenja iako se to može učiniti i poslije. Isto tako, lijepo je djetetu proučiti ezan na desno a ikamet na lijevo uho. Da takva preporuka nije bez razloga govori i slijedeći hadis: ”Kome se rodi dijete pa mu prouči ezan na desno a ikamet na lijevo uho, to dijete neće oboljeti od padavice” (bilježi ga Ebu Ja'la). Svi oni koji poznaju nekoga koji boluje od ove bolesti znaju o čemu je riječ. Liječenje ove bolesti je dugoročan, nerijetko i cjeloživotni proces a samo jedan ezan i ikamet dovoljna su zaštita.
”Naređujte svojoj djeci da obavljaju namaz kada im bude sedam godina, a kada im bude deset a ne budu klanjali, kaznite ih i u postelji razdvajajte mušku od ženske djece”, veli Muhammed a.s.. Dakle, ovim hadisom preciziran je period kada se kod djece, kroz namaz, treba početi razvijati svijest o njihovom Stvoritelju te razdvajati ih u postelji. Stekne li se navika obavljanja namaza u ovoj ranoj fazi života, teško da će je se dijete odreći i kasnije. Ukoliko se to i desi, takva osoba će puno lakše i sa mnogo manje problema ponovo postati klanjač.
Primjetno je da ima roditelja, posebno muških, koji preferiraju mušku djecu pravdajući to prvenstveno produžetkom loze. Neki su u tom smislu izričiti pa rođenje ženskog djeteta doživljavaju kao pravu malu tragediju. Ova praksa je bila itekako prisutna kod starih arapa koji su žensku novorođenčad uglavnom živu zakopavali u zemlju. Hvala Bogu, danas te prakse nema ali ima određenog otpora koji se reflektuje kroz osjećaj tuge i potištenosti a kasnije i manje pažnje i ljubavi spram djevojčica. O ovome bi trebalo biti bespotrebno i govoriti ali je još Muhammed a.s., pretpostavio i donekle upozorio na ovakvu pojavu riječima: ”Allah ne voli da pravite razliku među svojom djecom pa čak i kada ih ljubite”. Dakle, ako poljubiš sina, poljubi i kćerku i obratno ili ako poljubiš starije, poljubi i mlađe dijete i obratno. Divna li je Poslanikova pedagogija koja veli i ovo: ”Ne pravite razliku kada svojoj djeci nešto dajete jer i vi volite da sva djeca budu podjednako dobra prema vama, čineći vam dobro i iskazujući ljubaznost prema vama” (bilježe ih Taberani i Tirmizi).
Da ženska djeca nisu nikakav hendikep niti slabost možda i ponajbolje ukazuje slijedeći hadis: ”Ko lijepo odgoji dvije kćerke do njihove punoljetnosti i udaje, ja i on ćemo na Sudnjem danu biti ovako blizu (pa je pokazao dva ispružena prsta)”. U drugoj predaji se spominju tri kćerke pa je neko upitao ”A dvije?” na što je Poslanik odgovorio: ”I dvije”. Ukoliko je nekome slučajno promaklo, Muhammed a.s., je u navedenim hadisima spomenuo kćerke a ne sinove i za njihov lijep odgoj i udaju garantovao boravak u njegovoj blizini onda kada ta blizina bude najviše potrebna. Da li neko i nakon ovoga preferira sinove nad kćerima ili ih konačno stavlja u isti rang?
”Poštujte svoju djecu i lijepo ih odgajajte”, poručuje nam Poslanik. Zar ne bi trebalo da naša djeca poštuju nas? Svakako da bi trebalo ali i ona zavrijeđuju dozu poštovanja kakvu je pokazivao Muhammed a.s., igrajući se sa njima, nazivajući im selam i razgovarajući s njima kao sa ozbiljnim insanima. Sjetite se da bi dugo ostajao na sedždi ne želeći da pokvari igru svojih unuka koji bi mu se tom prilikom popeli na leđa. Kada bi pio vodu nudio bi je onome ko je desno do njega i tako redom. Jedne prilike je desno od njega bio dječak Ibn Abbas a do njega Ebu Bekr. Poslanik nije preskočio dječaka nego ga je upitao želi li svoje pravo pijenja ustupiti prvo Ebu Bekru. Dječak to nije želio a Muhammed a.s., je ispoštovao njegovu odluku. Ovo su samo neki primjeri poštivanja djece a ona to osjete, vole i zasigurno uzvrate.
Kod djeteta treba razvijati i određene ljubavi ili afinitete prema onome što će im biti bitno kroz život. Poslanik a.s., je riješio i tu dilemu rekavši: ”Odgajajte svoju djecu u znaku ova tri svojstva: da vole Poslanika, da vole njegovu porodicu i da vole učiti Kur'an. Zaista, oni koji znaju Kur'an napamet i vladaju se po njemu, biće pod Allahovom zaštitom, sa Njegovim poslanicima i odabranim robovima, onoga dana kada osim Njegove, druge zaštite neće biti”.
Dijete je jedna od najvećih Allahovih blagodati čovjeku. Kako bi iskušao svoga roba, Allah ponekad nakon što mu je dao, robu i uskrati blagodat. Gubitak djeteta je težak udarac i bol čije rane nikada ne zacjeljuju. Muhammed a.s., opisao je i tu situaciju: ”Kada čovjeku umre dijete Allah se obrati melekima:
Uzeste li dušu djetetu roba Moga?
Da, odgovore oni.
Uzeste li plod srca njegova, upita Allah?
Da, odgovore meleki.
Šta na to veli rob Moj?
Strpljiv je i zahvaljuje riječima ”Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo”, odgovore meleki.
Tada im Allah dž.š.,kaže: ”Načinite za Moga roba kuću u Džennetu i nazovite je Kućom zahvalnosti!” (bilježi ga Tirmizi).
Ovo su bili samo detalji iz osebujne Poslanikove pedagogije koja je univerzalna i koju vrijedi stalno izučavati i praktikovati. Dodaću im još samo jednu izreku hazreti Omera o kojoj vrijedi itekako ozbiljno razmisliti a tiče se direktno odgoja djeteta: ”Sedam godina se igraj sa njim, sedam godina ga odgajaj i sedam godina mu budi prijatelj” (Seb'un la'ibhu, seb'un eddibhu we seb'un sahibhu).
Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju, AMIN!