Sve hadžije su jednake, ali neki su jednakiji od drugih

hadzije
Finansijski analitičar i broker Davud Mndebele rođen je u Sowetu. Njegova porodica je primila islam 1978. godine, dok je on još bio dječak. Pridružio sam se ovom pričljivom i veselom čovjeku netom prije ručka u njegovom hadžijskom smještaju u Aziziji, nekoliko kilometara od Mekke. Njegova jednostavna hadžijska odjeća odražavala je njegovu priču „zamjene bogatstva za čaršafe“.

Imao je četiri godine kada je svjetska pažnja usmjerena ka Sowetu, 1976. godine – kada je policija apartheida masakrirala djecu u po bijela dana na protestu zbog obrazovnih odredbi donešenih te godine. Međutim, to što su mu roditelji primili islam omogućilo mu je školovanje u privatnoj islamskoj školi u Lenasiji, bogatijoj indijskoj općini – nesumnjivo boljoj za obrazovanje.

Politika apartheida- „Bantu obrazovanje“ za crnu djecu je još uvijek bila uglavnom fokusirana na principe ustanovljene od strane bivšeg južnoafričkog premijera Hendrika Verwoerda – „Nema mjesta za crnce u Evropskoj uniji, osim nekih vidova rada… Zbog čega bi onda podučavali Bantu dijete matematici kada je ono neće moći koristiti u praksi?“

Davud nije naučio samo matematiku, postao je i hafiz Kur'ana,i na kraju postao veoma uspješam poslovni čovjek. Međutim, iako  posjeduje sredstva dovoljna za najraskošniji hadžski aranžman, Mndebele je izabrao da ove godine obavi svoj hadž pomoću agencije koja profit ne stavlja na prvu mjesto, nego želi odlazak na hadž učiniti pristupačnim svim južnoafričkim muslimanima.

Suština hadža

Davud punim srcem podržava organizaciju „Khidmatul Awwam“ (Služenje narodu) – putem koje su ove godine na hadž otišli on, njegova supruga i majka.

Njihov smještaj nije raskošan, ali je čist, prostran i definitivno nije ruševan. Autobusi prevoze hadžije od Azizije do Mesdžidul-harama u vrijeme obavljanja namaza i nazad, a začinjena indijska hrana je obezbjeđena za hadžije.

Dok sam jeo na podu sa Davudom, sjetio sam se njegove šale koju mi je ispričao baš prije par trenutaka: „Moji crni prijatelji misle da u kupaonici imam crijevo za vodu zbog ove začinjene hrane. Neki ljudi su mislili da sam postao Indijac, ne musliman.“

Davud mi je objašnjavao: „Bit hadža je ukloniti sve one društvene i ekonomske razlike između ljudi, pojednostaviti ih i učiniti ih istima – mi smo danas pokleknuli pred željom za profitom… za mene je to najveća sramota.“

Međutim, uprkos ovom pohvalnom pokušaju da se se pruže prihvatljivije cijene odlaska na hadž, Davuda i njegovu porodicu je to ipak koštalo 6.000 dolara po osobi. Treba naglasiti da ovaj aranžman za hadž obuhvata put do Medine (koji nije obavezan u okviru hadžskih radnji) i do Al-Aksa džamije u Kudsu, nakon što se hadž obavi. Rekli biste – vjerski turizam za manju količinu novca.

Advokat Ejub Kaka koji je također Južnoafrikanac indijskog porijekla nije ograničen budžetom. On je već treći put na hadžu, a svake godine od 2000. obavlja umru. Nizak, energičan čovjek, veoma elokventan, oštar i organiziran, i umjereni cinik.

Prvoklasno

„Prvi put sam došao 1987. godine. Ovo mjesto se od tada mnogo promijenilo. Zgrade su bile malo primitivnije. Sada je sve, uglavnom, prvoklasno.“
Ejubov aranžman za hadž uključuje jedan od najluksuznijih hotela u gradu Mekki.

„Hotel u kojem sam odsjeo, Darul Tawhid, koji ima pet zvjezdica, sadrži i prostoriju za namaz gdje možete klanjati, ali tu ste kao ispod staklenog zvona – ne možete iskusiti ono bivanje vani, sa narodom u gužvi…“

Ejub ove godine hadž obavlja sa svojom kćerkom. Ukupni paket ih je pojedinačno koštao oko 11.000 dolara. Osjeća li on raskol između duhovnog aspekta hadža (osmišljenog da ukine individualizam i materijalizam) i onog drugog – prvoklasnog komforta, sjedišta u „prvom redu“ hadža i hotela koji se nalazi, doslovno, odmah do mramora Mesdžidul-harama, sa dostupnim trgovačkim centrom od pet zvjezdica?

Priznao je kontradikciju: „To je današnji način u svijetu; kapitalistički sistem.“

Nigerijci

U 10 satu ujutro, na ulici prepunoj plastičnih vrećica, konzervi i omota brze hrane koji ostanu iza hadžija nakon noćnog namaza, upoznao sam Muhammeda.

Odbljesci reflektora na zablješćujuće bijele pločice Mesdžidul-harama koje vidim u daljini preko njegovog ramena daju pomalo jeziv osjećaj u ovo noćno vrijeme odmaranja. Muhammed, Ibo iz istočne Nigerije, rekao mi je da je sretan što je ovdje na hadžu, te da je zadovoljan svime što su nigerijska i saudijska vlada učinile za hadžije. Međutim, Muhammed je, kao i hiljade ostalih, smješten predaleko od Mesdžidul-harama da bi dolazio i odlazio kada mu padne na um.
„Moj smještaj je jako daleko od Mesdžidul-harama“, rekao mi je.
To znači da on provodi oko 18 sati na dan na ovome mjestu. Onemogućen je da ide do smještaja i da se vraća.

Isaov smještaj je također oko sahat vremena hoda od Ka'be. Ponosni Hausa, Isa, kaže da u Nigeriji postoji grupa Iboa i grupa Hausa. Ovdje su oni samo Nigerijci i muslimani – nema etničkih razlika među njima.
Kada su se hadžije pokrenule ka Mini, moru bijelih šatora u kojima hadžije provode četiri dana, Isaova grupa se našla u dijelu koji je bilo prebukiran, prenapunjen ljudima među kojima je jedva mogao zaspati.

U Mekki je njegov smještaj bio poprilično daleko, ali tamo ga je barem imao. Njegova plata školskog učitelja ga je jedva dovela ovdje. Preko 4.000 dolara koje je potrošio da bi bio ovdje je značilo garanciju da će na Mini imati šator, međutim, nije bilo tako.
„Mi se zahvaljumo Allahu“, rekao je. Isa je odbio da pokaže svoju ljutnju, nasilje nije u duhu hadža. „Sabur! Sabur!“

To su riječi koje je i Pakistanac Sejid Mahbub čuo mnogo puta.

Pakistanci i Saudijci

Trinaest je sati, a mi smo u našem autobusu, na putu od šatorskog naselja na Mini do Arefata, na kojem hadžije provode cijeli dan prije no što krenu dalje.

To je bio prizor koji je imao neku postapokaliptičnu auru koja me je natjerala da progutam knedlu u grlu.

Ovo je tako značajan dan da je Poslanik Muhammed, alejhisselam, rekao: „Hadž je Arefat“. Muslimani vjeruju da će skoro svaka dova koju hadžija na ovom mjestu izgovori, biti primljena.

Hadžije na Arefatu očekuju i oprost, kojeg očajno traže od Allaha, El-Gafura, Onog Koji prašta.
Dok je većina hadžija bila na sigurnome, u svojim šatorima – neki u specijalnim šatorima sa klimom, besplatnim pićima, jelima i relativnom komfortu od tek nekoliko hadžija po šatoru – oni na ulici jedva da su imali gdje stati.

Radi li se to o ilegalnim ili neregistrovanim hadžijama? Ili su iznevjereni od strane organizatora hadža? Jedan Pakistanac, Sejid Mahbub, dao mi je neke odgovore.

Uočio nas je vani, dok smo se jedva probijali kroz gužvu s kamerom, mikrofonom i novinarskim akreditacijama koje su visile sa naših vratova. Za razliku od Isaa, on je bio ljut.
„Spavali smo na ulici prošlu noć. Bez toaleta. Moja majka je dijabetičar. Pakistanska i saudijska vlada ništa nisu učinili za nas“, rekao je.

Nepotpuni smještaji

Upitao sam ga da li je neregistrirani hadžija. Sejid mi je uzvratio, držeći u ruci karticu koja mu je visila na vratu: „Ovo su moji dokumenti, platio sam pakistanskoj vladi 226.000 rupija (oko 3.000 dolara)!“
„Ovo pokriva sve troškove… Kada smo otišli u naše sjedište, šatorski dio 49, dali su nam šatore čija je konstrukcija bila nepotpuna.
Svi elektični vodovi su bili otvoreni – šta bi bi bilo da neko to dotakne? U toaletima nema vode…“
„Jesu li uvjeti bili toliko loši da ste morali spavati na ulici?“, upitao sam ga.
„Veoma, veoma loši. Zbog toga smo spavali na ulici“, odgovorio je.
Pitao sam se je li bio u istoj situaciji dok je bio smješten u Mekki.
„U Mekki smo imali hotel, ali u njemu nije bilo vode pola dana. Svaki put kada sam našu situaciju predočio našim zvaničnicima iz pakistanske vlade ili predstavnicima saudijske vlade, čak i upraviteljima hotela, odgovor je bio: Sabur, sabur! Kada se vratim u Pakistan žalit ću se na sudu.“
Gledajući iz našeg uzdignutog medijskog centra na Arefatu, bijelog tornja koji čvrsto stoji u sred mora hodočasnika, zapazio sam Nimrah džamiju, mjesto odakle je poslanik Muhammed, alejhisselam, održao svoj posljednji govor prije više od 1.400 godina.

To se dogodilo kada su muslimani bili u potpunoj političkoj kontroli Mekke i njenog okruženja, nakon što su bili kao manjina protjerani iz nje, tek nekoliko godina prije no što će uzdrmati status quo sa svojim idejama koje su se tada, nekima, činile smiješnim (poput one da je rob jednak slobodnom čovjeku pred Jednim Bogom). Poslanik, alejhisselam, je tom prilikom svojim ashabima rekao sljedeće:

„Cijelo čovječanstvo je od Adema i Have, Arap nije bolji od nearapa, niti je nearap bolji od Arapa; bijelac nije bolji od crnca, niti je crnac bolji od bijelca – osim zbog čestitosti i dobrih dijela.
Podučavajte da je svaki musliman brat svakom muslimanu i da muslimani čine jedno bratstvo. Ništa što pripada jednom muslimanu nije dopušteno drugome, osim ukoliko mu ovaj to pokloni svojom slobodnom voljom. Stoga, nemojte činiti nepravdu prema samima sebi.“

Saudijci

Iako Saudijska Arabija ima lošu reputaciju zbog svoje interpretacije islama, začinjene selefijskim učenjem, dvije su stvari zbog kojih ona zahtjeva veću globalnu pažnju no što bi to htjela.
Prva – uprkos propovijedima koje dolaze iz Washingtona o demokratiji u regionu, Saudijska Arabija je monarhija, ali ipak čvrst američki saveznik. Dvije države su nedavno potpisale rekordan ugovor o oružju koji bi mogao biti vrijedan čak do 60 milijardi dolara.
Uz ovu nabavku oružja iz SAD-a, kralj Abdullah je tokom hadža svog sina princa Miteba ibn Abdullaha proglasio za novog državnog zapovjednika vojske. 
Ovo je uglavnom prošlo neopaženo u medijima, a nije bilo komentara ni od američkih dužnosnika.
Druga zanimljiva činjenica je ta da Saudijska Arabija posjeduje najveću svjetsku rezervu nafte koja stoji ispod najsvetijeg muslimanskog tla. Saudijska Arabija je nezamislivo bogata.
Uz takvo bogatstvo dolaze i priče koje su nekada lažne, a često istinite o raskošnom životnom stilu članova kraljevske porodice i rasipanju novaca na razne troškove.
Osama bin Laden je često ispoljavao mržnju prema svojoj državi rođenja zbog ove dvije stvari.
Saudijski princ, Saud bin Abdulaziz bin Nasir Es-Saud, je nedavno uhapšen zbog ubistva svoga sluge (i potencijalnog homoseksualnog partnera) Bandara Abdulaziza, koji je pronađen pretučen do smrti u jednom elitnom londonskom hotelu.

Vozač invalidskih kolica

Međutim, Abdulaziz, vozač invalidskih kolica, živi u svijetu drugačijem od onoga kakvim mi smatramo svijet Saudijske Arabije. On radi u uličicama i malim pijacama iza hotela i trgovačkih centara, nekoliko hiljada metara od Mesdžidul-harama u Mekki. Ima 17 godina, a invalidska kolica je kupio polovna preko poznanika u bolnici. Pomoću njih zarađuje.
Stare, slabe i nemoćne hadžije u svojim kolicima, po dogovorenoj cijeni, vozi u tavafu oko Ka'be.
„Arabija, arabija, ja hadž…“ – „Kolica, kolica, hadžije….“
Abdulaziz daje znak ljudima, tražeći one koji teško hodaju.
Zujeći kroz ulice, dječaku je ovo miran dan. Nosi dres Intera Milana. Dok se potraga za mušterijama nastavlja, selami prijatelja, također gurača invalidskih kolica, koji je, zanimljivo, u  dresu AC Milana.

U potrazi za novim zanimljivim sagovornikom, primjećujem još jednog tinejdžera koji se odmara u invalidskim kolicima, vjerovatno nakon što je umoran završio s mušterijom. Odjeven je u dres talijanskog državnog tima sa SP-a, 2006. godine.
Abdulaziz mi objašnjava nepisano pravilo rada: „Moje kolege i ja smo prijatelji. Imamo tri smjene. Kada jedan od nas zaradi dovoljno za taj dan, on kaže: Gotov sam!, i pozove nekog od nas koji taj dan nije zaradio da zauzme njegovo mjesto.“
Očigledno, rivalstvo unutar Inter – Milan ovdje ne postoji. On je iskren kada govori o različitim cijenama: „Naplaćujem 400 rijala za vrijeme hadža, a pola od te cijene u drugim periodima. Iskoristim nešto za sebe, a ostalo ostavim svojoj porodici. Dobro smo, ali je prelijepo pomoći.“

Saudijska mladež

Abdulaziz kaže da je išao u školu, ali ne kaže u koju ni gdje. Sitan je, uprkos tome što je tinejdžer. Neki među vozačima kolica su beskućnici, djeca ulice, koja spavaju ispod mosta, ali Abdulaziz ima kuću. Ne želi reći gdje.
Pitam ga šta bi želio biti za deset godina.
„Sada mi je 17 godina, za deset godina – optimističan sam – i želio bih postati informatičar.“
Žilav, visok oko 1,60 m, kovrdžave kose podijeljene razdjeljkom, velike samouvjerenosti i sa sjajem u oku – on je Saudijac o kojima ne čitate u novinama.
Jedinstven među 25 miliona ljudi – ili možda nije; možda je mnogo više Saudijaca poput Abdulaziza nego što to mi zamišljamo.
Razmišljam o naftnom bogatstvu i ugovorima koji vrijede milijarde. Pitam se o stvarnim ljudima i njihovim životima ovdje. Nadao sam se da ću moći dublje zagrebati i istinski razumjeti ovo mjesto.
„Volio bih reći cijelom svijetu…“, Abdulaziz je govorio, „saudijska mladež ima puno energije. Postoji stereotip da su Saudijci lijeni, ali mladi vole raditi. Kada dođete na hadž, naći ćete nas kako radimo u svim profesijama.“

Od saudijskog vozača kolica do nigerijskih učitelja; nervoznog Pakistanca do filozofskog Južnoafrikanca – svi su povezani ovim veličanstvenim godišnjim hodočašćem. Hodočašće je to koje je puno nedosljednosti i nejednakosti, ali ipak – tako je puno života i ispunjeno beskonačnom vjerom vjernika… Ništa se ne može porediti sa hadžom!

Imran Garda
Izvor: El  Đezira
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Podijeli