Ispred tuzlanske Kapije opomene
Subotnji dan proteklog vikenda džematlije i jedna grupa mektepskih polaznika džemata Došci/Gornji Kamengrad (MIZ Sanski Most) iskoristila je za zijaret Istočnoj Bosni, posebno šehidskom Memorijalnom centru Potočari. Osim što nam je glavni cilj bio zijaretiti mjesto najvećeg i najstravičnijeg zločina nad našim narodom, odlučili smo posjetiti i jedan povratnički džemat u tom kraju. Prethodno smo, ispred polaznika našeg mekteba, kupili jedan kompjuter i odlučili ga pokloniti mektepskoj djeci tog džemata, kao znak naše ljubavi, pažnje i podrške njima. Sa predsjednikom MIZ Bratunac, Admir ef. Velićom dogovorili smo da to bude džemat nane Fate Orlović, dakle, Konjević Polje.
Nakon što smo u Tuzli zijaretili Kapiju opomene, mjesto na kojem su od jedne dušmanske granate, ugašena 74 mlada života, zaputili smo se prema mjestima velike tuge, patnje i bola: Diviču, Bratuncu, Potočarima, Srebrenici. U Diviču, tom idiličnom džematu sa 100%-nim muslimanskim stanovništvom, kratko smo se zaustavili, tek da odamo poštovanje prema džamiji čije je mjesto bila zauzela pravoslavna crkva. Na Diviču i divičkoj džamiji mi Bošnjaci smo možda najzornije osjetili gorčinu evropske pravde – prema nama. Nakon što su Srbi bespravno 1996. godine (nakon potpisivanja Dejtona!?), na temeljima džamije u muslimanskom Diviču izgradili crkvu, nakon što nisu htjeli da je uklone, Bošnjaci su, ‘dobili’ presudu na Evropskom sudu za ljudska prava. Ishod presude bio je samo za rubriku Vjerovali ili ne: „Crkva se ima ukloniti, a Islamska zajednica na ime toga Pravoslavnoj crkvi platiti 370 hiljada KM“, otprilike je glasila presuda.
Na putu do Konjević Polja pažnju su nam samo privlačile (bez)brojne hajr-česme. Česme koje rijetki živi podigoše pred duše svojih živih koje mi samo ne vidimo. Pred duše šehida plemenitih. Kao istinski domaćin, u haremu džamije nas je dočekao imam džemata Konjević Polje. Kako smo malo kasnili, nastava je već bila završila, pa nas ‘njegova'djeca nisu čekala. Imam nam je ukratko ispričao kako devera povratnički narod. Odnedavno je tu, veli, pa nam nije znao plaho kazati, ali i ono što je kazao dovoljno nam je bilo da shvatimo da je svake hvale i divljenja vrijedno nastojanje tih ljudi da žeravicu islama u tim krajevima od gašenja otrgnu. A da ih peče, sigurno je. Sa ‘svojom’ djecom sam uručio hediju u vidu kompjutera za polaznike tog mekteba i zamolio ga da dječici prenese naše selame i žaljenje što ih nismo upoznali. I prije nego se ukrcasmo u autobus, iz avlije uz džamiju, pređe nam jedna hanuma u ruci noseći teglu meda. Domaći je, veli, kad ste nas posjetili i hediju djeci uručili, bar ovoliko od mene. Bi mi drago što još jednom posvjedočih dobrotu i merhamet našeg naroda. Ne reče nam ni ime, i ne upitasmo je. Sve nas zateče njen gest. Neka ovaj redak na papiru bude naše veliko hvala komšinici lijepe džamije u Konjević Polju.
Mektepski polaznici uručuju kompjuter za djecu mekteba Konjević Polje
Nakon Konjević Polja obaviješteni smo da su Potočari naše slijedeće odredište. Na licima džematlija, a i u sebi samome, osjetio sam tada neku zebnju, strahopoštovanje prema onome što nas čeka. Dođosmo u Potočare. Iza jedne krivine pomoli se more bijelih nišana.
Izlazimo. Nijemi. Dižemo ruke i Fatihu učimo šehidima u Potočarima. Vodič, zadužen da istinu o Srebrenici prenese posjetiocima ‘iz prve ruke’, predlaže nam da prvo obiđemo mezarje, a nakon toga da nam održi historijski čas. Nijemo stojim među pet hiljada stotinu trideset i sedam bijelih nišana, štono ponad duša šehidskih bdiju. Izgubljen. Čas gledam u nišane, čas u ljude. Niko ne progovara, samo se čuju uzdasi. Teški poput suze majke Srebreničanke. Na um padaju mi riječi velikog čovjeka: „Ovdje treba šutjeti. Samo dugo šutjeti.“
Muklu tišinu prekide pitanje jednog dječaka: „Efendija, pa kakvi ljudi su ovo mogli uraditi!?“ Umjesto odgovora kojeg ni sam nisam siguran da li znam, pomilovah ga po glavi, a u sebi zamolih: „Bože, daj da se nikad i nikom ne dogodi više Srebrenica.“
Historijski čas na srebreničkoj musalli
Nakon zajedničkog klanjanja podne i ikindije na potočarskoj musalli i ručka u Srebrenici, krenuli smo, nadajući se da ćemo u povratku uspjeti naći nanu Fatu kod kuće. Nismo se ni zaustavili, a u zadnjem dijelu autobusa se prolomi: „Eno Nane!“ Istog trenutka, baš kao da je autobus pun dječice koja su ugledala nešto zanimljivo, svi su virili na istu stranu – prema Naninoj avliji i u Naninoj avliji – pravoslavnoj crkvi! Nana je u avliji, sa kantom u ruci prebirala krompir. Dok je Nana podigla glavu, već smo svi bili u avliji i opet, još jedno čudo bošnjačkog merhameta: nismo uspjeli reći ni ko smo, ni odakle u njenu avliju bahnusmo, a Nana već povika: „Hajte bujrum, haj'mo u kuću vala, nećete mi na avliji stajati.“ Poselamih Nanu, rekoh joj ko smo i odakle i da je ne želimo bihuzur činiti, već samo ruku poljubiti i na čelo staviti, kakono to činimo onima kojima veliko poštovanje ukazujemo. Skoro sat vremena je prošao kao tren, slušajući nanu Fatu Orlović kako ponosno zbori o svome obrazu, dostojanstvu, svojoj neumornoj borbi, zavjetu djeci, ali i kletvi ako li njenu borbu ne nastave, ako se Nani, nedaj Bože, štogod desi. Ibretli je bilo slušati Nanino kazivanje o svemu onom što prati njenu borbu da izmjesti iz svoje avlije ono što je neko bez njenog pitanja tu postavio, o našim, kako Nana veli, ‘prodanim dušama’ koji je nagovaraju da prihvati 2,5 miliona maraka koje joj iz RS-a nude i ostavi crkvu na miru. Slušam Nanu i razmišljam gdje bi nam bio kraj da, među onima koje biramo, imamo barem jednog predstavnika obrazli, hrabrog, dostojanstvenog, nepotkupljivog, principijelnog, neumornog, požrtvovanog…poput heroine Fate Orlović?!
Prije nego li se poselamismo sa Nanom, uručih joj skromnu miloštu od nas i rekoh: „Nane, ovo je mala, ali od srca milošta tebi, kao znak našeg poštovanja i podrške za sve što činiš.“ „Ovo je vo za Nanu, nek’ znate“, reče nam i bi to više nego dovoljno da nam pokaže koliko joj znači podrška i lijepa riječ običnih – malih, a velikih ljudi.
I mali i veliki su željeli sliku sa nanom Fatom
Možda će zvučati patetično, ali nekako sam uvjeren da čovjek nakon posjete Potočarima ne može ostati isti. Nešto slično je kroz suze kazala i djevojka, Njemica koja je sa svojom porodicom iz Njemačke došla samo da posjeti Potočare i vrati se nazad.
Definitivno, posjet šehidima Potočara svaki bi Bošnjak morao uzeti sebi u ‘svetu’ obavezu. Barem jednom u životu.
Senad Omić