Allahovo je sve što je na nebesima i na Zemlji. On je Jedan i Njemu niko ravan nije.
A čovjek je krhko biće žedno ljepote, nadahnuća, života i njegovih ljepota.
Naš Gospodar, Allah Uzvišeni, sve daje, opskrbljuje i pomaže. A čovjek? On prih-vata Allahove darove, dijeli ih, troši ih, objašnjava ih i… ni sam nije svjestan šta sve čini sa Allahovim blagodatima.
Pred nama je jedna od blagodati koje nam šalje naš Gospodar kroz srce i razum, a onda i pero našega brata Huseina Buljubašića, da svojom snagom, umijećem i pronicljivošću podijeli sa nama dar od Boga.
Zar to nije plemenito i veličanstveno djelo?
Da, plemenito i veličanstveno djelo za one koji imaju srca i osjećaju njima,
imaju oči i gledaju njima, imaju uši i slušaju njima.
O Allahu, islamu i muslimanima pišu oni koji su najhrabriji.
Nije nimalo lahko uputiti se u ovu bitku sa izazovima osjećanja i razumijevanja.
To mogu samo najhrabriji. U toj borbi mnogi bivaju šikanirani, napadani, potvarani, ali najhrabriji izdrže sve te izazove i opravdaju djelom svoju borbu koju vode.
Neki u toj borbi padnu i nestanu. Neki budu ranjeni, ali ostaju zapamćeni.
Rijetki izdrže sve napore i izazove, opstanu, pobijede i dobiju ime gazija.
Drago mi je da mogu ispisati svoje viđenje i svoje mišljenje o djelu Huseina Buljubašića i ovom prilikom zahvaljujem se Allahu što nam je dao priliku da dočekamo njegovo djelo, iščitavamo ga i uživamo u nadahnutom stilu pjesnikova umijeća.
Mnoge se toga u životu dogodi da to mi ne primijetimo, a to ne znači da se dogodilo nešto beznačajno.
Ne, toj pojavi nismo pridali dovoljno pažnje ili je nismo razumjeli.
Onaj koji ne razumije, onda on pita, traži objašnjenje.
Mi smo u prilici pjesnika Buljubašića upitati za sve tajne koje se kriju iza simbola iskazanih slovima i riječima.
Tražimo tajne koje su satkane u ovom moru poezije kao ribar iz priča koji je ulovio „zlatnu ribicu“.
Obično je ta ribica ispunjavala po tri želje, a ova naša „zlatna ribica“ je u stanju ispunjavati nam mnoge naše želje i nadanja.
Ulovimo je i vidjet ćemo šta nam sve može ispuniti.
Preporučujem ovu zbirku svakome muslimanu i muslimanki da je kupi, pročita, obogati se i preporuči je svojim prijateljima.
Razgovarajmo o pjesmama koje čitamo. Izaberimo sebi najljepšu pjesmu. Uzmimo poruke i pouke bar nekih pjesama.
Provjerimo ima li nas negdje između ove dvije korice, dva zaštitnika ispisanih osjećanja i nadahnuća.
Ne zaboravimo, najbolji od nas su oni koji najviše doprinose ljudima.
Najveći doprinos ćemo dati kad počnemo dijeliti Allahove blagodati kojima smo mi obdareni.
Allahov dar Huseinu Buljubašiću je njegova poezija, koju, evo, dijeli sa nama u nadi da će ga Uzvišeni Allah nagraditi za njegov trud, za njegovo djelo.
RECENZIJA: Dr. Muris Purić
KAD SRCE GOVORI
RECENZIJA: Derviš Dervišević
Nadahnut vjerom u Boga, pjesnik Husein Buljubašić napisao je knjigu poezije o islamu i Bosni. Pjesme su po svom sadržaju dobro strukturirane i primjerene svim uzrastima.
Izbor i raspored pjesama ne ostavlja ravnodušnim ljubitelje poezije, a pogotovo one koji razumiju suštinu, razloge i cilj pobožnih stihova. Ovako izgledaju pjesme kad ih pjesnik piše srcem!
Pjesme su inspirirane islamom, imanom, edukativne su i neodoljivo lijepe. Važno je napomenuti da patriotski stihovi bude sjetu i osvježavaju sjećanje svima kojima ova zemlja znači mnogo. Sam redoslijed pjesama je izvrstan. Pjesnik Husein Buljubašić svoju knjigu počinje sa Bismillom, u ime Allaha, a zatim na prvo mjesto stavlja pjesmu „S vjerom u Boga“, u kojoj, kroz rimovane stihove, gotovo do perfekcije objašnjava vjeru u Boga sa islamskog stanovišta. Na kraju pjesme moli Allaha da oprosti svim vjernicima:
Oprosti nam, ja Allah,
Podari nam Džennet vječni.
Sve pjesme imaju duhovni naboj i inspiraciju koja budi iman i patriotizam. Odišu iskrenošću, lepršave su i jednostavne. Ova knjiga će predstavljati značajan doprinos kad je u pitanju poezija na našim prostorima, a i šire. Također, može biti lijepa smjernica koja će podstaći i ostalu talentiranu omladinu u oblasti poezije o islamu, ujedno i najbolja edukacija u stihu.
Iz njegovih stihova zrači pokornost Allahu i traženje Njegovog zadovoljstva takvalukom i tevbom.
Molim Uzvišenog Allaha da čuva našeg Huseina i njegovu porodicu te da mu dâ zdravlja i duhovne snage da napiše još mnogo stihova koji će pobuditi Allahovo zadovoljstvo i zadovoljstvo Njegovog Poslanika, s.a.v.s.
Knjiga predstavlja dovu pjesničke duše, a meni preostaje samo da kažem:
Usliši, Bože! Amin!
RECENZIJA: Amir Talić
Traume bosanskog čovjeka se iskazuju i manifestiraju na različite načine.
Imao sam prilike da vidim likovni izražaj logoraša koji su komadom stakla ili kamena oblikovali skulpturu i svoju patnju i oslobađali se nagomilane gorčine. Drugi su to ispisivali ili ispovjedali se na psihijatrijskim seansama. Posebni su mi ljudi koji su očuvali vjeru u Boga i u molitvenom zanosu iskazivali svoje naslage jada iz duše i tako se oslobađali boli kroz uzdahe molitve. Očuvali su dušu da se ne zagadi mržnjom i osvetom a čistu misao su usmjerili da iskažu istinu i sačuvaju je za pamćenje. Jedan od tih čistih i čestitih je i Husein Buljubašić koga je Bog nadahnuo poezijom
kao molitvom i cijela ova knjiga, iako sa izmješanim osjećanjima, patriotizma, nostalgičnom željom za zavičajem, gorčinom i prkosom, ukazivanjem na zločin, nosi ono suštinsko, vjerovanje u Boga i njegovu moć i pravdu. Pjesnikov uži zavičaj, Vrhpolje je s jedne strane je stradalničko mjesto u kojem su se dogodili najteži zločini u posljednjoj agresiji na BiH 1992/95. godine, a s druge strane pružilo je herojski otpor četničkoj falangi, što je i projeciralo strašne zločine. Husein je i sam stradalnik i zatočenik jednog od 24. logora na području sanske općine i to lično stradanje i stradanje Bošnjaka uopće, je buđenje u nacionalnom i vjerskom smislu.
Narodna izreka kaže: Kad Bošnjaku iz Bosanske Krajine izvadite jedno oko, ništa. Kad mu izvadite drugo oko on progleda. Vjerujem da smo progledali…
U uvodu knjige pjesnik se obraća Allahu dž. š. i počinje pisanje kao i svaki rad muslimana i time traži nadahnuće i molbu za predstojeći «posao».
S vjerom u Boga,
Pokleknuti nećeš nikad.
Pobjediti samog sebe,
To je sabur, to je džihad.
«To je sabur, to je džihad», su i dvije najvažnije odrednice istinskog vjernika. Sabur i strpljenje je svojevrsno određenje da su u duši utiša srdžba ili neki nepromišljenji postupak, umirenje duše. A džihad, najsvjetlija pobjeda nad sobom i gušenje primitivnih nagona za osvetom, ali i prizivanje konačne Božije pravde da «dobre» nagradi a «zle» kazni. To će kazati u pjesmi «Govor srca»:
Pero s tintom po papiru vučem.
Riječi nižem, slažem ih u rime,
Kad se čita da podsjeća ljude
Da se dobro čini u Božije ime.
Ovi stihovi iz pjesama sa početka knjige, oplemenjeni Božanskom melodijom, skla-dom mevluda i ilahije uvode nas u pjesni-kovu dušu i čitanje. Stih iz pjesme «Hiljadu četir’sto i nešto»:
Redovno pišem nešto,
Ne znam koliko vješto
su trenutak odgovornosti pisanja. Veliki pjesnik Miljković je kazao: «Poeziju će svi pisati».
Iako najuspješniji udvorički pjesnik prema mom mišljenju ( pjesma Titu), ali kad se radi o riječima upućenih Bogu, ljepota izraza i duhovno-umjetničko oblikovanje je i strah od odgovornosti misli u ime Božanske čistote i iskrenog dodvoravanja samo njemu:
Idem Meki i Medini,
Zemzem vodom žeđ da gasim,
Da za Firdevs Boga molim,
I od vatre da me spasi.
Izražena predanost Bogu, literarni sklad i forma, muzikalnost stiha se ponekad pretvore u prozaičan govor, time se u trenutku izgubi harmoničnost u pjesmama ali to ne umanjuje ukupni dojam, pa ti prelazi skoro razgovorno su i pauze do novog pjesnikovog nadahnutog pjevanja. Nimalo se ne udaljavajući od ideje i posvećenosti Bogu zapjevaće u pjesmi «Tekbir srca» palestinskom dječaku zbog planetarne nepravde, a opet prizivajući Boga kao jedinog spasitelja:
Ubijen mu otac i majka,
Polomljen dječiji bickl.
U njemu ništa ne ostade,
Osim suza i vjere u Boga.
«Sve se Allahu klanja» je najuspjelija pjesma i to je vrhunac duhovnog doživljaja pjesnika u promatranju okoliša i prirodnog Božijeg davanja. Čudo kojem se samo pjesnik može iskreno zadiviti, jer svako nije u stanju da gleda i «vidi», iako je Bog dao mogućnost svima. To plemenitu nadahnuće iskazaće u ovoj prekrasnoj strofi:
Pčela zikri polen raznoseći
I sa svojih krila behar časti,
I plod jedra voljom Svevišnjega,
Kad sazrije na sedždu će pasti.
Ova svojevrsna Božanska eko poruka je religiozno poetsko ushićenje. U Kur’anu se pčela posebno spominje i to je insekt koji određuje smisao života. Ljudskim nemarom i zagađenje pčela je ugrožena, u Americi je bila skoro uništena. I kad pčele više, ne daj Bože, nestane ljudskom krivicom, ni čovjeka neće biti.
U drugom ciklusu «Odbrana Bosne», pjesnik se nije udaljio od posvećenosti Bogu,
nije se ni prizemljio, okrenu se čovjeku. Bliski mu je rođak rahmetli Bećo Buljubašić poginuo 1992. godine na obroncima Grmeča pokušavajući da se domogne slobodne bihaćke teritorije. Četnici su ga opkolili i herojski je poginuo. Mjesto pogibije je obilježeno i svake godine obilazimo to mjesto:
Pamte ljudi, pamti Sana,
Hrabrost Beće kapetana,
Na Boga se oslanjao,
I za Bosnu život dao.
Blago onom kog je Allah,
Za šehida odabrao.
Pjevajući značajnim gazijama Bosne sjetio se i Husejn kapetana Gradaščevića. U patriotskom nadahnući pjeva baladu Sedamnaestoj viteškoj. Ova pjesma ima svoje mjesto u ukupnoj literarizaciji ove proslavljene brigade:
Što li ono nad Travnikom grmi,
Jel’ gromovi tuku iz oblaka?
To Krajiška viteška brigada
Bije bitku protiv sila mraka.
Bosanski duh, posebno duh Krajišnika i stalnom podsjećanju na Boga, tkaju ćilim, pjesmu na pjesmu u svetoj Jednoći:
Bosno moja,
Naš bijeli behare,
Na bajraku tvome,
Srce nam ostade.
«Allahova zemlja» je treći ciklus koji misaono objedinjava fizičko i duhovno u čovjeku, a i u pjesniku, pa pod istim naslov u pjesmi kaže:
Bosna je Allahova zemlja,
Na njoj njiva mojih prapradjedova.
što daje za pravo da se za tu i takvu zemlju, sa svim različitostima treba i boriti. Pjesnik to čini stihom u pjesmi «Gordi Bošnjak Bosnu čuva»:
Pod bosanskim nebom
Dobri ljudi žive,
Zemlja Bosna prostrana je
Od Une do Drine.
To čini Dobri. Dobri Bošnjanjin sa velikim srcem i pitomom dušom. Prostrana je, iako mala ko trun ta Naša u kojoj ima mjesta za sve Dobre. Vjerujem da je naš pjesnik toga svjestan. Božijom voljom i prosvjetljenom vodiljom ona se nudi i «krvniku», ne zaboravljajući počinjeno zlo. Nudi pokajanje Bogu a i vlastiti oprost. Sultan Fatihovom pjesmom potvrđuje svoje islamsko opredjeljenje i vjeru:
Svjetlom vjere da otjera tminu.
Kamengradska musalla, Ajvatovica su naša dovišta i tu kroz bosansku tradiciju objedinjava vjerski i običajni smisao vlastitog bića. Potom će se okrenuti majci:
Uspavanke njene kur’anske su sure,
Zulum bježi kao da ga konjanici jure.
je upuhivanje dove, majčinog daha nad bešikom da zaštiti sina od svih zala. Tu potrebu za majčinom ljubavi osjaćamo do smrti i Husein to zna. Ljubav prema zavičaju iskazana je pjesmom Hamzibegu osnivaču Sanskog Mosta (Vakuf), a pjevajući Sarajevu objedinjava misaoni bosanski krug:
Volim vjetar sa Igmana.
Bjelašnicu dok stražari,
I zambake zlatne boje,
Sarajevo lijepo to je.
Ushićeno iz tuđine zvone ovi zemaljski i Božanski stihovi, a potom nostalgično u samoći pjeva malo patetično dalje:
Sjedim dugo kraj slike na stolu
Samo da mi prođe i ta noć,
Samo da mi prođe i ta noć.
Pa skrušeno moli, «Molio sam dragoga Allaha»:
Pitao sam slikara vedrine,
Da naslika izgled moje tuge,
Da oslika sva polja i šume. skoro Šantićevski vapi za rodnom grudom. Rekao bih pjesniku, vrati se, vrati, da tugujemo u ovoj napaćenoj zemlji zajedno. Nažalost, prilike nisu za povratak ali želja i nada ostaju. Bože pomozi i njemu i nama. Vraćanje Allahu daje nadu za buđenje:
Probud’te se ljudi, probudi se Bosno
Bog neka nam oprosti, primi pokajanja.
…Da li je pjesnik zadovoljan iskazanim stihovima u ovoj knjizi, ne znam, ali znam da je njegova namjera časna. Čitajući ovu knjigu u rukopisu, trudio sam se da proniknem u njegovu dušu.
Možda nisam uspio, ali namjera je bila, da mu se što više približim i upoznam ga, to sam vjerujem bar djelimično uspio…
Pjesnik je mlad i ovo je njegov prvi ukoričeni iskaz. On sam kaže, da su njegove pjesme popularne na estradi, što na taj način uzdiže pjesnikovu ličnost. Ali, vjerujem da odgovornost prema ovome, što ide među ljude nije estradni ni bilo koji lažnim sjajem upakovani proizvod. Zato odvojim ove čiste kristale od masovnije upotrebe, korisnije je. Iskrenost i posvećenost Bogu otvoriće vrata univerzuma za sve lijepo i dobro…
(bosnjaci.net)