Uzvišenom Allahu prije svakog govora zahvaljujemo, s Njegovim imenom počinjemo, donoseći salavat na Poslanika Islama, čistu porodicu njegovu i uzorite ashabe, te upućujući dovu: ‘Gospodaru naš, molimo Te, da najljepšim nagradama obaspeš duše bosanskih i šehida diljem islamskoga ummeta.
‘’Ko se stidi – nigdje nije prispio!’ ‘Kakva sramota bolan, ko još uzbija sramotu.’
‘’Stid donosi samo dobro.’’ ’Ko se ne stidi ljudi, ne stidi se ni Allaha.’’
— Uvažena braćo, u današnjoj hutbi govorimo, uz Allahovu pomoć, o jednom vjerskom i ljudskom ukrasu kojeg je Allah Uzvišeni poslao na zemlju zajedno sa Ademom, a.s. i hazreti Havom da oni i njihovi potomci do kijametskog dana njime ukrašavaju svoje živote i svoju vjeru – govorimo o STIDU.
— Postoji još bolja, još ljepša, preciznija riječ koja obuhvata poruku današnje hutbe, ali nisam je upotrijebio iz razloga što se bojim da bi je samo naše starije džematlije ispravno razumjele. Mogao bih slobodno kazati da govorimo o OBRAZU.
Naši didovi i naše nane bi značenje, srž i poruku ove riječi fantastično razumjeli, baš onako kako bih želio da razumijemo poruku današnje hutbe. Našim didovima i nanama kada kažeš da neko nema obraza sve si im u toj rečenici rekao.
— S druge strane, većina današnje mladeži, pa i onih koji su doskora potpadali pod tu kategoriju, pod rječju OBRAZ podrazumijevaju samo dio čovjekovog lica i ništa više…
Zašto hutbu posvećujemo stidu ili obrazu? Više je razloga koji su me ponukali na to, ali glavni je vrijeme koje je pred nama – ljeto. Ljeto mi nekako izgleda kao period u kojem se i posljednje mrvice stida negdje odlažu, kao da ih ne treba tada posjedovati.
— Ljeto je i vrijeme kad se nešto više džamijske vode potroši nego zimi, jer onaj ko hoće čista i neokaljana abdesta pred Boga stati teško to može sa abdestom kojeg uzme kod kuće, a dobro znamo zašto!
Jedno od pitanja koje sam sebi postavio u pripremanju ove hutbe je: Kako, Dragi Bože, danas govoriti o stidu i obrazu?! Kako kada nam se danas sve ono čega smo se stidjeli nameće kao trend i moda. Kako govoriti o stidu i obrazu u našem (ne) vaktu kada se na hiljade maraka plaća našim mladićima i djevojkama da bez stida i srama skupa žive, a samo da bi ih vas dunjaluk gledao. Na TV-u naravno, čiju nam pretplatu još valja i plaćati, htjeli to ili ne…
Rečenice sa kojima sam počeo hutbu, ako ste primijetili, poprilično su nelogične u paketu-suprotne.
I jedne i druge govore o stidu, one prve: ‘‘ko se stidi – nigdje nije prispio’’ su nam poznate, često ih, draga braćo, čujemo. Koliko puta smo vidjeli kako se neka mati diči, na sva usta djetetom kako zna fino lanuti, narugati se. Pa ga sve nagovara: deder sine, nek vidi šta znaš. A hudo dijete tek progovara, čisto – u Allahovoj fitri…a onda će mu kad odskoči prenijeti i onu: ‘’samo se ne stidi, da znaš ko se stidi, nigdje nije prispio…’
Druge dvije rečenice su govor najboljeg učitelja – Allahovog poslanika Muhammeda, a.s: ‘’Stid neće donijeti ništa osim dobrog’, ‘’Ko se ne stidi ljudi, ne stidi se ni Allaha’’. Zapamtimo TE riječi braćo, jer on nije govorio po ćejfu, njegov govor je ‘samo objava koja mu se objavljuje’’, ‘njegov život bio je Kur’an’, Gledajući njegov stid i karakter i najpoganiji pagani su prihvatali islam.
Brojni su hadisi u kojima Muhammed, a.s. stid predstavlja kao najljepši ukras kojeg sebi čovjek može priskrbiti, i ne samo to – u kojima stid direktno povezuje sa našim imanom:’’Stid i vjerovanje su nerazdvojni, nestane li jedno – nestaje i drugo.’’(Sujuti u Džami’us-sagiru od Abdullaha b. Omera).
Prisjetimo se ko će, po riječima Muhammeda, a.s., biti najveća fukara na Sudnjem danu?! Mi bi kazali, logično, onaj ko ne imadne ni namaza, ni posta, ni zekata – JOK! Nego, onaj ko imadne i namaza-čak i nafila hrpu, i posta, i zekata i sadake i javne i tajne – ALI: sa druge strane nije se nikad stidio ni ustručavao drugog oklevetati, opsovati, zavaditi, slagati. Drugim riječima bez-obraznik!
Eto zašto Muhammed, a.s., reče:’Ako izgubiš stid radi šta hoćeš!’ Koliko samo težine i ljepote islama u ovoj kratkoj rečenici!! Sve ti je dopušteno, zato što ti je sve uhelaćeno. Vjera bez stida je gola – ko očerupano, uvehlo drvo-nikakve koristi od njega. Osim za dobru vatru, a i to, opet, možemo uporediti sa bestidnicima i njihovim stanjem na Sudnjem danu…
“O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili. (el-A’raf, 26.)
U ovom ajetu primijetno je da Uzvišeni Allah uopće ne naglašava posebno odjeću koju nam je stvorio da pokriva ono što se mora pokriti – a ističe se nešto veće od toga – ‚’odjeća čestitosti’’. Kao da se time hoće reći da je pokrivanje odjećom onoga što je za pokriti nešto elementarno, nešto što se podrazumijeva, što se ne treba isticati.
Kao što se podrazumijeva kada mi dođemo u džamiju da smo sa abdestom, da nismo u šorcu, da pazimo na svoj govor…
Međutim, kakvo je stanje kod nas?! Svi imamo oči, samo ako hoćemo da vidimo..
ŠTA JE, ZAPRAVO KOD NAS (BIO) STID?!
Stid iliti obraz je u našoj lijepoj vjeri i u našoj lijepoj Bosni bio onda kad se nije moglo ni zamisliti da ćerka pred babu, a nekmoli pred dida ili nedaj Bože pred komšiju iziđe u dvije krpice na sebi, ne zna se koja od koje kraća. Nisu nam se kćeri i žene polugole šetkale mahalama jer je bilo stida. Jel’ se moglo nekad, i to ne tako davno, zamisliti da otac pušta kćerku, (a i sina) u grad tako obučenu da ga je STID pogledati u nju i da se još vraća kući rano – u 4, u 5 ujutru. Pa je/ga još ne smije ni upitati gdje je bila/bio – eto rafalne paljbe odmah nazad.
Kada nam se to počelo dešavati braćo? Mislim da nije samo onda kada je nestalo stida i obraza. Počelo nam se to dešavati i onda kad su baabe prestale biti baabe, i kad su majke počele djecu po kalupima raznih sapunica odgajati, po onoj, ’kad nisam ja mogla, nek bar ona’, i kad smo se zastidjeli onoga čega se nikad nismo smjeli zastidjeti: SVOJE VJERE I SVOJE TRADICIJE!!
**U govoru o stidu, moramo se zapitati, draga braćo:
zašto danas o stidu i sramoti govore još samo naši stari, naši didovi i nane?! Zabrinjava činjenica-bolna činjenica, da samo još oni sa uzdahom u grudima i suzom u oku posmatraju razgolićenu omladinu, bojeći se hoće li i oni pred Bogom dževapiti jer su to djeca njihove djece…
Završit ću hutbu hadisom u kojem nas naš plemeniti Poslanik, a.s., savjetuje koga na prvom mjestu da se stidimo. U ovom hadisu ujedno je i odgovor, gdje nam je stid nestao, pa obratimo pažnju:
„Allaha se stidite istinskim stidom, jer je Allah zaista među vas razdijelio vaše ćuudi, kao što je i vaše nafake među vas razdijelio.“
MOLIM Allaha Uzvišenog da nas uputi na život kojim ćemo se Njega stidjeti, i da nas otkuči od života zbog kojeg bi se pred Njim na Sudnjem danu sramili. Amin.
Senad ef. Omić, prof.