Odavno sam želio doći u bosansku Krajinu, posebno na područje Medžlisa Bužim, da zajedno ponovimo dovu za pomirenje i ujedinjenje. Sjetit će se oni koji su bili prisutni na otvaranju džamije u Arapuši jula 2005. godine kada smo obećali posvetiti hutbu – dovu za krajiško pomirenje, koju su pročitali hatibi na džum-i namazu 16. džumade-l-ahira 1426/22. jula 2005. godine. U toj hutbi-dovi molili smo Allaha Uzvišenog:
Allahu Sveznajući, pouči nas da vidimo dobro koje je ispred nas a ne zlo koje je iza nas. Nauči nas da govorimo lijepe riječi jedni drugima. Uputi nas, Bože, da nađemo otvoreni put do srca našega brata. Pokaži nam, Bože, znak Tvoje milosti koja će nas voditi do milosti našega brata.
Allahu Plemeniti, daj da iz tvrdih srca naših poteče bratska ljubav kao što daješ da iz tvrdog kamena voda teče. Osvjetli, Bože, naš um mudršću koja će nas voditi do hrabrog i istinskog pomirenja. Jer mi znamo da si Ti zadovoljan da živimo u slozi i ljubavi. Ti nisi zadovoljan da živimo u mržnji i zavađi.
Bože, pokaži nam put pokajanja i oprosta koji nas vodi do radosti općeg pomirenja. Približi, Bože, srca svih Krajšnika u domovini i u dijaspori da budu kao jedna olovna zgrada koja će vječno stajati u ljubavi i slozi.
Allahu Milostivi, oprosti grijehe naše koje znamo i koje ne znamo. Ako mi Tebe zaboravimo, nemoj Ti zaboraviti nas.
Bože, primi ovu dovu našu, otključaj srca naša, otvori ruke naše za istinsko pomirenje u Krajini našoj, koja je ponos naš i nada naša za bolju budućnost djece naše.
Ova hutba-dova nije svima isto pala na srce. Jednima je srce razgalila a druge je razočarala. No, većina je shvatila da nema drugog puta od bratskog pomirenja i ujedinjenja na Božjem putu. Jer svi drugi putevi kojim smo dosada išli, ili smo imali namjeru da idemo, bili su krivi i dovodili su nas u ćorsokak iz kojeg nije bilo izlaza osim povratka na put ljubavi prema Uzvišenom Bogu. Jer sve što jesmo i što imamo – Bog nam je sve dao. Zato je voljeti Boga, dž.š., više od svega ostalog najuzvišenija vrijednost. Ako čovjek voli Boga više od svega ostalog, uključujući i vlastiti život, imat će ljubavi više nego što daje. Ako, pak, voli nešto drugo više od samog Boga, onda čovjek daje više nego što dobiva. Tada se njegova duša prazni i postaje nervozna. Samo kada voli dragog Boga, duša se puni onim što joj najviše treba – ljubav prema ljudima. Zato nam se u Kur'anu Èasnom kaže: – Reci im, Muhammede, ako volite Allaha slijedite me, Allah će vas voljeti i oprostit će vam grijehe… (3: 31).
Prvi znak da je duša počela nešto voljeti više od Boga, dž.š., je kada čovjek od nečega drugog osim Boga počne praviti smisao i cilj svoga života i kada počne vjerovati da je to za njega najveća sreća. Tada ljubav prema Bogu počne slabiti a čovjek postaje sve više ovisan o tome. Tada se kod čovjeka javlja nemir i strah u duši, jer duša osjeća da joj se ljubav ne uzvraća. Tada duša pada u očaj, te umjesto ljubavi hrani se mržnjom, umjesto praštanja traži osvetu, umjesto ponosa osjeća se poniženom.
Zato nam se u Kur'anu Èasnom ovako kaže: – Reci im, Muhammede, ako vam vaši očevi, i vaši sinovi, i vaša braća, i vaše žene, i vaše pleme, i vaše imanje, i vaša trgovina nad kojom bdijete od straha da vam ne propadne, i vaše kuće u kojim ugodno živite – budu draži od Allaha, Njegovog Poslanika i borbe na putu Bžije pravde, onda čekajte šta će biti kad dođe Allahova zapovijed… (9:24).
Nažalost, naša je ljubav prema Bogu, Njegovom Poslaniku i borbi na putu Božije pravde bila oslabila zato što smo od nečeg drugog bili počeli praviti smisao i cilj našega života i što smo bili počeli vjerovati da je to za nas najveća sreća. Zbog toga nam se nije dalo da volimo jedan drugog; nije nam se dalo da vidimo da je ljubav i vjera u Boga ono što nam treba, ono što nas smiruje, ono što nam donosi sreću.
U takvom su stanju bili i dva plemena Evs i Hazredž u Medini sve dok im nije došao Božji Poslanik, koji ih je poučio kako da međusobnu mržnju pretvore u međusobnu ljubav u ime Boga: – Upamti, Muhammede, Allah im je srca ujedinio. Kada bi potrošio sve na svijetu, ti ne bi ujedinio njihova srca da ih Allah nije ujedinio… (8:64).
Ova kur'anska poruka je savršeno jasna – niko i ništa na svijetu ne može ujediniti krajiška srca ako ih Allah ne ujedini svojom milošću i ljubavlju, a to će reći ako sami Krajišnici, i svi mi zajedno s njima, ne shvatimo da je ljubav prema Allahu, Njegovom Poslanku i borba na putu Božije pravde važnija od svega što jesmo i što imamo.
Pred nama je mubarek mjesec ramazan u kojem Allah širi svoju neizmjernu milost: – Moja milost sve obuhvata, kaže Allah. I tako ujedinjuje ljudska srca, kao što je ujedinio zaraćena srca Evsa i Hazredža. Zato danas učimo dovu da imena Krajšnika budu vječno upamćena kao što se pamte imena Evsa i Hazredža koji su kroz ljubav prema Bogu našli ljubav prema svome bratu, koji su kroz ljubav prema Bogu dobili snagu da svom bratu oproste, koji su kroz ljubav prema Bogu, Njegovu Poslaniku i borbi na putu Božije pravde ujedinili svoja srca. Zapravo, Isa, a.s., nas ovako uči: – Pravo dobročinstvo je da zlo vratiš dobrim…
Zato ponosni Krajšniče, budi hrabar sada kada nam je tvoja hrabrost najviše potrebna – ujedini svoje srce sa srcem svoga brata u ljubavi prema Uzvišenom Bogu. Tvoj primjer pomirenja i ujedinjenja na pravome putu bit će pouka i obaveza svim Bošnjacima da ujedine svoja srca za dobrobit naše vjere i domovine. Ima li veće časti od toga?
Allahu Svemoćni, osnaži nas u našoj namjeri da budemo u Tvojoj ljubavi!
Allahu Sveznajući, pouči nas da volimo svom bratu ono što volimo samima sebi!
Allahu Milostivi, obaspi nas Tvojom neizmjernom milošću i ljubavlju koja će ujediniti naša srca na opećem dobru! Amin!