Gledam neku veče onog profesora Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu kako, po ko zna koji put, ispunjava svoju intelektualnu zadaću služeći animozitetima emisije “60 minuta” Federalne televizije u pokušaju rušenja onoga što se još nije ni počelo graditi: buduće upravne zgrade Rijaseta Islamske zajednice.
Profesor je ležerno zavaljen u masivnu kožnu fotelju, koja se opet nalazi u atriju koji odiše stvarnim luksuzom, kao da se ne radi o prostoru nekog fakulteta već kabinetu kakvog političkog moćnika, na profesoru se presijava skupocjeno odjelo, muha bi nogu slomila da kojim slučajem stane na njega, brat bratu nije ispod hiljadu maraka, i profesor kao uvježbani papagaj ponavlja kako je nedolično graditi jednu takvu zgradu dok ljudi nemaju šta da jedu, dok je toliko sitotinje, nezaposlenih, demobilisanih i sve nešto tako u tom smislu i – besmislu.
Gdje je bio, šta li je profesor radio dok se ovaj prostor ili njegov luksuzni kabinet gradio – sto od ebanovine, fotelje od najfinije kože, ormari i parket od najskupocjenijeg drveta: je li tada bilo sirotinje, nezaposlenih, onih koji nemaju šta jesti?
A tekstopiscu ovom, treba li reći, drago i milo, sija od sreće, gotovo kao odjelo u profesora, što nam profesori Fakulteta rade u takvim uvjetima i što su svi zadivljeni zgradom Fakulteta, za koju ovaj tekstopisac nakon njenog renoviranja kaza da je to sarajevska – Alhambra!
Naravno, profesor je u cijeloj priči nebitan, on je samo šlagvort za početak ove priče, za ono što svakodnevno slušamo i gledamo, a što govori o nama, našem karakteru, mentalitetu, našem uopće ponašanju, ne samo na ovom domaćem, mikro planu, već generalno na svjetskom, makro planu, i što se, paradoksalno, nekako najočitije i najrječitije očituje u danima Bajrama, kad nam se tako priželjkivana i toliko očekivana radost Bajrama, kao bistra voda sa izvora, nastoji zamutiti našim sitnim, malicioznim, pakosnim i prkosnim natruhama koje nemaju veze s vezom, ali imaju sa nekim našim bolnim tačkama koje, kao čirevi, prorade baš kad ne treba.
Sto dvadset i koju godinu od kada postoji institucija Rijaseta Islamske zajednice nije se (iz)gradila njegova upravna zgrada. Naša visoka ulema preturala se iz jedne u drugu zgradu, prepravljala, dograđivala, iseljavala, preseljavala. Valjda je u tom dugom periodu bilo sirotinje, nezaposlenih, onih koji nisu imali šta da jedu…I narednih stotinu i dvadeset godina biće i sirotinje i nezaposlenih, jer je to konstanta povijesti, a hoće li biti Rijaseta, to je pitanje na koje se sada ne može odgovoriti…
Sami Bog zna kada bi se, i da li bi se, Islamska zajednica odlučila da gradi jednu ovakvu zgradu, da je u to nisu, naprosto, gurnuli određeni privrednici koji su postali svjesni da je institucija Rijaseta i dio njihovog obraza i da je najviši organ Islamske zajednice nakon stotinu dvadeset i nekoliko godina, i svega što je učinio za muslimane ovih prostora, zaslužio da ima reprezentativnu zgradu a ne – kokošinjac. Mada bi neki očito voljeli da se muslimani tretiraju kao kokoške.
I dok profesor Fakulteta islamskih nauka tako elokventno govori protiv gradnje zgrade institucije čiji je dio i Fakultet u kome radi, načelnik Bihaća, grada udaljenog nekoliko stotina kilometara od mjesta buduće gradnje, Hamdija Lipovača, posjećuje reisu-l-ulemu dr. Mustafu Cerića i obavještava ga da je općina Bihać odlučila da iz svog budžeta izdvoji 250 hiljada KM za novu zgradu Rijaseta Islamske zajednice na Kovačima. I još načelnik Lipovača kaže: “Ovom prilikom pozivam i sve druge načelnike, bez obzira na vjersku pripadnost, koji imaju poštovanje prema Bogu, da se uključe u planiranje budžeta za izdvajanje za potrebe gradnje ove zgrade Islamske zajednice, s obzirom da je to historijski trenutak da se sjedište Rijaseta smjesti na jedan pijedestal koji mu i pripada.”
A načelnik Lipovača, ako neko ne zna, je član SDP-a.
A tv reporterka svojim piskutavim glasom neumorno ponavlja: treba li se graditi zgrada, treba li se graditi zgrada, treba li se graditi zgrada…dok je toliko sirotinje.
Prije zgrade, takvo pitanje je bilo upućivano kada se gradila neka od sarajevskih ili inih džamija.
I džamije se, hvala Bogu, izgradiše, i gradit će se još, ako Bog da!
Šteta je, prava šteta, što takvih glasova nije, recimo, bilo u vrijeme Gazi Husrev-bega i gradnje njegovih hajrata (a može i prije i poslije njega), pa da ti dušebrižnici postave krucijalno pitanje:
Pa dobro, Gazi Husrev-beže, majka mu stara, ti počeo graditi tolike hajrate, zar ne vidiš koliko ti širom carstva ima nezaposlenih, bijednika i sirotinje?!
Svijet, današnji svijet, to je bjelodano, ulazi u recesiju, u krizu i depresiju. Liberalni kapitalizam, vidljivo je, nagriza hrđa svega onoga što se pod njegove skute nakupilo: lihvarenje, prekomjerno a neutemeljeno bogaćenje, korupcija, socijalna podvojenost, moralna bezdušnost i bezosjećajnost, pretjerani konzumerizam i dr. Groznica svjetske moći i moralne noći počinje uzimati svoj krvavi danak. Propadaju najveće svjetske banke, urušavaju se industrijski giganti, otpuštaju se desetine i stotine hiljada radnika, milioni ljudi ostaju bez kuća i stanova, preko noći nastale sirotinje i beskućnika sve je više i više i samo Bog zna gdje će se i kada će se sve to zaustaviti.
Treba li sad, zbog sirotinje, beskućnika i nezaposlenih, sve prestati graditi?! I tako i njima odmagati, umjesto – pomagati! (Jer, kako pomoći sirotinju do – gradnjom).
Leći, svijetu reći – zbogom i – umrijeti?
Treba li.
Ovaj tekst je zapravo trebao početi nekom vrstom lamentacije (da ne kažem kuknjavom) nad onim što nam se dešavalo (nama, Bošnjacima) prvog dana Kurban bajrama – tri ubistva u Zenici (užasno, nepojmljivo, surovo: sin, drogeraš, ubio majku!), jedno u Tuzli, kao i 68 onih (prijavljenih) koji su obrađivani na CUM-u u Sarajevu, sa krvavim glavama, sa ubodnim ranama, sa polomljenim rebrima, sa… Naša omladina se opijala i drogirala po kafanama i kafićima slušajući polugole srbijanske opajdare, koje i ne kriju da najbolju tezgu imaju u Bosni za bajramske dane, a zatim povadila “zlaćane nože”, bezbol palice i sličan sitni arsenal i tako “proslavljala” ovaj najveći muslimanski mubarek dan (dane), pokazujući kako je i nas dobrano zahvatila kriza – ne toliko ekonomska koliko ona odgojna i moralna – ali eto, umjesto da autor vodi tekst, tekst je, očito, zaveo autora.
No, umjesto “svakidašnje jadikovke” mogu se, baš u povodu ovogodišnjeg Kurban-bajrama kazati i neke ljepše stvari. Kao na primjer: Ove (2008.) godine imali smo (Bosna i Hercegovina) rekordan broj hadžija (2200), a rekord je postignut i u klanju kurbana, o čemu se može šire pročitati u tekstovima u ovom broju, dok je u vrtićima uvedena vjeronauka za najmlađe.
I naravno: raspisan je tender za izvođače radova na zgradi Rijaseta u Sarajevu!
A mogu se navesti i neki stihovi. Tako naš prekodrinski komšija pjesnik kaže:
Filozofi plaču
stare simpatične budale
koji sve znaju
a ništa ne znaju
o svijetu.
Sve u svemu, neka nama naše sirotinje (neki bi rekli – sjerotinje).
Za nešto se ipak treba uhvatiti!
Aziz Kadribegović
Gdje je bio, šta li je profesor radio dok se ovaj prostor ili njegov luksuzni kabinet gradio – sto od ebanovine, fotelje od najfinije kože, ormari i parket od najskupocjenijeg drveta: je li tada bilo sirotinje, nezaposlenih, onih koji nemaju šta jesti?
A tekstopiscu ovom, treba li reći, drago i milo, sija od sreće, gotovo kao odjelo u profesora, što nam profesori Fakulteta rade u takvim uvjetima i što su svi zadivljeni zgradom Fakulteta, za koju ovaj tekstopisac nakon njenog renoviranja kaza da je to sarajevska – Alhambra!
Naravno, profesor je u cijeloj priči nebitan, on je samo šlagvort za početak ove priče, za ono što svakodnevno slušamo i gledamo, a što govori o nama, našem karakteru, mentalitetu, našem uopće ponašanju, ne samo na ovom domaćem, mikro planu, već generalno na svjetskom, makro planu, i što se, paradoksalno, nekako najočitije i najrječitije očituje u danima Bajrama, kad nam se tako priželjkivana i toliko očekivana radost Bajrama, kao bistra voda sa izvora, nastoji zamutiti našim sitnim, malicioznim, pakosnim i prkosnim natruhama koje nemaju veze s vezom, ali imaju sa nekim našim bolnim tačkama koje, kao čirevi, prorade baš kad ne treba.
Sto dvadset i koju godinu od kada postoji institucija Rijaseta Islamske zajednice nije se (iz)gradila njegova upravna zgrada. Naša visoka ulema preturala se iz jedne u drugu zgradu, prepravljala, dograđivala, iseljavala, preseljavala. Valjda je u tom dugom periodu bilo sirotinje, nezaposlenih, onih koji nisu imali šta da jedu…I narednih stotinu i dvadeset godina biće i sirotinje i nezaposlenih, jer je to konstanta povijesti, a hoće li biti Rijaseta, to je pitanje na koje se sada ne može odgovoriti…
Sami Bog zna kada bi se, i da li bi se, Islamska zajednica odlučila da gradi jednu ovakvu zgradu, da je u to nisu, naprosto, gurnuli određeni privrednici koji su postali svjesni da je institucija Rijaseta i dio njihovog obraza i da je najviši organ Islamske zajednice nakon stotinu dvadeset i nekoliko godina, i svega što je učinio za muslimane ovih prostora, zaslužio da ima reprezentativnu zgradu a ne – kokošinjac. Mada bi neki očito voljeli da se muslimani tretiraju kao kokoške.
I dok profesor Fakulteta islamskih nauka tako elokventno govori protiv gradnje zgrade institucije čiji je dio i Fakultet u kome radi, načelnik Bihaća, grada udaljenog nekoliko stotina kilometara od mjesta buduće gradnje, Hamdija Lipovača, posjećuje reisu-l-ulemu dr. Mustafu Cerića i obavještava ga da je općina Bihać odlučila da iz svog budžeta izdvoji 250 hiljada KM za novu zgradu Rijaseta Islamske zajednice na Kovačima. I još načelnik Lipovača kaže: “Ovom prilikom pozivam i sve druge načelnike, bez obzira na vjersku pripadnost, koji imaju poštovanje prema Bogu, da se uključe u planiranje budžeta za izdvajanje za potrebe gradnje ove zgrade Islamske zajednice, s obzirom da je to historijski trenutak da se sjedište Rijaseta smjesti na jedan pijedestal koji mu i pripada.”
A načelnik Lipovača, ako neko ne zna, je član SDP-a.
A tv reporterka svojim piskutavim glasom neumorno ponavlja: treba li se graditi zgrada, treba li se graditi zgrada, treba li se graditi zgrada…dok je toliko sirotinje.
Prije zgrade, takvo pitanje je bilo upućivano kada se gradila neka od sarajevskih ili inih džamija.
I džamije se, hvala Bogu, izgradiše, i gradit će se još, ako Bog da!
Šteta je, prava šteta, što takvih glasova nije, recimo, bilo u vrijeme Gazi Husrev-bega i gradnje njegovih hajrata (a može i prije i poslije njega), pa da ti dušebrižnici postave krucijalno pitanje:
Pa dobro, Gazi Husrev-beže, majka mu stara, ti počeo graditi tolike hajrate, zar ne vidiš koliko ti širom carstva ima nezaposlenih, bijednika i sirotinje?!
Svijet, današnji svijet, to je bjelodano, ulazi u recesiju, u krizu i depresiju. Liberalni kapitalizam, vidljivo je, nagriza hrđa svega onoga što se pod njegove skute nakupilo: lihvarenje, prekomjerno a neutemeljeno bogaćenje, korupcija, socijalna podvojenost, moralna bezdušnost i bezosjećajnost, pretjerani konzumerizam i dr. Groznica svjetske moći i moralne noći počinje uzimati svoj krvavi danak. Propadaju najveće svjetske banke, urušavaju se industrijski giganti, otpuštaju se desetine i stotine hiljada radnika, milioni ljudi ostaju bez kuća i stanova, preko noći nastale sirotinje i beskućnika sve je više i više i samo Bog zna gdje će se i kada će se sve to zaustaviti.
Treba li sad, zbog sirotinje, beskućnika i nezaposlenih, sve prestati graditi?! I tako i njima odmagati, umjesto – pomagati! (Jer, kako pomoći sirotinju do – gradnjom).
Leći, svijetu reći – zbogom i – umrijeti?
Treba li.
Ovaj tekst je zapravo trebao početi nekom vrstom lamentacije (da ne kažem kuknjavom) nad onim što nam se dešavalo (nama, Bošnjacima) prvog dana Kurban bajrama – tri ubistva u Zenici (užasno, nepojmljivo, surovo: sin, drogeraš, ubio majku!), jedno u Tuzli, kao i 68 onih (prijavljenih) koji su obrađivani na CUM-u u Sarajevu, sa krvavim glavama, sa ubodnim ranama, sa polomljenim rebrima, sa… Naša omladina se opijala i drogirala po kafanama i kafićima slušajući polugole srbijanske opajdare, koje i ne kriju da najbolju tezgu imaju u Bosni za bajramske dane, a zatim povadila “zlaćane nože”, bezbol palice i sličan sitni arsenal i tako “proslavljala” ovaj najveći muslimanski mubarek dan (dane), pokazujući kako je i nas dobrano zahvatila kriza – ne toliko ekonomska koliko ona odgojna i moralna – ali eto, umjesto da autor vodi tekst, tekst je, očito, zaveo autora.
No, umjesto “svakidašnje jadikovke” mogu se, baš u povodu ovogodišnjeg Kurban-bajrama kazati i neke ljepše stvari. Kao na primjer: Ove (2008.) godine imali smo (Bosna i Hercegovina) rekordan broj hadžija (2200), a rekord je postignut i u klanju kurbana, o čemu se može šire pročitati u tekstovima u ovom broju, dok je u vrtićima uvedena vjeronauka za najmlađe.
I naravno: raspisan je tender za izvođače radova na zgradi Rijaseta u Sarajevu!
A mogu se navesti i neki stihovi. Tako naš prekodrinski komšija pjesnik kaže:
Filozofi plaču
stare simpatične budale
koji sve znaju
a ništa ne znaju
o svijetu.
Sve u svemu, neka nama naše sirotinje (neki bi rekli – sjerotinje).
Za nešto se ipak treba uhvatiti!
Aziz Kadribegović
(preporod.com)