Svake godine se početkom mjeseca ramazana u džematu tradicionalno raspravi pitanje brzine klanjanja teravih-namaza. Već poslije prve obavljene teravije čuju se komentari kojima se izražava negodovanje ili podrška imamu po pitanju dužine učenja na rekatima, ili brzine obavljanja namaskih ruknova. Naravno, svima kojima je stalo do nagrade Allaha Uzvišenog, postavljaju sebi pitanje da li će im Allah primiti najčešće ”na brzaka” obavljeni namaz.
S druge strane ima i onih koji se u drugim džematima hvale kako njihov imam brže završi s teravijom, pa se čak mjere i u takmičarskom duhu uspoređuju ”prolazna vremena” imama, te se najčešće hvale oni koji za kraće vrijeme uspiju ”odraditi posao”. Zaista je žalosno slušati ljude koji se nakon teravije jadaju jedni drugima kako je imam Fatihu umjesto uobičajenog ”u cugu” učenja, napravio pauzu dva ili tri puta, ili kako je umjesto, već standardiziranog, jednog ajeta proučio čak dva, nije ti šala.
Nakon ovakvih situacija nešto razmišljam: Bože dragi, šta li onda znači ona izreka koju često imamo prilike čuti od naših starijih – „Odužio k`o hodža teraviju!”? Je li moguće da su i naši preci nastojali što prije završiti sa teravijom, pa su negodovali kada bi se neko od imama usudio ”odužiti” sa namazom, te je među svijetom ostala spomenuta izreka kao kritika svega što duže traje, ili su, možda, naši stari zapamtili kako se teravija nekad obavljala i duže pa je ostala simbol svega što dugo traje? Ono što sa sigurnošću možemo reći jeste da teravija kako je mi danas obavljamo, u najčešćem broju slučajeva ne liči na namaz koji su obavljale prijašnje generacije muslimana.
Bosanska teravija
Tako se prenosi da je u vrijeme Omera, radijallahu ‘anhu, teraviju klanjao Ubejj ibn Ka‘b, koji je učio sure koje imaju stotinu i više ajeta, pa bi se ljudi zbog dugog stajanja oslanjali na svoje štapove, a ne bi se razilazili sve do zore. U vrijeme tabi‘ina (generacija muslimana nakon ashaba) imami bi na osam rekata teravije proučili suru El-Bekare (48 stranica), a ako bi je neko proučio na dvanaest rekata, smatrali bi da je požurio. Ako je ”požurio” onaj ko spomenutu suru prouči na dvanaest rekata, baš me zanima šta bi tabi‘ini rekli da klanjaju samo jednu, bosansku teraviju?! Podsjećanja radi, sura El-Bekare ima 286 ajeta i ako bismo je ”rasporedili” na naše teravije tako da se uči po jedan njen ajet na svakom rekatu, dobili bismo da bi nam za učenje cijele ove sure bilo potrebno nešto više od četrnaest teravija (14×20=280), a spomenuli smo da su je tabi‘ini učili na osam rekata jedne teravije!
Ne, ja ne tražim da naše teravije traju cijelu noć, niti tražim da se klanja toliko dugo da ljudi od umora popadaju, ali želim ukazati na činjenicu da naše teravije sve manje liče na razgovor sa Allahom Uzvišenim i djelo s kojim je On zadovoljan, a sve više liče na gimnastiku i pripremno zagrijavanje za takmičenje koje bi tek trebalo uslijediti. Zaista se divim našim majkama i očevima koji i pored svoje starosti i bolesti uspijevaju izdržati i stići imama na svih dvadeset rekata, ako uopće i stignu, jer je pitanje na koliko ruknova zakasne zbog prevelike žurbe. Naravno, ovdje se postavlja pitanje odgovornosti onih koji predvode namaz na ovakav način.
Potpun namaz
Nije naodmet spomenuti da je jedan od namaskih vadžiba, prema hanefijskom mezhebu, smirenost na ruku‘u, sedždi, na stajanju poslije ruku‘a i sjedenju između dvije sedžde (ta‘dili erkan). O važnosti smirenosti pri obavljanju namaskih radnji svjedoči hadis od Ebu Hurejre koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ušao u džamiju, pa je poslije njega ušao neki čovjek koji je nakon obavljenog namaza prišao Poslaniku i nazvao mu selam. Poslanik je odgovorio i rekao mu: „Vrati se i klanjaj, jer nisi klanjao.” Kada je čovjek nakon ponovljenog namaza prišao Poslaniku i nazvao mu selam, on mu je odgovorio i rekao kao i prvi put: „Vrati se i klanjaj, jer nisi klanjao.” Ovo se ponovilo tri puta, pa je čovjek rekao: „Tako ti Onoga koji te poslao sa Istinom, ja ne znam bolje, pa me pouči!”, a Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, mu je rekao: „Kada htjedneš klanjati, izgovori tekbir, zatim iz Kur'ana prouči ono što ti bude lahko. Zatim učini ruku‘ i smiri se na njemu, a potom se podigni dok se potpuno ne ispraviš. Zatim učini sedždu i smiri se na njoj, a onda se vrati dok se sjedeći ne smiriš. Ovako postupi u cijelom namazu!” (Hadis bilježi Buharija) Neka se svako od nas zapita da li su naši namazi u skladu sa ovim uputama Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
U kontekstu spomenutog hadisa, postavlja se pitanje koliko je naših namaza primljeno kod Uzvišenog Allaha, i da li mi možda provedemo pola sahata u namazu bez ikakve nagrade? Ako već klanjamo teraviju onda bi valjda trebalo da nam je u interesu da taj namaz bude kabul kod Uzvišenog Allaha i da to vrijeme provedeno u džamiji bude od vremena koje će nam biti od koristi na Sudnjem danu! Međutim, interesantno je kako se brzo zasitimo učenja Kur'ana, klanjanja namaza i činjenja drugih ibadeta, a kako satima možemo gledati TV, sjediti uz kafu, ili pričati s prijateljima. Čudno je kako negodujemo zbog teravije koja traje malo duže od uobičajenog, ali nemamo ništa protiv kad na kakvom TV kanalu nakon jednog, prikazuju još jedan film, koji ćemo, kao i onaj prvi, uredno propratiti. S druge strane, šta bi nas koštalo da nam teravija traje duže samo pet do deset minuta, ako bi se time dobilo na kvalitetu namaza i povećale šanse da bude ispravna i primljena kod Gospodara svjetova?!
Znam da ovaj tekst neće ništa promijeniti, ali sam osjećao potrebu da ukažem na lošu praksu koja se ponavlja iz godine u godinu i Allahu se Uzvišenom požalim na naš nemar u odnosu prema Njemu. Stoga ovaj tekst završavam dovom:
Gospodaru naš, žalimo Ti se na naše stanje! Tvoj je Poslanik namaz doživljavao kao najveću radost, a svome bi mujezinu kada bi nastupilo vrijeme namaza rekao: „Bilale, odmori nas njime!”, aludirajući na namaz koji slijedi, dok mi danas klanjanje Tebi doživljavamo kao tegobu u koju žalimo uložiti minimum truda i vremena! Gospodaru naš, nama je teško kad nam stajanje na jednom rekatu traje duže od dvadeset sekundi, a znamo da je Tvoj Poslanik toliko stajao u namazu da bi mu noge otekle, pa kad su ga o tome upitali, rekao je: „Zar da ne budem zahvalan rob?!”! Gospodaru naš, čuli smo da smo Tebi najbliži kad smo na sedždi, ali na njoj ne želimo dugo ostati jer nas zaboli glava, a tvoj je Poslanik toliko ostajao u tom položaju da bi njegova žena Aiša pomislila da je mrtav, pa bi ga dotaknula provjeravajući, a on bi joj dao išaret rukom da je živ! Gospodaru naš, ti nam omili stajanje pred Tobom i učini da naša najveća radost bude u namazu, da budemo od onih koji svoje namaze skrušeno i sa strahopoštovanjem obavljaju, a kojima si ti obećao da će Dženneti firdevs naslijediti u kojem će vječno ostati! Amin!
Nezirić Edin, prof.
Pouke radi u nastavku pogledajte video za koji molimo Uzvišenog Allaha da nam se smiluje od ovakvog pristupa namazu.