Većina službenika u javnim ustanovam i odgovornih osoba uopće u organizacijama u državnom ili nevladinom sektoru koje imaju određene vanredovne aktivnosti sa građanima, bilo individualnih ili grupnih kontakata u vidu poslovnih sastanaka, konsultacija, komisijkih sjednica, seminara, predavanja, promocija, godišnjica pa do radnih ili školskih izleta, posebno u lokalnim zajednicama sa bošnjačkom većinom, nikako da prihvate činjenicu da veliki broj Bošnjaka prakticira svoje vjerske obaveze, pa tako i džuma-namaz koji je petkom u podne, zimi u 12h, a ljeti u 13h.
Džuma namaz je obavezani sedmični namaz za punoljetne muške osobe muslimane, toliko važan da islamski vjerozakon za onoga ko neopravdano izostane sa tri džuma-namaza nalaže da je dužan obnoviti svoju islamsku pripadnost (ponovo javno izgovoriti šehadet) jer prakticno takva se osoba sa tri neopravdana izostanka sa džuma-namaza samoisključuje iz vjere Islama.
Bošnjaci o kojima je ovdje riječ često se stavljaju pred svršen čin kad su ovakvi termini u pitanju. Po nekom nepisanom pravilu većina birokrata koji sami ne prakticiraju vjeru kad su u pitanju termini, koji nisu svakodnevni, odnosno nisu dio redovnih poslovnih aktivnosti, zakazuju se krajem sedmice i to petkom u podne, ko biva ranije ćemo prekinuti sa “dosadnim” svakodnevnim poslom, vikend je na pragu a i kući se može ranije uz neizbježno piće, a zašto ne i ručak na račun troškova samog susreta, a sve naravno “pokriveno” i opravdano.
Klanjačima džume (ili nekog drugog obaveznog namaza) preostaje da se odluče čemu dati prioritet. Oni neovisni (radno, financijski ili politički) svakako će prednost dati namazu, ali koliko je danas takvih neovisnih?
Sanjam o vremenu kad će vjernici u našem društvu bez obzira koju vjeru prakticirali i koji pravac u toj vjeri slijedili biti tretirani u punom svom kapacitetu kao potpuno ravnopravni i uvažavani gradjani , kada će odgovorni shvatiti da je uvažavati vjerničke specificnosti I potrebe stvar civilizacijskog, pa ako hoćete i profesionalnog odnosa prema svojim gradjanima, klijentima, uposlenicima i sl. koji kao i drugi privredjuju, plaćaju poreze i takse od kojih se pune budžeti da bi ti isti birokrati primali svoje sigurne i za naše prilike solidne osobne dohotke uz niz drugih benefita i rahatluka.
Treba biti iskren pa kazati da u Sani, zahvaljujući demokratskom imidžu i praksi poslijeratne vlasti, odnosno njenom političkom stavu o ovim pitanjima, ima i javnih ustanova i privatnih kompanija, kao i nevladiog sektora, gdje se svima koji izraze želju omogućuje odlazak na džumu-namaz, te se inače vodi računa o izboru satnice za odredjene termine upravo uvažavajući raspored islamske vaktije (satnice za obavezne molitve). Problema ima gdje su šefovi ili komunisti ili primitivni ateisti, koji zbog svojih frustracija ili robovanja predratnim ideologijama i filozofijama koriste svoje pozicije da svoje skrivene komplekse ispoljavaju na najmoralnijem dijelu “naših” ljudi.
Vjernička javnost očekuje da odgovorni ljudi i politički prvaci shodno svojim pozicijama i utjecajima, svojim podredjenim ili onima koje kandidiraju na odredjena mjesta jasno sugerišu da obrate pažnju na ove “sitnice” koje ništa ne koštaju a mnogima puno znače i proizvode medjusobno poštovanje i povjerenje na putu izgradnje tolerantne sredine našeg življenja.
Pa, dragi moj Bože, hvala ti što živimo u državi i u gradu gdje slobodno možemo upražnjavati svoje vjerske potrebe bez da zbog toga budemo proganjani i uznemiravani. I daj, svemogući Bože, da na vlasti budu uvijek oni koji nam to nisu ni ranije uskraćivali i neće ni u najmanjoj mjeri uskraćivati ni u budućnosti. Amin.
Piše: Senad A. Kubat
kubatsenad@gmail.com