MINARETI HAMZIBEGOVE DŽAMIJE OKUPANI U BIJELO
Brojni Sanjani su u proteklim danima u čudu i nevjerici gledali ‘čovjeka u bijelom’ kako visi na vitkim minaretima Hamzibegove džamije i pitali se: ko je on, šta danima radi gore, a ponajčešće se moglo čuti pitanje:“Koliko srca ima i kako smije?“
Kada smo ga nakon nekoliko dana vidjeli da visi na drugoj, od četiri munare Hamzibegove džamije, te prethodnu munaru vidjeli okupanu u novom – bijelom ruhu, svima je bilo jasno da hrabri ‘mladić sa tri srca’ čisti i farba vitke minarete Hamzibegove džamije. Taj nesvakidašnji i zadivljujući prizor bio je ujedno i razlog da sa ovim mladićem porazgovaramo o njegovom hrabrom i plemenitom poduhvatu.
Naizgled sasvim običan, skroman i tih mladić, Džabir Sedić, svoju priču počinje vraćanjem na pionirske dane kada je ljubav prema visinama i počela: „Nakon što su me prije desetak godina očarali vrhovi prelijepih bosanskohercegovačkih visina, htio sam otići korak dalje i naučiti kako pristupiti teško dostupnim kamenim liticama. Tada se priključujem klubu ekstremnih sportova Red Point, koji je vodio rahmetli Adnan Ćatić, legenda bh penjanja. Poslije završavam tečajeve Sarajevske škole alpinizma: početni, zimski i napredni, te se upoznajem sa vlasnikom jedne sarajevske firme za visinski rad. Tako je počeo moj let u visine.“
Od Džabira saznajemo da je u toku studiranja u Sarajevu četiri godine radio na visinskim poslovima u okviru pomenute firme, te da se tada okušao u brojnim izazovima tog adrenalinskog i prilično opasnog posla, od pranja staklenih fasada velikih sarajevskih nebodera, sanacije ratom oštećenih zgrada, održavanja i popravke industrijskih postrojenja Cementare Kakanj, do prazničnog kićenja velikih tržnih centara.
Radeći ovaj posao smjelo i oprezno, Džabir ipak osjeća želju i potrebu za dodatnim stručnim usavršavanjem, te se odlučuje unaprijediti stečena znanja. Odlazi u Njemačku i upisuje edukacijski tečaj za visinski rad. Nakon uspješno završenog tečaja, dobija certifikat za visinski rad i zvanje „visinski tehničar“, Njemačke asocijacije visinskih radnika FISAT.
Iako znamo da je Hamzibegova džamija i Džabirova džamija, jer je u njoj pohađao mekteb, njoj se vraća kada god ima priliku jer je njegov babo, Mirsad ef., drugi imam ove džamije, ipak smo pitali Džabira otkud ideja za farbanjem minareta?
„Kada sam saznao da džemat planira krenuti u aktivnosti farbanja munara i da je ponuđena cijena (sa skelama) jako skupa, odmah sam znao da to trebam uraditi ja. Želio sam to uraditi jer, ipak je to (i) moja džamija. Džematski oodbor je moju ponudu oduševljeno prihvatio i tako sam se prihvatio rada na jednoj od najvećih i najljepših bh džamija i jedinoj džamiji sa četiri minareta u BiH. Svaki od četiri minareta visok je po 52,5 metra. Kada izuzmemo visinu bakrenog dijela na vrhu, opet ostaje preko 40 metara visine. Za 21 radni dan uz Božiju pomoć uspio sam ih ofarbati. Naravno, prije farbanja prethodi čišćenje minareta, premazivanje emulzijom, pa tek onda farbanje“.
U stručnom smislu, Džabir nam pojašnjava da se u samom radu koristi isključivo licenciranom namjenskom opremom za visinski rad. Dakle, najskuplja stavka u standardnom procesu farbanja munare, skela, mu ne treba.
Na kraju, pitali smo Džabira kakvi su osjećaji kada čisti Allahovu kuću?
„Kada je čovjek vjernik, životni putevi mu se neminovno isprepliću sa džamijama. Neopisiv osjećaj je imati priliku pogledati mnoga naselja sa vrhova džamijskih munara. Drago mi je da se moja veza sa džamijom na ovakav način i poslovno ojačala. Osjećam se smireno dok radim, jer je velika emocionalna razlika raditi unutar nekog visokog silosa i na minaretu jedne džamije. Zaista je lijepo vidjeti munare ponovo bijele.“
Na naš upit o planovima u bliskoj budućnosti, Džabir nam sjetno kazuje da mu je žao što je u vrijeme rada po Sarajevu zapostavio odlaske u prirodu i alpinizam od kog je počeo, te se nada da će u budućnosti imati više za taj vid rekreacije. Znajući da je Džabirov babo istinski zaljubljenik u vrhove bosanskohercegovačkih planina, od kojih se na brojne popeo, ne sumnjamo da će Džabir imati motivaciju, a i društvo za to.
Nakon što su minareti sanske ljepotice zasjali u svojoj bjelini, Džabir već dobiva pozive i iz drugih džemata sa ponudom za isti posao. Tako je već ofarbao i prvu poslijeratnu džamiju na području Medžlisa Sanski Most, džamiju u Husimovcima, a u planu su još neke.
Znajući kolika je ljubav i briga naših ljudi prema džamijama i njihovom održavanju, vjerujemo da će još mnogi minareti sanskih džamija ‘fakat mirisati bijelo’:)
www.medzlis.info