Prije svakoga govora, sa Allahovim imenom počinjemo, Njemu zahvaljujemo, salavat na Muhammeda, a.s., donosimo, na njegovu čistu porodicu i plemenite ashabe njegove. Allaha Milostivog molimo da najodabranijim džennetskim nagradama obaspe plemenite duše bosanskih šehida i šehida ummeta.
Cijenjeni džema'ate, draga omladino!
Na početku sure Tekasur, u prva dva njena ajeta, Uzvišeni Allah nam poručuje:
„Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete. Sve dok kaburove ne nastanite.“
Podsjeća nas Gospodar da ćemo se, kad-tad, nastaniti u još jednom stanu. Znamo svi, posebno ako smo obratili pažnju na ove ajete, da se taj stan zove kabur, i da se nalazi u naselju/džematu koje se zove mezarje. Dakle, možemo kazati, da se u svakom džematu nalazi još jedan džemat. Upravo taj stan i taj džemat je tema naše današnje hutbe.
Jer život u kaburu je istina, kao što je i ispit u kaburu istina. Kabur je prvo stanište Vječnoga života. Zato je, u islamu, ljepše kazati da je neko preselio nego da je umro. Riječ preselio nas podsjeća da se život nastavlja, a bogme podsjeća da valja i nama seliti.
Muhammed, a.s., je rekao: «Kabur je prvo onosvjetsko stanište. Ko se spasi u njemu, kasnije će mu biti lahko. Ali ko se ne spasi u njemu, kasnije će mu biti teško».
Jedan od najboljih dokaza za ovo je preporuka poslanika Muhammeda, a.s., da kada neko prolazi pored mezarja nazove selam jer ga stanovnici tog ”naselja” čuju poput živih, samo što mi to ne čujemo i ne osjetimo. Zbog ovoga je i kroz našu historiju mnoštvo muslimanskih mezarja situirano u samoj sredini muslimanskih gradova i sela, te pored puteva, džamija i sl.
No, tema naše današnje hutbe nije ispit u kaburu, tema današnje hutbe je pitanje: kako se odnosimo prema tom našem drugom džematu – mezarju.
Nedavno sam, u nekom društvu čuo jednu veoma interesantnu poslovicu. Naime, komentarišući neku njivu koja je bila veoma zapuštena, čovjek reče: „A jest’ zapuštena, k'o tursko greblje!“ Kada sam ga upitao otkud mu ta rečenica, reče da se tako od davnina govorilo kad bi se htjelo ukazati da je nešto jako neuredno i zapušteno. ‘To je poslovica samo’ reče on meni, vjerovatno u namjeri da mi sugeriše kako to nije ništa plaho ozbiljno. A upravo mi je tada postalo ozbiljno – kada reče da je to poslovica. Jer, poslovice u narodu nisu mogle nastajati tek tako. Poslovica nastaje kada se nešto u narodu udomaći.
Zašto sam ovu hutbu odlučio posvetiti našim mezarjima i nišanima? Povod mi nije bila samo ova „poslovica“. Naime, već duže vrijeme posmatram naša mezarja i gledam u šta se pretvaraju. Greblja nam sve više liče na groblja! Nišani sve više podsjećaju na spomenike! Mezarja nam postaju pozornica neukusa, kiča, nebrige, i, što je najgore, neislamskih-da ne kažem kršćanskih, obilježja. Zašto je to tako i radi li se, zaista, samo o neznanju?!
Kako god, jedno je sigurno: slika boravišta naših umrlih je, u biti, slika i odraz stanja nas živih.
Naša mezarja kroz historiju su bila i ostala najvjerodostojniji zapis o nama, našim precima, našoj historiji i kulturi. Naša tradicija i naši lijepi adeti i običaji su životni rukopis naših predaka, onih koji su nam ostavili emanet vjere. Ponikla u narodu, tradicija odslikava način života i ona je svjedočanstvo proteklih vremena.
Kada govorimo o kaburovima i mezarjima, onda trebamo znati da islam od muslimana zahtjeva u svemu čistoću i urednost, pa tako možemo slobodno kazati i da greblja održavaju, uređuju i čiste, te ujedno da ne dozvole da budu zapuštena i neuređena. Iz života Muhammeda, a.s., znamo za čitav niz lijepih stvari/adeta koji govore o ukazivanju pažnje prema mazeristanima i stanovnicima u njima.
Naš plemeniti Poslanik, a.s., nas uči kada prođemo pored mezarja ili ulazimo u njega da umrlima selam nazovemo, baš kao i živima, jer oni nas čuju i osjete, i na naš selam nam odgovore. Da u dovi zamolimo Allaha, dž.š., za oprost i njihovih i naših grijeha, jer ćemo im se danas-sutra i mi pridružiti. Čak nas je Poslanik, a.s., podučio posebnom selamu kojeg trebamo nazvati stanovnicima mezarja.
U lijepe adete, u tom smislu, spada i to da se u mezarja ide pod abdestom, da muslimanke budu propisno odjevene, a najljepše i najkorisnije je da se sa mezarja vratimo jači u vjeri i svjesniji da ćemo tamo, već u kaburu, svakoga jutra i svake večeri, osjećati – neko džennetske ljepote, neko bogme džehennemske strahote, sve do konačnog proživljenja i konačnoga stana.
S druge strane, nije lijepo i grijeh je u mezarja ići nepropisno i nepristojno odjeven, ružno je i grijeh stajati ili sjediti na kaburu, jer je bolje čovjeku, po riječima Muhammeda, a.s., na žeravicu sjesti nego na kabur, ružno se u mezarju bespotrebno smijati i glasno govoriti ili dovikivati, kao i pričati svakodnevne ovodunjalučke priče. Poslanik, a.s., je bio zabranio ashabima posjećanje mezarja, ali je kasnije im to dozvolio, kazavši da je razlog dozvole taj što ta posjeta traba da nas podsjeti na smrt i na ahiret.
Što se tiče nišana, u našoj tradiciji i historiji oni su poseban vid historijskog blaga. Posebna pažnja se poklanjala tome da izrada nišana bude u skladu sa učenjem naše vjere i naših adeta. Po uvriježenim ukrasima i ornamentima na nišanima, uvijek se sa kilometar moglo znati da li se radi o muškom nišanu, ženskom, dječjem, da li je umrli bio učenjak, vojnik i sl.
Još prije II svj. rata r. Mehmed ef. Handžić je upozoravao muslimane da slike na nišanima nisu dio naše kulture i naših običaja i da one narušavaju našu tradiciju. Općepoznato je da je u islamu pokuđeno-mekruh isticanje slika bilo čega što ima dušu. Manje poznato je da se džinni i šejtani, između ostalog, okupljaju i na slikama, to su njihova legla. Preko slike oni bihuzure i dušu onoga ko leži ispod nišana.
Boraveći u raznim krajevima naše domovine, gdje sam imao priliku, slikao sam neke primjere rugla od nišana, prije se može reći, spomenika. Kažu da slika vrijedi hiljadu riječi, pa obratite pažnju na slike na oglasnoj tabli. Namjera mi je bila da vidite u šta nam se mezarja mogu pretvoriti ako na vrijeme ljude ne upozorimo, ne posavjetujemo. Nije mi namjera baviti se pojedinačnim slučajevima, želja mi je, ali i imamska dužnost ukazati na pojavu za koju će svako iskren i dobronamjeran složiti se da je ružna i negativna. Na pojavu koja narušava i izobličuje našu tradiciju, ali, u dobroj mjeri, i našu vjeru.
Na pitanje: koji i kakav nišan umrlom je najbolji, odgovor je i lahko dati i teško. Lahko jer i sami imate odgovor u našim starim mezarjima. Skoro da možemo kazati da nišan što je skromniji, bolji je. Zašto? Zato što ukrasi njegovi neće biti niodkakve koristi umrlome, a svaka marka data umjesto toga u sadaku pred dušu umrlog itekako će mu, ako Bog da, koristiti. Sačuvajmo jednostavnost i bjelinu nišana naših predaka!
Zašto je odgovor ujedno i teško dati? Zato što postoje ljudi i firme koji od izrade tih nišana žive i koji će se dosjetiti, samo Allah zna čega sve ne, da privuku kupca. Vjerovali ili ne, čak su se dosjetili i munare uz nišane zidati kako bi nišani izgleda bili što muslimanskiji. I džennetske, tobe ja rabi, sobe praviti pa u svili i kadifi mejjita spuštati. Samo još nisu počeli i klima uređaje ugrađivati u kaburove. I primjera rugla od nišana koji su rezultat ljudskog neznanja, ali i neukusa i nebrige za njegovanjem svojih običaja i tradicije ima, nažalost, napretek. Samo sam neke primjere naveo, zaradi ibreta, a razumnom je i išaret dovoljan, vele.
Nekada su ljudi za života oporučivali da im na nišanu ne piše ništa osim rečenice: „Posmatraču moga groba, jednaki smo oba! Jučer sam bio takav, sutra ćeš bit’ ovakav!“
Komentar samo na ovu rečenicu stao bi u još jednu hutbu, ali ovu hutbu završavamo sa tom porukom, moleći Allaha Uzvišenog da nas učini od onih koji čuvaju svoju vjeru, ali i svoje običaje, kulturu i tradiciju. Amin !
Hatib: Senad ef. Omić
Džemat Došci/G. Kamengrad
11.11.’11/06.zul-hidže 1432.h.g.