Lijepo je Sarajevo, ali je Sarajevo daleko, kažu u Tuzli. Zasigurno bi to potvrdili i u Mostaru i u Krajini. Da ne govorimo o Podrinju. Daleko je Sarajevo za sva mjesta izvan granica Kantona Sarajevo, a za mjesta u kojima se (petnaest godina nakon rata!) i dalje vodi borba za opstojnost i građansku jednakopravnost – predaleko. Sloboda koja u granicama Kantona Sarajevo vlada onima koji su izvan njih – gotovo je nezamisliva.
U Sarajevu vlada neka druga atmosfera, bolje se živi, tu su vodeći mediji, održavaju se veliki festivali, velike manifestacije. U Sarajevu živi i onaj Kožo, iako ga još niko nije vidio. Ako neko želi napraviti karijeru u BiH onda mu nema druge – pravo u Sarajevo! K`o i Kožo. Jer u Sarajevu jednostavno – ima da ga ima. Malo izvan granica Kantona Sarajevo – već ga nema. Pogotovo ako ima kakve veze sa vjerom, jer za ovdašnje kafanske borce vjera i ne može biti ništa drugo nego „ideološki instrument”.
Tako nema ni Šahbegović ni Halilović Osmana, recimo, iako uz kahvu raspravljaju o emanacijama Ibn Arebija ili slikama Drugog u Bašeskijinom Ljetopisu, a nakon kahve bitku vode sa svim bosanskohercegovačkim – izmima. Nema Elvira Hodžića, koji godinama upozorava na asimilaciju djece u Bratuncu. Ne bi bilo ni muftije Smajkića da svako malo ne upozorava na diskriminaciju ne samo vjernika, nego i građana. Sve obrazovani ljudi, stasiti intelektualci, ljudske veličine, heroji, ali za kafanske borce – oni jednostavno ne postoje. Nema njih, njihovog djela, i nema njihove historijske uloge i borbe, jer se historija piše u Sarajevu. Džaba im svima krv što je za ovu državu (koje je Sarajevo glavni grad) svakodnevno prosipaju. Džaba i Enesu Ratkušiću – čim je taknuo u „građansko gnijezdo”, odmah ga proglasiše provincijalcem.
Iako se imami bore za osnovna ljudska prava, iako grade džamije (državna blaga) ali i fabrike, iako iznalaze rješenja za opstanak i obnovu nacionalnih spomenika i historijske baštine, iako hrabre i predvode povratnike na granicama države, iako se bore za narod (i za narode), njihova se borba zanemaruje, njihovo vjerovanje promatra i kvalifikuje tek kao „ideološki instrument”, i njih se i dalje optužuje da se bore za neku drugu Bosnu i Hercegovinu. Kao da druge Bosne i Hercegovine osim ove ima, i kao da drugačije Bosne i Hercegovine u Evropi i može biti! Oni su više od duhovnih vođa i to ne zato što oni tako žele. Oni znaju i „voljeti, i dobroćudni su, i plemeniti” kako bi od njih tražio i očekivao prof. Nerzuk Ćurak, ali im se za slobodu i osnovna ljudska prava i dalje valja boriti. Teške se borbe, u tom smislu, vode već iza tunela u Čeljigovićima (gdje je granica sekularne države Sarajevo).
Čija je bila obaveza izgradnja džamije Selimije u Knežini, nacionalnog spomenika? Države ili Islamske zajednice? Zasigurno ne Islamske zajednice, nijednim dijelom! A ipak, da su mještani Knežine i Islamska zajednica čekali na državu, obnovu ove pet stotina godina stare džamije nikada ne bi dočekali, a bošnjačka zemlja bi do danas bila rasprodata. Koliko je maraka od „poreza ateista” utrošeno u obnovu ovog nacionalnog spomenika? Zanimljivo, nakon izgradnje Selimije, nijedan mještanin (ni vjernik ni ateista) više nije u Knežini prodao ni pedalj zemlje. Zanimljivo i da se u blizini Selimije nalazi Pećina pod Lipom, u kojoj su otkriveni crteži stari preko 4000 godina. A malo dalje je mezarje u kojem su pronađeni nišani izrađeni rukama kovača stećaka. Još malo dalje je nekropola stećaka. Šta o tome znaju „osviješteni” kafanski borci?
Čija je obaveza bila, ako ćemo pravo, obnova arheološkog kompleksa Tekije na Buni, također nacionalnog spomenika?
I ko to, dakle, Bošnjake svodi na religijsku skupinu, ako ne oni koji diljem Bosne i Hercegovine imame i ljude od vjere veoma često ostavljaju, postavljaju, drže, i pasivno posmatraju na čelu borbe za osnovne ljudske, ne samo vjerske slobode? Ko to, ako ne država? Ako ne – Sarajevo? Zašto država i Sarajevo ne povrate svoju „izgubljenu moć” u Bratuncu, Knežini, Stocu, Neumu, Zvorniku, Čajniču, Foči, i u drugim gradovima? Valjalo bi, dakle, imame i ljude od vjere u svim tim krajevima rasteretiti i osloboditi borbe protiv fašizma, oduzeti im tu „moć” koju su ovih godina stekli, te je vratiti onima kojima ona u prvom redu pripada – državnim instancama, antifašističkim udruženjima, te intelektualcima. Tako bi imami mogli samo da „vole”, i da ostanu i bivaju „dobroćudni i plemeniti”. A zasigurno bi i onoj dvojici Osmana, dvojici podrinjskih heroja, ostalo više vremena da tabire emanacije Ibn Arebija.
Možeš ti nekome objašnjavati da je Zemlja okrugla i 15 godina, ali džaba. Njemu sve ravno od Ilidže do Vijećnice i on misli da je tako i izvan granica Kantona Sarajevo.
Nedim Hrbat